27. i 28. kolovoza na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održan je državni stručno-znanstveni skup za učitelje i nastavnike povijesti. Hrvatsko katoličko sveučilište i Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji održavaju ovakve skupove od 2018. godine i to vrlo uspješno. Organizacija skupa bila je, kao i uvijek, besprijekorna i sve je bez problema funkcioniralo u ugodnom ambijentu za više od 200 učitelja i nastavnika iz cijele Hrvatske.
Nastavljajući tradiciju izbora teme povezane s važnom obljetnicom – prošle godine tema je bila 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, o čemu smo pisali na našem portalu – ovogodišnji skup bio je posvećen 500. obljetnici Mohačke bitke. Skup je održan pod nazivom Na razmeđu srednjega i ranog novog vijeka.
Cilj skupa bio je, kako je prilikom otvaranja rekao rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, iznova promotriti 1526. godinu u hrvatskoj historiografiji izvan naslijeđenih okvira.
Kada znanstveni rad dođe do učionice
Najveća vrijednost ovakvih stručnih skupova koji se organiziraju u suradnji sa sveučilištima upravo je u tome što na taj način znanstveni rad dopire izvan sveučilišta, do publike koja je dovoljno stručna da ga može razumjeti bez pretjeranog banaliziranja i pojednostavljivanja, a to su učitelji i nastavnici povijesti.
Shodno tome, skup je tijekom dva dana bio podijeljen na znanstveni i odgojno-obrazovni dio. U prvom dijelu dana znanstvenici koji se bave kasnim srednjim i ranim novim vijekom održavali su predavanja, dok su nakon stanke za ručak održane radionice koje su vodili sami učitelji i nastavnici, predstavljajući svoje primjere dobre prakse.
Takav spoj znanstvenog i praktičnog dijela u teoriji je vrlo dobra zamisao. Međutim, kao što je pokazao i ovaj skup, kvaliteta pojedinih dijelova može se znatno razlikovati.
Znanstvena izlaganja – od vrlo poticajnih do onih koja su samo odrađena
Znanstvena izlaganja bila su najbolji i najgori dio cijelog skupa, odnosno njihova kvaliteta znatno je varirala. Ono što je svakako dobro jest to što su sudjelovali znanstvenici iz različitih institucija – Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Filozofskih fakulteta u Zagrebu i Osijeku, Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog državnog arhiva. Time se otvorio prostor za različite perspektive i pristupe proučavanju razdoblja kasnog srednjeg i ranog novog vijeka.
S druge strane, mogao se steći dojam da je dio predavača naprosto „odradio” svoje izlaganje, bez prave pripreme ili interesa za temu. Srećom, dio izlaganja bio je iznimno poticajan i zanimljiv, a iznesene su i brojne nove historiografske spoznaje koje su među sudionicima potaknule živu raspravu o tome kako bi se te spoznaje mogle uključiti u kurikulum povijesti i je li to uopće potrebno.
Neizostavno je ponovno potegnuta i tema reforme školstva, pisanja novih udžbenika pa čak i pitanje hoće li se u budućnosti učenici uopće služiti klasičnim udžbenicima ili će biti potrebno osmisliti drugačija pomoćna nastavna sredstva.
Mohačka bitka – događaj o kojem zapravo malo govorimo
Kada se govori o Mohačkoj bitci u hrvatskoj povijesti, uglavnom se govori o okolnostima uoči bitke i njezinim posljedicama, odnosno dolasku Habsburgovaca na prijestolje, dok se sama bitka vrlo površno obrađuje. U tom kontekstu zanimljivo je pogledati nedavno objavljen članak Miljenka Hajdarovića na Hrvatskom povijesnom portalu, u kojem je autor iznio analizu četiri odobrena udžbenika povijesti za šeste razrede. https://povijest.net/hpp/2026/mohacka-bitka-u-udzbenicima-sestoga-razreda/
Slično je bilo i na ovom skupu – o samoj bitci i načinu na koji se ona odvijala gotovo da i nismo ništa čuli. To je zanimljivo, ali i pomalo neobično s obzirom na to da je upravo 500. obljetnica Mohačke bitke bila središnji povod za organizaciju skupa.
