Nijednom od prijašnjih sultana ni starih kanova nije bilo dano tako veliko osvajanje; nikada od postanka svijeta nisu se jedan protiv drugoga našla dvojica tako slavnih padišaha s vojskama nalik moru. Taj događaj pripada čudesima i rijetkostima svijeta; hvala Allahu što je bio podaren sretnome padišahu, utočištu vjere. Očito je bio dar bezgraničnoga božanskog milosrđa i beskrajne Božje dobrote da je u dva ili tri sata više od dvjesto tisuća odvratnih duša palo u prašinu, dok je od pripadnika islamskoga naroda mučeničkom smrću stradalo tek oko stotinu i pedeset ljudi. Nema sumnje da su vojsci, utočištu islama, pomagale čete nevidljivih svetaca i svetih duša. Bogobojazni i sveti ratnici te neke pravedne i pobožne duše kazuju da je i sveti Prorok zajedno sa svetim dušama svih svojih plemenitih drugova sudjelovao u ovom sjajnom ratu za vjeru.[1]
Ovim riječima, pretjerujući u broju žrtava, ali ne i u povijesnom značaju događaja, bitku vođenu na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. godine opisao je u 16. stoljeću osmanski povjesničar Celâlzâde Mustafa Çelebi. Da bismo razumjeli kako je došlo do tog civilizacijskog sraza, čije su posljedice zauvijek izmijenile političku sliku Jugoistočne i Srednje Europe te ove krajeve iz srednjeg s nekoliko desetljeća zakašnjenja uvele u rani novi vijek, potrebno je najprije sagledati kontekst stoljetnoga osmanskog širenja europskim kontinentom.
Politički kontekst uoči bitke – osmanska strana
Počevši se širiti od vremena eponimnog emira Osmana, osmanlijski Turci prvo uporište na europskom tlu, tvrđavu Cimpe kod Galipolja, osvojili su 1352. godine. Potaknuti svojom varijantom feudalnog sustava, koja je timarnike poticala na zauzimanje uvijek novih teritorija, u iduća dva stoljeća postupno su zauzeli čitav Balkanski poluotok, dospjevši naposljetku do današnjih hrvatskih i mađarskih granica. Premda nisu svi sukobi s Osmanlijama završili porazom – dovoljno je prisjetiti se slavne pobjede Ivana Hunjadija i svetog Ivana Kapistrana kod Beograda 1456. godine, u čiju čast crkvena zvona u podne zvone sve do danas – te su pojedini ugarsko-hrvatski kraljevi, poput Matije Korvina, privremeno usporili daljnji osmanski prodor, do početka 1520-ih „nekada slavno Hrvatsko Kraljevstvo“ već je dobrano razdrobljeno na proverbijalne „ostatke ostataka“.
U tom kontekstu nakon smrti svog oca Selima na vlast se u Carigradu 1520. godine uspeo Sulejman, koji će zahvaljujući vojnim pohodima do svoje smrti kod Sigeta 46 godina kasnije u povijesti ostati zapamćen kao Veličanstveni. Istovremeno s usponom mladog i ambicioznog osvajača europski kontinent zapao je u političko-društveni kaos potaknut tzv. Reformacijom i posljedičnim raskolima unutar zapadnog kršćanstva, kao i silovitom borbom svetorimskog cara i francuskog kralja za prevlast u Zapadnoj Europi.
Osmanska strana u međuvremenu je ostvarila niz svojih dugoročnih političkih ciljeva – uništene su manje balkanske države poput Srpske Despotovine i Bosanskog Kraljevstva, talijanskim gradovima je zadan jak udarac u istočnomediteranskoj trgovini, natjeravši Europu na traženje novih putova prema Indiji, vlasti osmanskog sultana podvrgnute su ostale turske muslimanske kneževine u Maloj Aziji te je zauzeto srce tisućgodišnjeg Bizantskog Carstva. Osim gladi za plijenom i zemljom, za razumijevanje pokretačke sile iza ovakve snažne ekspanzije nužno je u obzir uzeti još dva čimbenika. Prvi je da je zajedno s osvajanjem Carigrada usvojena i rimska carska ideologija, koja je osmanske sultane, barem u njihovoj samopercepciji, učinila nasljednicima rimskih careva, primoravši ih samim time na borbu za politički primat na čitavom Sredozemlju i šire. Drugi važan čimbenik bilo je osvajanje najsvetijih islamskih mjesta, Meke i Medine, čime je osmanski sultan postao i kalif, odnosno zaštitnik islama, među čije je dužnosti spadala i obveza vođenja džihada protiv nevjernika.
