Temeljna vještina koju bi trebali posjedovati svi koji proučavaju povijest jest povijesno mišljenje. Jedna pak od osnovnih odrednica takvoga mišljenja jest povijesna perspektiva, tj. promatranje prošlih vremena očima suvremenika. Možda se na prvi pogled čini da je to jednostavno, međutim svakodnevno iskustvo govori drugačije. Obični ljudi, a čak i poneki profesionalci, često pretjerano revno zauzimaju vrijednosni sud prema pojedinim povijesnim događajima i osobama, te ih ili osuđuju ili glorificiraju. Čak i više od toga, napadaju ili pak brane, i to redovno iz pozicije suvremenih ljudskih prava, jednakosti i sličnih vrijednosti prema kojima se ljudi veliku većinu prošlosti naprosto nisu vodili.
Ne suditi prošlosti današnjim mjerilima
Druga strana istog novčića jest zgražanje, ironiziranje ili pak podcjenjivačko patroniziranje ljudi iz prošlosti kao primitivnih, neobrazovanih i posvemašnje „u krivu”. Odličan primjer, o kojemu bi većina suvremenih čitatelja zauzela upravo takav stav jest srednjovjekovna praksa suđenja životinjama. Koliko god se suvremenom čovjeku činilo nevjerojatnim, još relativno nedavno (zadnji slučajevi zabilježeni su čak u 19. st.!) životinje su se mogle naći na udaru pravosudnog sustava zbog prekršaja i zločina koji su im se stavljali na teret. Zapisnici srednjovjekovnih civilnih i vjerskih sudova, ljetopisi srednjovjekovnih samostana i pismohrane srednjovjekovnih gradova puni su takvih slučajeva.
Životinjama su za izazivanje šteta na usjevima sudili crkveni sudovi, a za prolijevanje krvi, od sakaćenja do ubojstva, građanski, tj. svjetovni. Optuženim životinjama ponajprije se uručivao sudski poziv. Budući da je tužba često bila skupna (primjerice za skakavce, gusjenice, žiške i sl.), uobičajeno je bilo da se poziv javno obznani s crkvene propovjedaonice, pa pismeno postavi na stablo ili nekoliko njih na području na kojem tuženici obitavaju. Ponekad su životinje unaprijed bile upozorene da napuste neko područje pod prijetnjom prokletstva. Ako na upozorenje ne bi reagirale, uslijedio je daljnji pravni postupak.
Životinja na sudu ima pravo na branitelja
Sljedeći korak bio je da se optuženima dodijeli branitelj, i to profesionalac, koji je u pravilu zaista davao sve od sebe u korist svojih klijenata. Branitelji su u mnogim slučajevima imali uspjeha, pri čemu im je glavni argument bio da su i životinje Božja stvorenja i kao takve imaju pravo na hranu i život. U takvim slučajevima sud je najčešće određivao optuženima da moraju napustiti prostor koji pustoše na štetu ljudi i određivao im neko područje na koje umjesto toga trebaju prijeći.
Nitko nije dvojio o tome da bi Crkva mogla prisiliti ta stvorenja da prestanu sa svojim pustošenjima i navesti ih da se presele s jednog mjesta na drugo. Crkva je kukce „držala u šaci” ekskomunikacijom (izopćenjem) ili anatemom (prokletstvom), a čvrsta vjera u postojanje te moći bila je stožerna točka ovakvih parnica. Kada bi očekivani rezultat izostao, općenito se smatralo da je to zbog toga što Bog ne podržava odluku, budući da je pustošenje rezultat grijeha ljudi, te takvi slučajevi nisu dovodili u pitanje učinkovitost takvih suđenja.
Zabilježene su i ozbiljne teološke rasprave o tome treba li se optužene životinje smatrati klericima ili laicima. Zaključeno je da nije potrebno raspravljati o svakom pojedinom slučaju posebno, već da ih se treba tretirati kao laike. Sve rasprave, pa tako i potonja, vođene su pozivanjem na autoritete, koji su jednako vrijedno tretirali primjere iz Biblije, crkvene oce, hagiografije (životopise svetaca koji su se u velikoj mjeri temeljili na legendama), ali i profane, pa čak i pretkršćanske pisce kao što su Homer, Tacit, Vergilije i dr.