Mohač i posljedice koje su nadilazile samu bitku
U prvom danu skupa zanimljivošću se istaknulo predavanje dr. sc. Roberta Skenderovića iz Hrvatskog instituta za povijest Raspad hijerarhije Katoličke crkve u Slavoniji nakon Mohačke bitke 1526. Skenderović je kroz prikaz raspada crkvene hijerarhije i infrastrukture te širenja islamskog i protestantskog utjecaja među preostalim stanovništvom vrlo zorno pokazao veliki značaj same bitke za tadašnje stanovništvo tzv. osmanske Slavonije. Pritom je predavač pojasnio kako je „osmanska Slavonija” tehnički termin kojim se služe suvremeni povjesničari, dok Osmanlije naziv „Slavonija” uopće nisu upotrebljavali.
Osobitu zanimljivost predavanju dale su povijesne anegdote koje je Skenderović prepričao. Primjerice, ona o katoličkoj crkvi u Pečuhu koju su nakon Mohačke bitke zauzeli protestanti. Na to se žalio don Šimun Matković, koji je svojim zalaganjem na koncu uspio ishoditi da nova vlast crkvu podijeli na pola te je pregrađuje drvenim daskama. Izvori govore o tome da se znalo događati da su protestanti prisluškivali katoličku misu, dovikivali i svađali se kada je svećenik iznosio stvari s kojima se nisu slagali. Upravo ovakvi primjeri pokazuju koliko se složena povijesna zbivanja mogu približiti učenicima kada se velike političke i društvene promjene prikažu kroz iskustva konkretnih ljudi.
Kada terminologija mijenja način na koji razumijemo prošlost
Drugi dan skupa bio je, barem u kontekstu održanih znanstvenih izlaganja, mnogo zanimljiviji. Na osobit način bila su poticajna predavanja dr. sc. Luke Špoljarića i dr. sc. Ivana Majnarića, osobito u dijelovima u kojima su se bavili terminologijom. Svakako su naveli učitelje i nastavnike povijesti da se zamisle nad onim što misle da znaju. Vrlo je važno da se oni koji prenose znanje o povijesti stalno podsjećaju da se ona ne sastoji od čvrstih, nepromjenjivih činjenica uklesanih u kamen, već da se uslijed novih znanstvenih istraživanja znanstvene spoznaje mijenjaju i nanovo interpretiraju.
Špoljarić se, između ostalog, bavio pitanjem što je država u kasnom srednjem vijeku i kako je tada došlo do diobe suvereniteta. Također je istaknuo da historiografske termine Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, hrvatsko-ugarski kralj i hrvatski velikaši koristi samo hrvatska historiografija, dok ostatak znanstvene zajednice govori samo o Ugarskom Kraljevstvu i ugarskom kralju.
Još je više kontroverzi izazvalo predavanje dr. Majnarića o nazivlju za okupljanja plemstva u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. On je problematizirao naziv „Sabor” za takva okupljanja, budući da on podsvjesno pripisuje suvremeno značenje predstavničkog tijela instituciji koja u promatrano vrijeme naprosto nije tako funkcionirala. Majnarić smatra da bi latinski termin koji se u dokumentima navodi kao congregatio generalis najbolje odgovarao starohrvatskoj riječi „shod”. Navodi da je to tada bio uobičajen izraz koji se jasno upotrebljava u mnogim izvorima, a u posljednjih desetak do petnaest godina upotrebljava ga i sve više hrvatskih povjesničara.