Budući da raniji pokušaji osvajanja Apeninskog poluotoka i papinskog Rima nisu urodili željenim plodovima, a s obzirom da je glavni konkurent za spomenuti politički primat i nasljeđe Rimskoga Carstva bio svetorimski car Karlo V. Habsburški, kao najlogičniji pravac daljnjega osmanskog napredovanja nametnula se upravo Srednja Europa. Tu pak se na putu osmanskoj vojsci ispriječilo kasnosrednjovjekovno Ugarsko Kraljevstvo, a s njime većim dijelom i hrvatski povijesni prostor, postavši početkom 1520-ih godina važnijim osvajačkim ciljem od Perzije, Indijskog oceana i Sredozemlja. Nakon što je 1521. godine pao Beograd, nazivan „ključem obrane Ugarske“, konačni obračun postao je samo pitanjem trenutka.
Politički kontekst uoči bitke – ugarska strana
Premda smo Ugarsko Kraljevstvo pod Ludovikom II. Jagelovićem zbog povijesnog kraha na Mohaču danas skloni promatrati kao slabu državu s nesposobnim vladarem, povijesna je realnost bila bitno drugačija. Godine 1526. Ugarsko Kraljevstvo prostiralo se na 320 000 četvornih kilometara te pod Svetom krunom obuhvaćalo oko 3,3 milijuna podanika; za usporedbu, Osmansko Carstvo istovremeno je zauzimalo površinu od 1 500 000 četvornih kilometara te na tri kontinenta obuhvaćalo između 12 i 13 milijuna stanovnika. Unatoč takvoj razlici u srazu sa svjetskim imperijem, u europskim okvirima Ugarsko Kraljevstvo još je uvijek pripadalo među pet najjačih država, što je i bilo razlogom toliko žestokim nadmetanjima najznačajnijih europskih dinastija za ugarsku krunu. Štoviše, određena razina anksioznosti uoči sraza s Mađarima, Hrvatima i drugim podanicima budimskog Dvora vidljiva je i na osmanskoj strani, koja je Ugarsko Kraljevstvo percipirala kao dostojnog neprijatelja. Dovoljno je spomenuti kako je od 13 Sulejmanovih velikih vojnih pohoda čak sedam – neposredno ili posredno – bilo usmjereno upravo na ugarski prostor.
S druge strane, međutim, valja naglasiti da je unatoč opisanom potencijalu padu Ugarskog Kraljevstva u značajnoj mjeri ipak kumovala politička kratkovidnost njegovog vodstva. Naime, kraljevski je dvor u Budimu po Sulejmanovom usponu na prijestolje pogrešno procijenio da će njegova osvajačka politika biti nastavak očeve, tj. usmjerena i dalje prema Aziji i Africi. Uslijed toga osmanski poslanik koji je u ime novog sultana došao pozdraviti ugarskog kralja i zatražiti nastavak mira suprotno je diplomatskim uzusima napadnut, što je dovelo do pohoda u kojem je 1521. godine osvojen Beograd, simbol nekadašnje pobjede nad Osmanlijama.