Takva suđenja često su trajala mjesecima te su iziskivala zadivljujuće prikaze pravne učenosti i sudskog govorništva, s brojnim navodima iz sakralnih i profanih autoriteta na objema stranama. Životinje su ponekad bile stavljane i na muke kako bi se iznudilo priznanje, zbog prostog razloga da se ispoštuju sve procedure propisane zakonom. Ponekad su se ulagale žalbe višim sudovima i presude nižih sudova su se poništavale ili preinačivale.
Od gusjenica do svinja – tko je sve mogao završiti na optuženičkoj klupi?
Životinje kojima se sudilo u većoj su mjeri bile kukci, gmazovi i mali sisavci koji nanose velike štete usjevima; gusjenice, muhe, skakavci, pijavice, puževi golaći, crvi, žišci, štakori, miševi, krtice, ali i veće životinje kao što su grlice, svinje, bikovi, krave, pijetlovi, psi, magarci, mazge, kobile i koze.
Pomalo je neočekivan podatak da su osobito krvoločne bile svinje, koje su unakazile i usmrtile mnogo male djece, te su kao takve često bile predmet suđenja, i u pravilu osuđivane na smrt. Najčešći način provođenja kazne bilo je živo spaljivanje, a ponekad i vješanje (u rijetkim slučajevima osuđenici su prije izvršenja kazne bili odjeveni u ljudsku odjeću). Meso tako usmrćenih životinja nikad se nije jelo.
Životinjske i ljudske zločince zatvaralo se u isti zatvor i podvrgavalo istom tretmanu. Za uzdržavanje životinja tamničari su naplaćivali isto koliko i za uzdržavanje čovjeka. Vlasnik životinje odgovorne za prolijevanje krvi u pravilu je bio bez ikakve krivnje, a ponekad je i dobivao odštetu za svoj gubitak (nakon pogubljenja životinje). Za sodomiju (spolno općenje ljudi i životinja) kazna je bila smrt, a ravnopravno su kažnjavane obje strane.
Pokušajmo ih razumjeti
Smrtna kazna ili pak crkveno izopćenje za životinju čini se toliko apsurdnom i iracionalnom da jedva možemo vjerovati kako su razumni, obrazovani ljudi pri zdravoj pameti to mogli prakticirati. No umjesto da se takav ili slične postupke naprečac odbaci kao bjelodani pokazatelj ljudske zatucanosti, zadrtosti i okrutnosti, opravdano ih je i svrhovito pokušati razmotriti u kontekstu vremena. Pokušati ih razumjeti kao posljedicu u praksi ukorijenjenih vjerovanja, odraz mentaliteta, sociokulturni fenomen.
Razumjeti takve prakse znači zaista uroniti u srednjovjekovno društvo i poimanje svijeta. Upravo je to jedna od najvažnijih zadaća povijesnog mišljenja. Povjesničar ne mora odobravati postupke ljudi iz prošlosti niti ih mora smatrati ispravnima. Njegova je zadaća najprije razumjeti zašto su ljudima njihova vremena ti postupci imali smisla.
A kako će suditi nama?
Zaključno se površno pozabavimo i mišlju kako bi neko buduće društvo moglo ocjenjivati mnoge naše prakse ili vjerovanja. U kontekstu ovoga članka, koliko su udaljeni srednjovjekovni pravnici koji su zastupali prava životinja kao Božjih stvorenja naspram današnjih influencerica koje se s ponosom nazivaju „psećim majkama”?
Možda je upravo u tome i najbolja lekcija povijesne perspektive. Ono što se nama čini samorazumljivim, racionalnim i normalnim, nekom budućem čovjeku možda će izgledati jednako neobično kao nama danas sudski proces protiv gusjenica, svinja ili štakora. A možda će se tada netko pitati kako su razumni, obrazovani ljudi pri zdravoj pameti mogli vjerovati u ono u što mi danas vjerujemo.
Preporuka za čitanje: Payson Evans, Edward. Životinje pred sudom. Zagreb: TIMpress, 2014.
