Mnoštvo godina i događaja iz suvremene se perspektive označuje presudnima za kraj „staroga poretka“. Najčešće su to 1789. godina i početak Francuske revolucije ili pak 1848. godina sa svojim „Proljećem naroda“. Međutim, nećemo mnogo pogriješiti ako takvima označimo i 1914. i 1918. godinu, odnosno tektonske poremećaje što ih je – napose na europskom kontinentu – uzrokovao Prvi svjetski rat. Radikalnih posljedica takvoga epohalnog sukoba, dobro poznatih na političkom polju, nije ostala pošteđena ni religija. I dok smo o utjecaju Velikoga rata i kraha institucije kalifa na njegovom kraju na islam već pisali, ovim ćemo se tekstom dotaknuti doživljaja svjetskog rata iz kršćanske perspektive. Temelj tom promišljanju činit će odlična knjiga „The Great and Holy War“ američkog povjesničara Philipa Jenkinsa.
Uvodeći čitatelja u svoje djelo, Jenkins upozorava kako je teza o Prvome svjetskom ratu kao razdoblju kraha kršćanstva duboko pogrešna, budući da se temelji ponajprije na suvremenim predodžbama o instrumentalizaciji religije u tom razdoblju i uvjerenju kako se radilo tek o providnoj propagandi u koju obični vojnici u samim rovovima, suočeni s užasima modernog bojišta, nipošto nisu vjerovali. Prema njemu, situacija je bila upravo obrnuta – ne samo da je Prvi svjetski rat, sa svojim milenarističkim konotacijama, poslužio kao uzrok nevjerojatnog booma različitih kršćanskih pokreta (doduše, uistinu često van kontrole i na nezadovoljstvo dotad institucionaliziranih crkava), već je upravo u shvaćanjima običnih vojnika-sudionika bitaka poprimio značajke svetog rata, usporedive s percepcijom srednjovjekovnih križarskih pohoda.
„Gospodnja se proslavi desnica…“
Međutim, da bi takvo što bilo moguće, nije bilo dovoljno tek se propagandno u nekoliko navrata „pozvati na Boga“. U pozadini ovakvog vjerskog poimanja rata vođenog tada najsuvremenijim bojnim sredstvima ležale su duboko ukorijenjene ideje, usađivane kroz prethodna razdoblja u sve slojeve stanovništva zaraćenih država/društava. Tome je, dakako, pridonijela i činjenica da su razmjeri ljudskih stradanja i materijalnih razaranja već prve ratne godine (dovoljno je prisjetiti se 22. kolovoza 1914. godine, kada je u samo jednom danu stradalo 27 000 francuskih vojnika) postali toliki da se o njima više nije ni moglo govoriti van religijskog konteksta. Naime, u suočenosti s time, neprijatelj je mogao postati samo utjelovljenjem Zla, a vojnici pali na vlastitoj strani stvarni mučenici za slobodu i dobrobit svete Domovine, odnosno kotačići u velikom mehanizmu ostvarenja mesijanskih povijesnih ciljeva što su ih u ono vrijeme još uvijek njegovale mnoge europske nacije.
No, prije nastavka narativa o Prvom svjetskom ratu kao vjerskom sukobu, valja naglasiti kako to ne znači da za njegovog trajanja važnu ulogu nisu igrale i druge onodobne idejne silnice. Iako će se iz suvremene perspektive, opterećene iskustvima događaja 20. stoljeća koji će uslijediti nakon katastrofe 1914. – 1918., takvo što činiti suviše monstruoznim da bi se moglo sagledati na racionalan način, kroz te četiri godine kao normalno je prihvaćano planiranje čak i vlastitih vojnih gubitaka u milijunima, kao i otvoreno raspravljanje o uklanjanju i/ili izgladnjivanju čitavih populacija, vođeno iskustvima ratovanja u kolonijama, tezama socijalnog darvinizma i uvjerenjem o posebnosti vlastite nacije, zahvaćene borbom na život i smrt.
„Proklet bio tko nemarno obavlja poslove Jahvine!“
Iako je papa Benedikt XV. otvoreno progovorio protiv rata, nazvavši ga samoubojstvom civilizirane Europe, povodom njegovog izbijanja gotovo su sve europske kršćanske nacije nastojale „pridobiti Boga za sebe“. Povjesničar tako na objema stranama nalazi gotovo istovjetne poruke o božanskoj pomoći vlastitoj strani, odnosno prikazivanje neprijatelja kao boraca pod paklenskim barjakom. Značajno je da su u kreiranju takvih narativa, i unatoč spomenutom protivljenju poglavara Katoličke Crkve, sudjelovali i sami visoko pozicionirani klerici, u zaraćenim državama – tada još uvijek duboko kristijaniziranima, često i s državnom religijom – blisko povezani s osobama monarha i ostatkom državnog aparata. Međutim, kako su u tome sudjelovale i neprivilegirane vjerske skupine, objašnjenja temeljena na političkom oportunizmu nisu dostatna.
