O zarukama dvadesetitrogodišnjega cara i kralja Franje Josipa I. Habsburško-Lotarinškoga (Beč, 18. kolovoza 1830. – Beč, 21. studenoga 1916.) i petnaestogodišnje djevojke Elizabete Wittelsbaške (München, 24. prosinca 1837. – Ženeva, 10. rujna 1898.) pisali su mnogi pisci i spisateljice. Suvremenici XIX. stoljeća svoja su sjećanja o događaju iznosili u nerijetko romansiranim monografijama o supružnicima. U svjetskom i europskom tisku krajem XIX. stoljeća pojavilo se nekoliko djela o životu carice i kraljice Elizabete, osobito nakon njezina ubojstva (Tschudi, 1901.; Upton, 1909.). U XX. stoljeću pojavili su se naslovi o životu njezina supružnika i njegovom dvoru i vremenu u kojemu je živio. Iako su zaruke opisivali s ushićenjem ili čak preuveličavanjem, nerijetko su ih prenijeli iz tadašnjeg tiska (Merkle, 1996). Punih stotinu godina poslije zaruka, mlada plavooka glumica utjelovila je legendarnu i misterioznu Elizabetu u austrijskome biografskom i povijesnom filmu (1955.) koji je glumici donio neizmjernu slavu, ali kraljevsku osobu pogrešno imenovao dubliranim suglasnikom. Unatoč omaški koja se strelovito proširila, popularnost carice nije nimalo jenjavala. Današnji pisci i istraživači njihove zaruke promatraju u okviru života supružnikā i šireg konteksta iz gledišta habsburške povijesti, kulture, umjetnosti, a caricu čak iz gledišta prehrane, mode i seksualnosti.
NAJNOVIJA DRAMSKA SERIJA
Sedamdeset godina nakon glumačkoga prvijenca Romy Schneider, (sverastuću?) znatiželju korisnika multimedijalnih uređaja golica nova ekranizacija caričina života i djela – televizijska povijesna i biografska drama Sisi (2021.-) u produkciji njemačke televizijske kuće RTL. Ispravljajući pritom nepravdu pogrešnoga bilježenja caričina imena, prvih par nastavaka odaje seriju (uvriježene minutaže za takav televizijski format) koja gledateljima donosi kaleidoskopski pogled na povijesne prilike i politička previranja, ekonomsko stanje i društvene staleže, opće obrazovanje, kulturu i umjetnost, kao i kulturu življenja i odijevanja – ne samo svih slojeva društva nego i kulturu ponašanja na habsburškom dvoru, dekorum. Impozantno sačuvano graditeljsko nasljeđe u gradovima i mjestima diljem nekadašnje Habsburške Monarhije i drugih zemalja s kojima su članovi vladarske obitelji bili u dalekim i bliskim doticajima, služi kao velebna kulisa uprizorenim scenama. Stavi li se postrance vrsnoća glumačke postave – jer nije lako suptilnim izrazima lica ukazati na ljubomoru ili rivalstvo između sestara, netrpeljivost prema osobi ili neistomišljenost pojedinca ili podijeljenoga društva – serija, nažalost, obiluje nedostatcima.
Naizgled se niti ne uočavaju nepodudarnosti raskošnih komada ženske odjeće s modom i razdobljem koje bi trebali dočarati. Ali pohvale kostimografima što su za uvodnu špicu glumicu odjenuli u haljinu šivanu po uzoru na opčinjujuću bijelo-sivkastu krinolinu koju Sisi, ogoljelih ramena i sa zvijezdama u dugoj crnoj kosi, nosi na portretu (1865.), radu njemačkoga portretista i litografa Franza Xavera Winterhaltera. Čak i po uzoru na caričinu ovjekovječenu impostaciju, glumica zavodnički okreće tijelo od gledatelja i otkriva mu naga ramena i gornji dio leđa, navodeći ga da po špici nastavi gledati epizodu. Gotovo neprimjetno prolaze i omaške u prikazu ophođenja sluškinja i dvorskih dama sa članovima carske obitelji na habsburškome dvoru.
(NE)TOČNOSTI O ZARUKAMA
O zarukama, tom početku Sisine prisutnosti na carskome dvoru i na proputovanjima prostranim zemljama diljem Monarhije, postoje nedvojbene činjenice. Careva majka, princeza Sofija Habsburško-Lotarinška rođ. Wittelsbaška htjela je dogovoriti brak između svojega sina i svoje nećakinje Helene, najstarije kćerke njezine sestre, Ludovike rođ. Wittelsbaške. Na njezin poziv, vojvotkinja Bavarske i Helena doputovale su u carsku rezidenciju u Bad Ischlu, kako bi Franjo Josip I. zaprosio devetnaestogodišnju Helenu. Petnaestogodišnja Elizabeta koja je pratila svoju stariju sestru neočekivano je upala u odaje princeze Sofije i pojavom očarala svojega bratića. Na večernjem balu car i kralj suprotstavio se majčinim željama i, umjesto Helene, izabrao Elizabetu za zaručnicu i idući je dan službeno zaprosio. Neočekivane zaruke službeno su objavili na carev rođendan, 18. kolovoza 1853., a vjenčali su se 24. travnja 1854. godine u Augustinskoj crkvi u Beču. Mladu je k oltaru vodila buduća svekrva (Merkle, 1996.).
