Razdoblja

Oba termina, „mali čovjek“ i „elita, znače jako malo, a u isto vrijeme i jako puno kada su populisti u pitanju. Ovaj tekst ne pretendira na ispravljanje „krivih Drina“, niti će izazvati revoluciju u javnom diskursu. (Ne)skromni cilj ovog teksta jest pridonijeti pažljivijoj uporabi termina populizam, kao i njegovom lakšem prepoznavanju.

U izlaganju o povijesti djetinjstva u srednjem vijeku i povijesti emocija, objavljenom u Historijskom zborniku,  Zrinka Nikolić Jakus osvrnula se na česti citat iz romana Leslie Poles Hartleya „Povijest je strana zemlja: tamo čine stvari drukčije“. Nikolić Jakus je upozorila na negativnu praksu drastičnog distanciranja od Drugog iz prošlosti koje upućuje na opasnost od drastičnog distanciranja od Drugog u sadašnjosti.

Uz Petra Zrinskog, Frana Krstu Frankopana i Nikolu Šubića, jedan od ranonovovjekovnih nacionalnih heroja je i Toma II. Erdődy, znameniti junak čiji je mit preživio brojne povijesne kontekste i (re)vitalizirao se u više pisanih, slikanih i klesanih medija. Naposljetku, Erdődyjev mit postao je jednim od ključnih nacionalnih ideologema devetnaestostoljetnog nacionalnog romantizma.

Rat je bio oboje, fiziološka i mentalna trauma za sudionike. Međutim, postajala je razlika u društvenoj percepciji prema žrtvama. S jedne strane, fizički osakaćeni vojnici uživali su određen društveni prestiž jer je njihova žrtva bila svima vidljiva i očita, a time i njihov doprinos ratnom cilju. S druge strane, psihološki rastrojeni vojnici nisu se uklapali u takav herojski narativ, a u većini slučajeva bili su i društveno stigmatizirani.

Iako je bludni obrt bio toleriran, bludilišta nisu smjela biti smještena u blizini crkava, škola i javnih i znanstvenih ustanova. Nastojalo ih se smjestiti u zabitne predjele grada uz strogu kontrolu radi sigurnosti posjetitelja. Vodilo se i računa o remećenju javnog reda i mira te su stoga svi ulični prozori na kućama bludilišta morali biti prekriveni zavjesama, a bludnice se nipošto nisu smjele naslanjati na prozore. Dapače, kod provjetravanja sobe morale su čak boraviti u stražnjim prostorijama.

Dok su se znameniti muževi nacionalne povijesti poput kralja Tomislava, bana Jelačića, Nikole Šubića Sigetskog, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, izmjenjivali na prijestolju kulturalnog pamćenja paralelno sa smijenama političkih i kulturnih režima, jedan od njih zadržavao se na vrhu hijerarhije i uglavnom je preživljavao sve režime.

“Aqua vitae” ili voda života, ime je koje je tijekom srednjeg vijeka i renesanse korišteno za destilirane likere, čudnovati lijek ranomodernog razdoblja koji se prepisivao za sve moguće poteškoće koje su napadale čovjekov duh i tijelo. Prema Hieronymusu Brunschwigu, brandy je svojom ljekovitošću mogao produžiti životni tijek što objašnjava i korištenje naziva „aqua vitae“.