Premda se nastavak osmanskih osvajanja nakon toga mogao očekivati, ugarske pripreme za rat nisu bile pretjerano bolje ni 1526. godine, kada je srpski prebjeg Pavao Bakić Dvor obavijestio o početku osmanskog pohoda. Unatoč tome što je tražio financijsku i vojnu pomoć čitave kršćanske Europe te među ostalim od pape dobio dozvolu uporabe dijela crkvenog blaga za financiranje obrane, Ludovik II. Jagelović svoje je saveznike okupljao veoma sporo. Tome je doprinijela i činjenica da su mnogi od njih čekali njega samoga da krene iz Budima, što je napokon učinio tek 20. srpnja i što će naposljetku dovesti do zakašnjele reakcije na osmanski dolazak do prijelaza preko rijeke Drave, gdje je najprije bilo planirano zaustavljanje njihova pohoda.
Međutim, iako se u suvremenoj, posebice hrvatskoj, historiografiji uobičajilo pisati da je na Mohačko polje uslijed toga naposljetku stigao ispodprosječan broj velikaša i vojnika, vodeći mađarski povjesničar Géza Pálffy naglašava da golem broj žrtava kršćanske strane u Mohačkoj bitki zapravo odražava izniman odaziv na mobilizaciju i želju za sudjelovanjem u obrani. Također navodi i kako su vojske te veličine u to vrijeme u Europi mogla podići jedino dvojica najvećih moćnika – svetorimski car i francuski kralj. Propisane vojne jedinice, iako ponekad doista manje od očekivanog, poslalo je 69 % ugarskih županija, a u borbi će sudjelovati 14 od 19 ugarskih biskupa i nadbiskupa te 10 od 15 baruna Kraljevstva.
Okupljanje vojnih snaga
Osmanska vojska na čelu sa sultanom iz Carigrada je krenula 23. travnja 1526. godine. Napredujući u pravcu Beograda, na kraće je vrijeme zaustavljena tek osvajanjem petrovaradinske i iločke utvrde te grada Osijeka, u čijoj je blizini prešla Dravu. Značajne, premda naposljetku nedovoljno uspješne, napore u usporavanju njenog napredovanja uložio je kaločki nadbiskup fra Pál Tomori, budući glavni zapovjednik ugarske vojske na Mohačkom polju (zajedno s Györgyjem Szapolyaijem, odnosno Jurjem Zapoljom, bratom budućeg protukralja Ivana Zapolje), koji je na raspolaganju imao 3000 konjanika i 40 riječnih lađa.
Uoči boja na Mohačkom polju okupljene kršćanske snage – koje su osim Mađara činili i Hrvati, Srbi, Česi, Moravljani, Poljaci i Nijemci, potonji dobrim dijelom plaćeni papinskim novcem – brojale su, prema suvremenim procjenama, između 29 i 32 tisuća vojnika, od čega je 16-17 tisuća bilo konjanika. Iz današnjih hrvatskih krajeva tadašnji ban Franjo Bathyány s velikašima je doveo 3000 konjanika i svoj banski banderij od 400 vojnika, a zagrebački biskup Šimun Erdődy dodatnih 700 dobro naoružanih ratnika. Osim njih, iz hrvatskih krajeva među znamenitijim velikašima isticali su se i Ivan Tahy, Ivan i Sigismund Bánffy, Petar Erdődy, Mihajlo Zrinski i Matija Frankapan, odnosno senjski biskup Franjo Jožefić i kapetan Grgur Orlovčić te bosansko-đakovački biskup Juraj od Paline. Veliki problem kršćanske strane, međutim, i unatoč u zadnji trenutak pristiglim oruđima iz Beča, činio je snažan deficit topova u usporedbi s osmanskom stranom. Ona je, naime, na Mohač dovela oko 80 000 vojnika, čiju su srž činili konjanici-spahije i elitni pješaci-janjičari, naoružani kvalitetnim vatrenim oružjem, nadmašivši kršćane i kvalitativno i kvantitativno u omjeru 2,5 naprema 1. Spomenimo i da su važnu ulogu u osmanskoj vojsci igrali vojnici iz Bosanskog sandžaka predvođeni Husrev-begom.