Zasigurno s namjerom da bude i romansirani prikaz caričina života, seriju odlikuju i velike pjesničke slobode, u scenama koje nemaju temelje u povijesnim činjenicama i događajima. U prvoj epizodi prikazane okolnosti koje su nagnale Franju Josipa I. da za suprugu odabere Elizabetu, pomalo neukroćenu i neupućenu u dvorski život kakvom se doima na početku serije, čini niz događaja. Budući se supružnici nisu prvi puta upoznali ispred dvorca u Bad Ischlu, kada je u društvu tik pristiglih Elizabete, njezine sestre Helene i majke car buduću zaručnicu zabunom zamijenio mlađom članicom bavarske obitelji. Štoviše, u stvarnosti sve tri su nosile crninu jer su tugovale za pokojnicom iz svoje obitelji. Par političkih neistomišljenika nije napao cara i Sisi u šumi nedaleko dvorca, gdje su se zatečeni usred jahanja uspješno obranili od napada. Pjesničke slobode dozvoljene su u ponekoj mjeri u slučaju izostanka ikakvih povijesnih činjenica. Takvom bi se mogla smatrati u seriji odglumljena primjetna ljubomora starije sestre Nené koja se pred carem i kraljem želi pokazati u boljem svjetlu od svoje mlađe sestre, pa poseže za smicalicama koje joj se obijaju o glavu kao proverbijalno kopanje jame pod drugim. Jeste li primijetili da u seriji nevjestu, leđima nam okrenutu, k oltaru vodi muški lik, kojem uopće ne vidimo lice? Pjesnička sloboda?
MEDIJ GRAFIKE U XIX. STOLJEĆU
Vijest o zarukama strelovito se proširila usmenom predajom, iz tiskanih napisa u tadašnjoj štampi i iz slikovnih medija. Pišući o odnosu habsburških vladara prema umjetnosti i njezinoj ulozi na habsburškome dvoru koji je s vremenom postao okupljalište umjetnika, Elizabeta Igrec (2015.) ističe da je »[…] vladarskoj kući bilo od iznimne važnosti da su umjetnost koristili za promociju vlastite slave i moći u službi Monarhije. Umjetnost, posebice likovna, bila je u službi politike, poput tadašnjih medija slika je najviše prezentirala i bila posrednik njihove vladavine. Grafička umjetnost, zahvaljujući svojim mogućnostima brzoga i lakoga reproduciranja, vladarskoj kući olakšala je i ubrzala proces samopromocije«. Pojavom nove jeftinije tehnike litografije u XIX. stoljeću, omogućio se tisak većih količina tekstualnih i slikovnih grafičkih listova – lakše umnoživih, rasprostranjenijih i novčano prihvatljivijih naručiteljima i kupcima.
Minuciozno razrađeni alegorijski, simbolički i likovni prikaz toga povijesnog i privatnog događaja predstavlja litografija Krunski dijamanti Austrije i Bavarske. Izradili su je litograf Franz Würbel i rezbar M. Bäcker iz Beča prema ideji umjetnika Ferdinanda Tewelea (Tewele, 1853.). Dvoglavi raskriljeni orao na krilima nosi ovalni medaljon od ruža, grančica hrasta lužnjaka i lovorovih listova – na kojemu su zrcalno simetrično raspoređeni središnji kružni i manji ovalni portretni medaljoni: s lijeva habsburški carevi i kraljevi s istaknutim Franjom Josipom I. i s desna zaručnica Elizabeta i njihove supruge, pripadnice bavarske obitelji Wittelsbach. Na vrhu ovala dva mala medaljona okviruju vedute Beča i Müchena. U središtu ovala alegorijske ženske figure Austrije i Njemačke omeđuju njemačku pjesmu koja veliča zaruke. Ispod, dva medaljona obgrljuju vedute burgova obiju vladarskih kuća. Vedute sa značajnim građevinama koje olakšavaju prepoznavanje gradova simboliziraju uporišta moći vladarskih obitelji. Desetine lovorovih listova s upisanim imenima predaka habsburške obitelji koji sežu još do 1273. godine, kao i hrastovo lišće i dvoglavi orao, veličaju vojna dostignuća i lik vladara, kao i suverenitet careva i kraljeva. Na vrpci podno orlovih nogu teče naslov grafike i natpis koji otkriva da litografija prikazuje povijesnu sliku bračnih veza između članova dviju dinastija, unatrag u prošlost sve do XIII. stoljeća, a ističu se upravo svečane zaruke u Bad Ischlu. Jedan primjerak ove grafike dospio je u Varaždin.
