Diskurs (lat. discursus – optrčavanje, razgovor) – skup kulturno strukturiranih jezičnih reprezentacija i obrazaca za stvaranje značenja o nekome aspektu ljudske stvarnosti.
Populizam. Jedan od onih termina koji imate priliku svakodnevno čuti ili pročitati, najčešće bez jasne definicije na što se točno odnosi.
Takvoj situaciji su pridonijeli mediji zahvaljujući nekritičkoj uporabi termina, ali i akademska zajednica kojoj komunikacija sa širom javnošću nije baš visoko na listi prioriteta. Ovaj tekst ne pretendira na ispravljanje „krivih Drina“, niti će izazvati revoluciju u javnom diskursu. (Ne)skromni cilj ovog teksta jest pridonijeti pažljivijoj uporabi termina populizam, kao i njegovom lakšem prepoznavanju.
Populizam kroz povijest
Usprkos tome što je populizam nedavni trend u masovnim medijima, za njegov početak uzimaju se dva pokreta koja potječu iz 19. stoljeća, narodnjaštvo (rus. Narodničevstvo) u Rusiji te osnutak People’s Party-a u Sjedinjenim Američkim Državama.
Iako nepovezani, oba pokreta nastala su u otprilike istom vremenskom periodu krajem 1860-tih godina, a oboje su posljedica nastanka modernog industrijskog društva. Oba pokreta naglašavala su seljaštvo kao najčišći i najizvorniji element stanovništva, vidjevši u industrijalizaciji ekonomsku i moralnu opasnost. Iako su oba pokreta zamrla već do kraja 19. stoljeća, njihovu ideologiju baštinile su mnoge agrarne političke stranke s početka 20. stoljeća, među njima i H(R)SS Stjepana Radića.
Drugi val
Drugi veliki val populizma nastao je van Europe, točnije u južnoj Americi 1930-tih kada je Velika depresija uzdrmala latinoameričke države do njihovih strukturalnih temelja. One su se posljedično prilagodile na nove okolnosti, uključivši široke dijelove stanovništva u aktivan politički život.
Jedan od najpoznatijih primjera je svakako Juan Domingo Peron, argentinski predsjednik čije su političke poteze kasnije kopirali i ostali južnoamerički vođe, između ostalih i Alberto Fujimori (Peru), Evo Morales (Bolivija) te Hugo Chavez (Venezuela).
Trećem velikom valu populizma svjedočimo danas, kada stranke koje kombiniraju nacionalistički i populistički diskurs poput francuskog Nacionalnog Fronta ili mađarskog Fidesza, ostvaruju značajne elektoralne rezultate.
Stoga se populizam danas uglavnom veže za političke stranke s desnog spektra, iako je povijesno gledano populizam nadilazio političku podjelu na lijevo i desno.
Suvremeni pokušaji definicije populizma
U suvremenoj politologiji ne postoji konsenzus oko toga kako definirati populizam, iako su općeprihvaćene neke ključne značajke populista. Kada je u pitanju definicija populizma, rasprava se vodi oko toga je li to „tanka“ ili „puna“ ideologija, ili samo retorički stil pojedinih političara.
Pod „tankom“ ideologijom (eng. thin-centered ideology) podrazumijeva se da populizam nije ideološki samodostatan pokret dok „puna“ ideologija kaže da je uvijek povezan s već postojećom razvijenom ideologijom, poput liberalizma ili socijalizma.
Takav pristup može objasniti raznolikost oblika u kojima se populizam pojavljuje, iako svi oblici dijele temeljne značajke.
“mali čovjek” i “elita”
Najvažnije značajke koje su zajedničke svim populističkim pokretima jesu naglasak na ideji narodnog suvereniteta te isticanje antagonizma između „malog čovjeka“ i „elita“ koji se promatra kroz prizmu manihejske borbe između dobra i zla.
Oba termina, „mali čovjek“ i „elita, znače jako malo, a u isto vrijeme i jako puno kada su populisti u pitanju. „Običan“ ili „mali“ čovjek percipira se trostruko: kao izvor suvereniteta (u skladu s modernom demokracijom), kao društveno-ekonomski sloj na kojeg se gleda s visoka i koji je isključen iz procesa donošenja odluka te kao izraz koji označava čitavu nacionalnu zajednicu.
S druge strane, elitu predstavljaju moralno i ekonomski korumpirani vođe financijskog, kulturnog i medijskog sektora, što čini elitu u isto vrijeme homogenim i heterogenim pojmom, ovisno o tome kakvog je sadržaja pojedini populistički pokret. Iako je sadržaj podložan promjeni, forma je stalna.
Predstavnici elite mogu biti nadnacionalne organizacije poput Europske Unije ili NATO-a, mainstream medijske kuće ili direktori banaka, ali njihova djelatnost uvijek stoji u opreci s „običnim“ čovjekom, s obzirom da ide suprotno od njegovih interesa te prkosi narodnoj volji.
Uvreda ili ne?
Iako je populizam termin koji je prisutan u današnjoj političkoj svakodnevici, u akademskim krugovima ne postoji suglasje oko njegove točne definicije. S druge strane, postoje obrasci koji mogu precizirati radi li se u konkretnom slučaju o populizmu ili ne.
Ono što svakako predstavlja poteškoću jest to da se izraz populizam/populist doživljava kao uvreda, pa je stoga nemoguće očekivati od političara da će se samodeklarirati kao populist. S druge strane, ostaje otvoreno pitanje mogu li elementi populizma poslužiti za unapređenje demokracije ili će populizam teži njenom dokidanju?
Pitanja su brojna, dok je suglasnih odgovora malo. Stoga nije na odmet malo više opreznosti pri korištenju termina.