U hrvatskoj historiografiji kao razlog poraza ugarske vojske na Mohačkom polju često se navodi nevoljkost da se sačeka dolazak kneza Krste Frankapana koji je prema Mohaču hitao s dodatnim vojnim jedinicama. I doista, Frankapan je imao dobrani razlog da ignorira pozive budimskog Dvora – naime, nakon što je godinu ranije junačkim prodorom do opsjednutog Jajca braniteljima dostavio oružje i hranu, umjesto očekivane nagrade nakon konflikta s ostrogonskim nadbiskupom u Budimu je bačen u tamnicu, iz koje je izvučen tek na inzistiranje Ferdinanda Habsburškog. Unatoč tome, čini se da takvo osobno poniženje nije utjecalo na Frankapanovo ponašanje 1526. godine – dana 1. rujna on je sa svojim snagama stigao tek do Zagreba, gdje je ipak poslužio kao čimbenik smirivanja panike koja je izbila nakon primitka vijesti o porazu. Puno značajnije bilo je zakašnjenje savezničkih snaga iz Erdelja, do kojega je došlo uslijed prekasne kraljeve zapovijedi da se napusti ranije naređena taktika napada na osmansku stranu u njenim zbog pohoda nedovoljno branjenim krajevima. O stvarnim razlozima ugarskog požurivanja početka bitke još će biti riječi u nastavku teksta.
Krvavi Glavosijek Ivana Krstitelja 1526. godine
Dospjevši prva na buduće bojište, ugarska vojska za borbu s Osmanlijama izabrala je Mohačko polje, istovremeno dovoljno ravno i široko da omogući konjičke manevre na kojima je počivala njena vojna taktika, a opet dovoljno usko da osmanskoj vojsci onemogući njen omiljeni manevar okruživanja protivnika. Ovo polje nalazilo se pokraj tadašnjeg toka Dunava te je zbog njegovog plavljenja bilo okruženo močvarama koje će prilikom povlačenja odigrati važnu negativnu ulogu. Sam grad Mohač, smješten nedaleko Pečuha, pripadao je tamošnjem biskupu.
Dospjevši na zadano mjesto polovinom 29. kolovoza, osmanska vojska zapodijevanje bitke planirala je tek za idući dan. Međutim, ovdje dolazimo do stvarnih razloga zbog kojih je ugarska strana svojim napadom isforsirala početak bitke još istog dana. Naime, svjesni da su brojčano dobrano nadvladani, a uvjereni da vojna pomoć zbog osmanskog brzog napredovanja više nikako ne može stići na vrijeme, vodeći ugarski velikaši smatrali su da im jedinu šansu za pobjedu predstavlja napad na osmansku vojsku prije nego se uspije čitava rasporediti na bojištu; nakon poraza tog rumelijskog dijela vojske, koji je prvi napredovao, ostatak Osmanlija dočekao bi se u znatno povoljnijem omjeru snaga. Nažalost, rasprave o tome u ugarskom su taboru potrajale predugo, te se u međuvremenu mimo njihovog znanja uspio rasporediti i anadolijski dio osmanske vojske.
Unatoč tome, početni juriš kršćanske teško oklopljene konjice u prvi se mah činio uspješnim te je uzrokovao povlačenje Osmanlija. Međutim, ono što napadačima u tom trenutku nije bilo poznato bila je činjenica da je upravo ovakvo povlačenje bilo glavna taktika osmanske vojske, koja je služila stvaranju okolnosti povoljnih za gore spomenuto okruživanje neprijateljskih snaga. Istovremeno su osmanske snage zaobilaznim putevima ipak dospjele do kršćanskog tabora te ga temeljito uništile. Prema svjedočenjima preživjelih svjedoka, poput kraljevskog kancelara Stjepana Brodarića, presudnu ulogu u pokretanju bijega kršćanske vojske, koja je u jednom trenutku gotovo doprla do samog Sulejmana, naposljetku su odigrali osmanski topovi, njih tristotinjak, čija je šteta uslijed buke i gustog dima koji su proizveli pucnjavom bila više psihološke negoli fizičke naravi.