…kill Germans – do kill them; not for the sake of killing, but to save the world, to kill the good as well as the bad, to kill the young as well as the old, to kill those who have shown kindness to our wounded as well as those fiends. As I have said a thousand times, I look upon it as a war for purity, I look upon everyone who died in it as a martyr.
[iz propovijedi anglikanskog biskupa Londona Arthura F. Winnington-Ingrama, 1915.]
Kao što priloženi citat svjedoči, javni nastupi klerika pritom se često nisu zadržavali samo na podupiranju i ohrabrivanju vojnika da izdrže napore na bojišnicama za svoju zemlju i narod, već su zapadali i u istinski fanatično opravdavanje samoga rata kao takvoga. Budući da smo o ruskom slučaju, opterećenom zasebnom mesijanskom idejom (prisutnom i u suvremenoj doktrini ruskog svijeta), već pisali, u nastavku ćemo se pobliže posvetiti dvama tadašnjim smrtnim neprijateljima – Njemačkoj i Francuskoj – u Bitki kod Verduna uhvaćenima u sukob do potpunog iskrvarenja protivnika, bez obzira na kolosalne žrtve u vlastitim redovima.
Gott mit uns!(?)
Početak rata u Njemačkoj u vjerskom je smislu zasigurno zatekao i samu Crkvu. Naime, iako je vojna strategija razvijana kroz dugo razdoblje, samo izbijanje ratnih sukoba dovelo je do iznenadnog vala duhovnog buđenja, manifestiranog u krcatim bogomoljama. Uskoro su takvo nacionalno ujedinjenje svih Nijemaca i prestanak političko-ideoloških razmirica među njima tumačeni kao Nova Pedesetnica, odnosno izlijevanje Duha na zaraćenu naciju. Takav je razvoj događaja najjači odjek imao među liberalnim protestantskim krugovima, čije su priklanjanje osobnom iskustvu Boga, poimanje Biblije kao ljudske tvorevine i ideja o potrebi prilagođavanja Crkve suvremenom svijetu već krajem 19. stoljeća doveli do svojevrsnog „obožavanja“ države, odnosno prijemčivosti za podupiranje imperijalne ekspanzionističke politike Drugog Reicha kao posebnog utjelovljenja Božje volje. Prožet uvjerenjem u Boga kao ratničkog predvodnika snažne njemačke nacije, pastor Franz Koehler tako je rat prozvao lijekom protiv individualizma i sebičnosti, najvišim moralnim testom, prilikom za življenje kršćanskih vrlina i svete revnosti te sredstvom prelaženja vjernika iz smrti u život.
Union Sacrée – ugovor s đavlom?(!)
No, dok je u Njemačkoj, koja je i unatoč bismarckovskom Kulturkampfu protiv katolika, uživala blizak odnos između „oltara i trona“, takav razvoj događaja donekle odgovarao predratnim duhovnim kretanjima, u Francuskoj – kao državi koja je svega nekoliko godina prije Prvoga svjetskog rata provela rapidnu laicizaciju društva – obrat što je uslijedio nakon kolovoza 1914. godine bio je iznimno neobičan. Naime, unatoč naporima konzervativaca i širenju kulta Srca Isusovog kao svojevrsnog unutarnjeg egzila, i bez političkih odluka o sekularizaciji francusko je društvo u predratnim godinama bilježilo velik pad participacije u vjerskim obredima. Ipak, tražeći jedinstvo svih francuskih građana u suočenosti s opasnosti od njemačkog prodora do Pariza, francuski je predsjednik 1914. godine proglasio „svetu uniju“, popustivši doskora i pred pritiscima za posvećenje čitave zemlje i vojske Srcu Isusovom. Kako je među katoličkim krugovima to doživljeno kao mogući početak obnove katoličke Francuske, najstarije kćeri Crkve, razumljivo je da su takve odluke dovele do entuzijastične potpore budućim državnim potezima i vojnim odlukama.
„Veće ljubavi nitko nema od ove…“
Iako je to već napomenuto na početku teksta, važno je još jednom naglasiti kako ovakav razvoj događaja i ideja nije ostao ograničen tek na opisane državne proglase i propovijedi unutar crkvenih zidina, već se snažno proširio i među samim vojnicima u rovovima. O tome najzornije svjedoče sačuvani ratni dnevnici, na čijim stranicama obiluju citati iz Evanđelja i Psalama, kao i druge vjerske poruke i misli. Tako se među ratnicima proširilo uvjerenje kako je „žrtvovati svoj život u krvavom rovu jednako kao žrtvovati ga na krvavom križu“. Čini se kako je često osjećaj Božje blizine najintenzivnije doživljavan upravo u najužasnijim rovovskim uvjetima. Dakako, jačanje vjerskog instinkta još je zamjetnije postalo u pozadini, gdje je među civilnim stanovništvom zabilježen porast broja hodočašća i drugih načina iskazivanja duhovnosti i utjecanja nebeskoj pomoći u uvjetima stradanja, neizvjesnosti za najbliže na bližim ili daljim bojišnicama i rastuće opasnosti od smrti i u vlastitom domu, od bolesti, iscrpljenosti i gladi.
