U izlaganju o povijesti djetinjstva u srednjem vijeku i povijesti emocija, objavljenom u Historijskom zborniku,  Zrinka Nikolić Jakus osvrnula se na česti citat iz romana Leslie Poles Hartleya „Povijest je strana zemlja: tamo čine stvari drukčije“. Nikolić Jakus je upozorila na negativnu praksu drastičnog distanciranja od Drugog iz prošlosti koje upućuje na opasnost od drastičnog distanciranja od Drugog u sadašnjosti.


Navodi suvremeni primjer opasnosti od prosuđivanja stranih ljudi i kultura kao potpuno drugačijih u odnosu na naše: smrt koja je zatekla izbjeglice u čamcima na Sredozemlju izazvala je mnogo manji emocionalni potres Europljana nego primjerice smrt obitelji iz avionske nesreće u Alpama ili nad Ukrajinom. Budući da takvo distanciranje naposljetku izaziva i manje suosjećanja prema Drugome, upravo povijest emocija može pridonijeti “boljem razumijevanju „emocionalnih zajednica“ danas”.

Arièsova teza

Nikolić Jakus problematizirala je uvriježene teze u povijesti djetinjstva, prvenstveno koje koje su proizašle iz prve prekretnice u proučavanju djetinjstva u historiografiji – monografije Philippa Arièsa L’enfant et la vie familiale sous l’ancien régime (1960.). Ariès je zaključio kako je djetinjstvo društvena konstrukcija koja kao zasebno razdoblje u čovjekovom životu ne postoji sve do 17. stoljeća. Djeca su prema njegovoj tezi ulazila u svijet odraslih odmah po prestanku dojenja, trenutka od kojeg su mogla preživljavati bez majke ili dojilje. Ariès tezu argumentira stavom kako su na umjetničkim djelima djeca prikazivani kao “mali odrasli” te kako nije niti postojala terminologija rezervirana samo za djecu; latinski izrazi puer i puella mogli su se koristiti i za starije osobe.

Marie_Antoinette_and_her_Children_by_Élisabeth_Vigée-Lebrun
Marie Louise Élisabeth Vigée-Lebrun, Marie Antoinette i njezino troje djece Marie-Thérèse, Louis-Charles and Louis-Joseph

Arièsova teza imala je velik broj sljedbenika koji su na istom tragu nastavili njegov rad.  Uzroci za distanciranje od djece u ranijim razdobljima tražili se se u velikoj smrtnosti djece. Smatralo se kako ondašnji ljudi emocionalno vezivanje na dijete nisu držali isplativim sve do dobi kada su se povećavale šanse za preživljavanje.

Nikolić Jakus kaže kako je zanimljivo da su svi povjesničari taj ključni trenutak u ljudskoj povijesti u kojem je došlo do shvaćanja djetinjstva kao posebnog psihofizičkog razdoblja u razvoju čovjeka, smještali uglavnom u razdoblje, tj. stoljeće kojim su se bavili. Prema njihovim interpretacijama, nakon tog razdoblja je slijedio kontinuirani progres u rastu emocionalne veze između djece i roditelja.

Pieter_Bruegel_d._Ä._041b
Pieter Brueghel Stariji, Dječja igra, 1560.

Nova istraživanja

Međutim, Arièsova teza uspješno je pobijena. Istraživanja su ukazala na nedostatak Arièsovog korištenja izvora, tj. na njihovo površno čitanje.

Primjerice, nepostojanje dječjih prikaza u umjetnosti srednjeg vijeka, može se objasniti i nepostojanjem individualnih portreta u tom razdoblju uopće. Osim toga, pronađeni su crteži djece na marginama raznih rukopisa. Prikazivanje djece kao “malih odraslih” može se objasniti kao odjek reprezentacije, a ne stvarnog stanja što analogno vrijedi i za fotografske portrete i djece i odraslih iz 19. stoljeća.

Osim toga, u srednjovjekovnim priručnicima nalaze se i savjeti o brizi za djecu, a i velik dio čuda prikazan na ex voto predmetima prikazuje upravo djecu i brižne roditelje koji zagovorom i drugim pomoćima spašavaju svoju djecu. Nadalje, slanje djece k dojiljama ne interpretira se kao nedostatak povezanosti roditelja s djecom već se tumači u okviru predodžbe o gradskom zraku kao malicioznom, a privremeno boravljenje na selu u najboljem interesu po život djeteta koje je s obzirom na smrtnost imalo male šanse preživljavanja. Također, mnogo se brige vodilo o izboru dojilja, a one su uostalom bile i dobro plaćene, često nagrađivane u oporukama te naposljetku i iz istog staleža. Neke od srednjovjekovnih praksi kao što je npr. povijanje djeteta platnenim ili lanenim trakama ponovo se zbog raznih dokazanih beneficija koriste u sadašnjosti.

Također, nerazumijevanje tj. pogrešna interpretacija pojedinih povijesnih praksi može se objasniti i primjerom recentnog istraživanja koje je pokazalo kako afričke majke tumače majke sa Zapada koje djecu stavljaju spavati u posebni krevetić. Naime, ne poznavajući prednosti spavanja u zasebnom krevetiću (kao što je primjerice, sprečavanje SIDS-a, Sindroma iznenadne dojenačke smrti) afričke majke mlade majke sa Zapada smatraju emocionalno distanciranima!

Preporuka za čitanje

Zrinka Nikolić Jakus, “Povijest djetinjstva u srednjem vijeku i povijest emocija: osjećaji roditelja prema djeci kao primjer istraživačkog pristupa temi osjećaja u prošlosti”, U: Historijski zbornik, vol. 68., no. 2., 2015. 

.