U bijegu koji je započeo slamanjem prvih napadačkih redova najbolje će proći laki konjanici, a najviše zbog otežanog kretanja stradati teški oklopnici i pješaci iz stranih zemalja, koji zbog nepoznavanja terena nisu znali u kojem smjeru bježati prema spasu. Bitku, koja je trajala nepuna dva sata, naposljetku su prekinuli zalazak sunca i snažna oluja koja je potom započela. O iznenadnosti osmanske pobjede, slaboj vidljivosti i kaosu koji je nastao svjedoči i činjenica da su sultanove jedinice još neko vrijeme uzaludno čekale ugarski protunapad, do kojega međutim nikada nije došlo.
Prilikom povlačenja u močvarne predjele i pokušaja prelaska Dunava utopio se golem broj kršćanskih vojnika. Dakako, najznačajnija žrtva među njima postao je sam kralj Ludovik. Prema Brodarićevom svjedočanstvu, vladar je bio direktni sudionik bitke, budući da je na saboru ugarskog plemstva uoči njenog početka izjavio:
Vidim da svaki pojedinac traži samo izgovor zbog moje glave, a spas za sebe. A ja sam sebe i svoju glavu zato doveo u ove opasnosti, da izađem ususret svakoj nesreći za spas ovog kraljevstva. Da ne bi dakle bilo nekoga tko bi se mogao izgovarati mojom glavom zbog svoje kukavštine, niti da se to može meni ubrojiti u grijeh, ići ću, uz pomoć Božju, osobno sutra s vama tamo, kamo drugi neće ići bez mene.[2]
Uoči bitke kralj je stoga i proveden kroz bojne redove, kako bi se svi vojnici uvjerili da je doista uz njih. U mađarskoj historiografiji dugo se raspravljalo o točnim okolnostima i mjestu Ludovikove smrti, čije je tijelo pronađeno tek nekoliko dana nakon bitke, iako je za njim tragala i osmanska strana. Prema najnovijim spoznajama, čini se da se kralj utopio u jarku koji je zbog plavljenja Dunava bio dublji nego inače, najvjerojatnije nakon pada s ranjenog konja koji se u jednom trenutku zbog nekog razloga propeo i zbacio jahača u teškom oklopu. S vladarem se, pokušavajući ga spasiti, utopio i njegov pratitelj István Aczél, dok je jedini živi svjedok događaja i mjesta utapanja, koji je kasnije stoga i pomogao pronaći vladarevo tijelo, bio komornik Ulrich Czettricz.
Rađanje nove sile
Posljedice Bitke na Mohačkom polju za ugarsku su stranu bile stravične. U samim borbama i kaotičnom bježanju s bojišta nastradalo je, prema procjenama, između 16 i 17 tisuća kršćanskih vojnika; nasuprot tome, osmanska je strana na bojištu ostavila između 1200 i 1500 mrtvih. Broju poginulih na kršćanskoj strani dodatno je doprinijelo masovno pogubljenje 1500-2000 ratnih zarobljenika 31. kolovoza. Do još jednog masovnog pogubljenja prekobrojnih zarobljenika doći će 4. rujna, uoči pohoda prema kraljevskom Budimu. Premda se u kasnijoj mađarskoj predaji razvila legenda prema kojoj je kršćanske vojnike nakon odlaska Osmanlija uz pomoć 400 radnika pokopala udovica Dorottya Kanizsai iz Siklósa, arheološka istraživanja provedena u drugoj polovici 20. stoljeća pokazala su kako je to ipak napravila sama osmanska vojska, za masovne grobnice iskoristivši prirodna udubljenja na terenu i zemljane radove koje je uoči bitke za smještaj artiljerije napravila ugarska strana.
Nakon bitke i pogubljenja zarobljenika, osmanska je vojska, dakle, započela svoj pljačkaški put prema Budimu, u kojega je uz minimalan otpor ušla 11. rujna 1526. godine. Iz prijestolnice je prije toga s pratnjom pobjegla obudovjela kraljica Marija. U međuvremenu je mađarska unutrašnjost temeljito razorena – s oko 60 000 ubijenih i 100 000 zarobljenih civila, Ugarsko Kraljevstvo u nekoliko je tjedana izgubilo čak 5 % stanovništva. Spaljeno je 2000 sela i stotinjak gradova, a oteto 400 000 ovaca i 50 000 goveda.