Mohač iz mađarske perspektive
Posebno zanimljivo bilo je izlaganje dr. sc. Denisa Njarija s Filozofskog fakulteta u Osijeku, koji je okupljenima prezentirao mađarsku perspektivu bitke na Mohaču iz osobne perspektive – kao pripadnik mađarske nacionalne manjine u Hrvatskoj, hrvatski povjesničar, sin hrvatskog dragovoljca Domovinskog rata i sudionik brojnih događaja u Mađarskoj koji se održavaju u povodu 500. obljetnice bitke. Njarijev način izlaganja vrlo je prijemčljiv i sam po sebi koristan za učitelje i nastavnike budući da zamršenije historiografske ili društveno-sociološke stvari objašnjava u usporedbi s osobnim iskustvom i stvarima iz svakodnevnog života pa ga je iznimno lako pratiti.
Njari je govorio o tome kako se Mohačka bitka u mađarskoj povijesti doživljava kao presudan događaj i velika nacionalna tragedija te kako joj se posvećuje neusporedivo više pažnje nego što je to slučaj u Hrvatskoj, pa tako i u smislu obilježavanja ove okrugle obljetnice. Takva perspektiva bila je posebno zanimljiva upravo zato što je pokazala da isti povijesni događaj može imati potpuno različitu težinu u kolektivnom pamćenju različitih društava.
U Mađarskoj se o Mohačkoj bitci neprestano piše i istražuje, a njezina je prisutnost vidljiva i izvan historiografije – postoje brojne knjige i zbornici, spomenička baština, umjetnička djela, ali i djela suvremene kulture poput različitih video sadržaja. Koliko je Mohač duboko ukorijenjen u mađarskoj kolektivnoj svijesti možda najbolje pokazuje činjenica da postoji i vrlo raširena narodna izreka „Több is veszett Mohácsnál”, odnosno „Više je izgubljeno kod Mohača”. Upotrebljava se kao svojevrsna gorka utjeha kada se želi reći da je bilo i većih gubitaka i da zbog sadašnjeg problema ne treba previše očajavati – otprilike u značenju našeg „Nije kraj svijeta”.
Radionice – primjer dobre prakse ili ponavljanje učeničkih aktivnosti?
Oba dana drugi dio skupa sastojao se od odgojno-obrazovnog dijela, odnosno nekoliko radionica između kojih su sudionici mogli izabrati na kojoj će sudjelovati. Radionice su vodili učitelji i nastavnici. Radionice su već standardno najslabiji dio ovakvih stručnih usavršavanja. One su zamišljene kao dijeljenje primjera dobre prakse, što svakako može biti poticajno i vrijedno. Međutim, definitivno nije prikladno da takve radionice budu koncipirane na način da učitelji rade s istim materijalima i na isti način kao što su to radili učenici.
Ako je cilj stručnog usavršavanja učitelja predstaviti primjer dobre prakse, bilo bi puno korisnije predstaviti konkretne primjere inovativnog rada s učenicima, objasniti zašto je određena metoda odabrana, koji su bili njezini ciljevi, kako su učenici reagirali i s kojim se izazovima učitelj susreo. Nakon toga učitelji mogu o primjerima raspraviti, navesti njihove dobre strane i izazove, izabrati favorita među ponuđenim primjerima, iznijeti vlastita iskustva i pokušati promisliti kako bi neku od predstavljenih ideja mogli primijeniti u vlastitoj nastavi.
Zaključno
Stručno-znanstveni skupovi za učitelje i nastavnike povijesti imaju smisla upravo onda kada povezuju dva svijeta – suvremenu historiografiju i školsku nastavu. Znanstvena istraživanja učiteljima trebaju donijeti nova pitanja, drugačije perspektive i spoznaju da se ono što poučavamo neprestano preispituje. S druge strane, znanstvenicima bi susret s učiteljima trebao biti podsjetnik da njihove spoznaje na kraju moraju pronaći put do učenika, što nije moguće bez promišljanja o tome kako ih učiniti razumljivima i nastavnim primjerenima.
Ovogodišnji skup pokazao je da za takav dijalog postoji velik interes. Više od 200 učitelja i nastavnika imalo je priliku čuti nove historiografske spoznaje, propitati neke od uvriježenih termina i interpretacija te raspravljati o tome što od svega toga doista treba pronaći svoje mjesto u nastavi povijesti.
