Povijest kao stvarateljica nacionalnih junaka
Jedna od knjiga koja na zanimljiv, povijesnim činjenicama potkrijepljen način propituje ulogu povijesti u kreiranju nacionalnog identiteta i društvene pripadnosti djelo je finskog autora Arija Turunena Gadovi – Biografije velikana izlivenih u kipove. Na ovom smo portalu prethodno predstavili preostale dvije njegove knjige objavljene u Hrvatskoj, Zar ne znaš tko sam ja? (Povijest arogancije) i Ljubim ruke, milostiva (Kratka povijest lijepog ponašanja). Riječ je o autoru koji proučavajući povijest ustvari traži obrasce ljudskog ponašanja, a s djelom Gadovi više nego s ijednim drugim svojim djelom dovodi u pitanje uvriježene velikane iz povijesti različitih naroda te predstavlja njihovu drugu stranu, punu okrutnosti, samoživosti, iživljavanja nad slabijima i sl.
Ova knjiga poticajno je štivo za promišljanje suvremenih trendova, prvenstveno u zapadnocivilizacijskim krugovima bivših imperijalnih sila čije se bjelačko stanovništvo danas u dijelu supkulture natječe u posipanju pepelom i isticanju negativnih strana vlastite prošlosti. Stvar je dijametralno suprotna onome čemu je povijest dosljedno sve do danas služila – koheziji, podizanju nacionalne svijesti kroz veličanje odabranih povijesnih događaja, činjenica, a osobito osoba koje su se doživljavale i predstavljale kao nacionalni junaci.
Od Aleksandra Velikog do Che Guevare
Autorova je namjera u ovom djelu bila, umjesto šire slike, ponuditi drukčije, manje laskave priče o osobama koje su mahom slavljene kao junaci svojeg doba. Izbor likova prikazanih u knjizi temelji se na osobama koje u državama iz kojih potječu imaju kipove na istaknutim mjestima. Osim toga, autor nastoji obuhvatiti primjere iz čitavog svijeta i različitih kultura, a slijedi i kronologiju, tako da počinje s Aleksandrom Velikim, a završava s Che Guevarom.
Knjiga se zove Gadovi, ali najvećih gadova, poput Hitlera i Staljina, u njoj ipak nema. Autor objašnjava da je izostavio one povijesne ličnosti čiji su kipovi srušeni, tj. one koje se javno i prihvaćeno nigdje ne slave kao junaci. To je možda najveća vrijednost ove knjige: zapitati se koja je glavna razlika između njih i osoba odgovornih za podjednaki broj nevinih žrtava, kao što su Aleksandar Veliki, prvi kineski car Ćin Ši Huangdi ili Mač islama Timur Lenk. Što bi se dogodilo da su ratovi i povijesna zbivanja otišli u nešto drugačijem smjeru? Tko bi bili junaci našeg doba? Također, tko će biti junaci budućnosti ako uzmemo u obzir činjenicu, višestruko potkrijepljenu u ovoj knjizi, da ljudi osjećaju manje suosjećanje prema žrtvama što je veći protok vremena od njihova stradanja?
Što ih čini „gadovima”?
Turunen ne bira osobe koje su bile samo nesavršene ili koje su činile političke pogreške. Riječ je o ljudima čija se slava često temelji upravo na ratovima, osvajanjima i nasilju. Aleksandar Veliki iza slike velikog vojskovođe ostavlja osvojena područja, razorene gradove i velik broj žrtava, a Timur Lenk, poznat i kao Mač islama, svoju je moć gradio na osvajanju, masovnim pokoljima i zastrašivanju protivnika. Prvi kineski car Ćin Ši Huangdi ostao je zapamćen po ujedinjenju Kine i gradnji monumentalnih projekata, ali iza tih uspjeha stajali su represija, prisilni rad i velik broj ljudskih žrtava. Upravo je taj raskorak između slike velikana i stvarnosti njihovih postupaka ono što Turunen želi staviti u prvi plan.