Međutim, budući da konvencionalna religija često nije mogla popuniti praznine nastale takvom masovnom društvenom anksioznošću, godine Prvoga svjetskog rata zabilježile su i snažan porast praznovjerja (poput čuvanja raznih talismana u džepovima uniformi i na drugim mjestima; na takav način zapravo valja tumačiti i poznate priče o džepnim primjercima Biblija koje su doista zaustavile metke usmjerene u prsa vojnika što su ih nosili), spiritističkih seansi, pokušaja numerološkog predviđanja završetka rata i sličnih aktivnosti. Uz snažan utjecaj medija, među zastrašenim ljudima sve željnijima pobjede i konačnog završetka rata ubrzo su se proširile i priče o nadnaravnim pomoćnicima (npr. anđeli kod Monsa, sveti Juraj itd.) ili vojnicima koji su ustajali iz mrtvih kako bi se u borbi ponovo pridružili svojim živim drugovima.
Kraj svijeta?
Posebnu kategoriju u takvom duhovnom kontekstu, uzaludno osuđivanom s propovjedaonica službenih vjerskih zajednica, činila su milenarističko-apokaliptična očekivanja. Naime, u suočenosti sa smrću milijuna, diljem svijeta proširilo se uvjerenje kako ga može spasiti još samo direktna božanska intervencija. No, upozorava Jenkins, takvo je poimanje predstavljalo dvosjekli mač – dok je s jedne strane moglo poslužiti kao snažan mobilizacijski poticaj, s druge je moglo izazvati apatiju, odnosno gubitak interesa za ovosvjetovni život i njegove materijalne aspekte, uključujući i nastavak vojničke službe. Valja naglasiti kako su se takve ideje javile među sva tri glavna kršćanska konteksta – dok su među protestantima ojačali razni pentekostalni pokreti, a među pravoslavcima sljedba imenoštovatelja sposobnih izgoniti demone, u katoličkom se kontekstu apokaliptično očekivanje kraja rata i samoga svijeta nadovezalo na marijanska ukazanja i poruke sličnog karaktera izrečene u Fatimi (1917.), La Saletteu i na drugim mjestima.
Pa iako je britansko (dakle, kršćansko) preotimanje Jeruzalema iz muslimanskih ruku u prosincu 1917. godine, u kombinaciji s bitkom vođenom kod Megida, na mjestu biblijskog Armagedona, godinu kasnije, još jednom uzburkalo duhove, nakon treće ratne godine ratni je entuzijazam u svim zaraćenim društvima počeo kopnjeti, odnoseći za sobom i opisanu duhovnu komponentu. I doista, premda naposljetku nije doveo do doslovnog kraja svijeta, Veliki je rat ipak na stanovit način bio „kraj svjetova“. Međutim, iako su ponašanjem najglasnijeg dijela svojih predstavnika tijekom rata u kontekstu otrežnjenja nacija koje su 1914. godine tako slijepo jurnule u klaonicu zasigurno izgubile na ugledu te se u međuratnom razdoblju u zapadnu Europu vratio daljnji pad participacije u vjerskim obredima, nipošto se ne može zaključiti kako je u tom „kraju svjetova“ došlo i do kraja religije u Europi.
„Ugledam zatim novo nebo i novu zemlju…“
Umjesto do kraja, uz neka područja na kojima je katolicizam zapravo ojačao i u međuratnom se razdoblju manifestirao putem raznih društvenih i političkih pokreta, Prvi svjetski rat doveo je do dubokih preobrazbi dotadašnjih crkvi i propitkivanja njihovih odnosa s državom. Dakako, u godinama koje su uslijedile u tome su ključnu ulogu odigrali razni – najčešće manje ili više otvoreno protukršćanski – totalitarizmi što su se proširili europskim društvima. U ostatku svijeta, posebice u afričkim i azijskim kolonijama, s druge strane, došlo je do snažnog procvata novih duhovnih pokreta inspiriranih kršćanskom osnovom, no često s raznim nativističkim i ideološkim nadogradnjama.
Preporuka za čitanje:
Jenkins, Philip. The Great and Holy War: How World War I Became a Religious Crusade. San Francisco: HarperOne, 2014.