Međutim, premda se osmanska vojska nakon toga povukla u Istanbul, te joj je zapravo trebalo još petnaest godina da postigne svoje početne vojne ciljeve i trajnije osvoji Budim, dugoročne posljedice Mohačke bitke – zbog kojih doista zaslužuje već pomalo stereotipan u naslovu naveden naziv „bitke koja je promijenila povijest“ – bile su višestruke. S poginulih sedam biskupa i nadbiskupa, tridesetak glava magnatskih obitelji i samim kraljem Ugarsko je Kraljevstvo praktički ostalo obezglavljeno. Time je započet proces koji će naposljetku, nakon građanskog rata koji će dodatno narušiti ionako krhku obranu ugarskih i hrvatskih zemalja, na vlast za idućih gotovo četiristo godina dovesti dinastiju Habsburgovaca – u Ugarskoj izborom Ferdinanda Habsburškog, inače Ludovikovog šurjaka, već 1526., a u Hrvatskoj na samom početku 1527. godine – polažući time temelje za novu silu u Srednjoj Europi.
Na kraju spomenimo i da će upravo ova sila, Habsburška Monarhija, odigrati ključnu ulogu u konačnom istjerivanju Osmanlija iz Ugarske, Hrvatske i iz većeg dijela Balkanskog poluotoka krajem idućeg stoljeća. Jedna od važnijih bitaka te kršćanske rekonkviste 1687. godine ponovno će se odviti upravo na Mohačkom polju, ovog puta međutim rezultiravši nadmoćnom kršćanskom pobjedom.
Bibliografija:
Brodarić, Stjepan. Mohačka bitka 1526. Vinkovci: Dukat, 1990.
Fodor, Pál. „Süleyman and Hungary: Conquest, Ideology and Memory“. U The Battle of Mohács, 1526, ur. Norbert Pap, 15-46. Leiden, Boston: Brill, 2024.
Kitanics, Máté, Pál Fodor, Norbert Pap. „The Hungarian and Ottoman Forces at the Battle of Mohács“. U The Battle of Mohács, 1526, ur. Norbert Pap, 83-124. Leiden, Boston: Brill, 2024.
Mažuran, Ive. Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb: Golden marketing, 1998.
Pállfy, Géza. „A Turning Point in Central European History. The Short- and Long-Term Consequences of the Battle of Mohács (1526)“. Hungarian Review 16/2 (2025): 30-44.
Pap, Norbert. „Exploring Research Challenges on the Battle of Mohács“. U The Battle of Mohács, 1526, ur. Norbert Pap, 1-12. Leiden, Boston: Brill: 2024.
Pap, Norbert, Máté Kitanics. „The Battle and Its Aftermath“. U The Battle of Mohács, 1526, ur. Norbert Pap, 171-213. Leiden, Boston: Brill, 2024.
Pap, Norbert, Máté Kitanics, Péter Gyenizse. „The Main Scenes“. U The Battle of Mohács, 1526, ur. Norbert Pap, 47-82. Leiden, Boston: Brill, 2024.
Pap, Norbert, Péter Gyenisze, Máté Kitanics. „Where and How Did King Louis II Die?“ U The Battle of Mohács, 1526, ur. Norbert Pap, 357-413. Leiden, Boston: Brill, 2024.
Bilješke:
[1] Citirano prema: Pál Fodor, „Süleyman and Hungary: Conquest, Ideology and Memory“, u The Battle of Mohács, 1526, ur. Norbert Pap (Leiden, Boston: Brill, 2024), 29. Tekst s engleskog preveo autor.
[2] Stjepan Brodarić, Mohačka bitka 1526. (Vinkovci: Dukat, 1990), 35-36.