Prvi poznati kip vladara poznavaocima povijesti vrlo je dobro poznata paleta za šminkanje, na kojoj je faraon Narmer, ujedinitelj Egipta, prikazan kako udara zarobljenika koji pred njim kleči. Mogli bismo zaključiti da je takav prikaz pošteniji i realniji od kipova muškaraca na konju koji odlučnog izraza lica gledaju prema horizontu. Mač im je u pravilu okrenut prema pomno biranom smjeru. Mit o svima njima je uzvišen i snažan, oni su odlučni i pravedni, a ratovi i nasilje koje su provodili bili su nužni za viši cilj. Ipak, nitko od njih nije prikazan kako provodi nasilje, a nasilnost nije osobina koja se o njima ističe u povijesnim udžbenicima.
Kipovi muškaraca na konju koji odlučnog izraza lica gledaju prema horizontu ne prikazuju ono što se događalo iza njih. Ne prikazuju spaljena naselja, zarobljenike, masovne grobnice ni ljude koji su stradali u ratovima kojima su ti „velikani” stekli svoju slavu. Upravo taj raskorak između onoga što spomenik pokazuje i onoga što prešućuje jedna je od središnjih tema Turunenove knjige.
Od spomenika do internetskih rasprava
No u eri interneta povijesni udžbenici i službene interpretacije više nisu prevladavajući izvori informacija pa se sve češće formiraju skupine koje istražuju tamnu stranu povijesnih junaka. Posljedice toga su često manje ili više legalni zahtjevi za uklanjanjem tih kipova. Tako je 2017. u Australiji pokrenuta rasprava o spomeniku istraživaču Jamesu Cooku koji se nalazi u sidnejskom Hyde Parku. Kip je nagrđen natpisom „Genocid nije razlog za ponos“, koji se referira na postupanje prema domorodačkom stanovništvu. S druge strane, iste godine (2017.) u SAD-u je došlo do izbijanja nasilja kada su gradske vlasti u Charlottesvilleu uklonile kip generala Roberta E. Leeja, koji se u američkom građanskom ratu borio na strani Juga i posjedovao robove.
Trebamo li rušiti spomenike?
Turunen u knjizi iznosi stav kako ne potiče na rušenje spomenika. Ipak, njegov je prijedlog da se na njih postave ploče s brojem ubijenih. Smatram da je to rješenje u najmanju ruku dvojbeno, budući da konzumenti spomenika nisu dobri poznavatelji povijesti. Ako bismo u gradovima imali kipove s imenom i prezimenom te godinom rođenja i smrti, a uz to bi jedini podatak bio broj žrtava za koje je osoba na spomeniku odgovorna, to je onda suprotna krajnost. Na taj bi način idealizirani likovi, i to vjerojatno vrlo brzo, postali u svijesti naroda omraženi krvnici bez pozitivnih osobina i djela koje treba prezirati.
Na kraju krajeva, u Hrvatskoj imamo obilje zloupotreba povijesti na račun njezina selektivnog ili nedovoljno razvijenog povijesnog mišljenja i nerazumijevanja povijesti. Jasno je da su najveći problem upravo neznalice.
Tema knjige svakako je zanimljiva, knjiga je pitka i zabavna, a pitanja koja postavlja važna i stvarna. Otvara prostor za razmišljanje o tome kako nastaju povijesni junaci, tko ih proglašava junacima i koliko se slika o njima mijenja s vremenom. Posebno je zanimljivo pitanje možemo li o povijesnim osobama govoriti bez idealiziranja, ali i bez svođenja njihova života isključivo na njihove najgore postupke. Upravo zato Gadovi nisu samo knjiga o kipovima i ljudima koji ih zauzimaju, nego i poticaj na promišljanje o tome kako stvaramo vlastitu sliku prošlosti.