ZARUKE: U SLUŽBI PROMOCIJE SLAVE I MOĆI KUĆE HABSBURG-LOTHRINGEN
Vladarima je brak od izuzetne važnosti jer se vladarska obitelj smatrala utjelovljenjem države: carski parovi koji su živjeli u skladu s prevladavajućim socijalnim i društvenim normama smatrani su simbolom, ali i oglednim primjerom uređene države. Tako objašnjava Martin Mutschlechner (2024., 19) i ističe da je dinastiji Habsburg glavna svrha braka bila nastaviti habsburšku lozu na carskom prijestolju. U svijetu velikih dinastija romantična ljubav nije se smatrala kriterijem izbora partnera; ni dinastija Habsburg u tom nije činila iznimku (2024., 29). Dopustimo li izuzetak, zaruke su bile nesumnjivo bitan trenutak u privatnim životima cara i kralja Franje Josipa I. i Elizabete. Međutim, bile su i bitan događaj u Monarhiji, i to osobito, piše Johnatan Sperber (2005. [1994.] viii-xx), nakon svih revolucionarnih događanja 1848. i 1849. godine koji su uzdrmali njezinu stabilnost. Promocijom zaruka nastojalo se žiteljima u Monarhiji dati do znanja da vladarska obitelj nastavlja učvršćivati moć i vlast na carskom prijestolju i time stabilizirati Monarhiju i njezin politički, gospodarski, društveni i kulturni prosperitet. O raznolikim značenjima carskih vjenčanja nove poglede iznosi aktualna izložba Imperiale Hochzeiten, u bečkome dvorcu Hof.
BIBLIOGRAFIJA:
- IGREC, Elizabeta. »Grafička umjetnost u službi moći i slave«, Varaždin pod krunom Habsburgovaca: 28. listopada 2015. – 2. listopada 2016. [katalog izložbe], Gradski muzej Varaždin, Varaždin, 2015., 56-73.
- KRASA-FLORIAN, Selma. Die Allegorie der Austria: Die Entstehung des Gesamtstaatsgedankens in der österreichisch-ungarishen Monarchie un die bildende Kunst, Böhlau Verlag, Wien – Köln – Weimar, 2007.
- KUCHLER, Carl Gotlieb Friedrich. Elizabeth, Empress of Austria and Queen of Hungary, Preveo George PUTNAM UPTON, A. C. McClurg & CO., Chicago, 1909.
- LERCHNER, Horst i BRANDNER, Wolfgang. Aichach bei Wittelsbach – Historische Ansichten aus vier Jahrhunderten, Wißner, Aaugsburg, 1999.
- MERKLE, Ludwig. Sissi, Die schöne Kaiserin, Stiebner Verlag, München, 1996.
- TELESKO, Werner. Kulturraum Österreich: Die Identität der Regionen in der bildenden Kunst des 19. Jahrhunderts, Böhlau Verlag, Wien – Köln – Weimar, 2008.
- TELSER, Renate. Sichtbar und politisch. »Politisches« Engagement von Frauen in Revolutionsjahr 1848 in Spiegel der Tiroler Presse, Institut für Politikwissenschaft, Leopold-Franzens-Universität Innsbruck, Innsbruck, 2001.
- TEWELE, Ferdinand. Erklärung des simbolografisch-historischen Tableau Oesterreichs und Bayerns Krondiamanten, […]:, Wien, Gedruckt bei Edlen v. Ghelen’schen Erben, 1853.
- TSCHUDI, Clara. Elizabeth, Empress of Austria and Queen of Hungary, Swan Sonnenschein & Co., Lim, London, 1901.
- UPTON, George P. Elizabeth, Empress of Austria and Queen of Hungary, A. C. McClurg & Co., Chicago, 1909.
- SPERBER, Johnatan. The European Revolutions, 1848-1851 [Second Edition], Cambridge University Press, Cambridge, 2005. [1994.] viii-xx.
- HARTER, Katrin; MUTSCHLECHNE, Martin; SCHMIDT-MESSNER, Birgit. Imperiale Hochzeiten, Wien, Schloss Hof, 2024.
Zaglavna fotografija: Emil Rabeding, Elizabeta Austrijska u krunidbenoj haljini, 1867.; detalj.
