Autorice: Marija Batrac i Lidija Batrac
Transkript teksta videa
Kada povjesničari govore o Eleonori Akvitanskoj, često se susreću s mitom o buntovnoj i neukrotivoj kraljici, majci slavnog Rikarda Lavljeg srca i Ivana bez Zemlje. No, da bismo doista razumjeli tko je bila Eleonora, moramo napustiti hladni sjever Europe i otputovati na jug – u njezinu domovinu. Akvitanija je bila golema, iznimno bogata i kulturno iznimna monarhija.
Eleonora Akvitanska potjecala je iz jedne od najuglednijih dinastija Francuskog kraljevstva, čiji je ugled počivao na podrijetlu vezanom uz Karolinge. Slabljenjem karolinške moći, njezini preci – grofovi od Poitoua – proširili su vlast na Akvitaniju i Gaskonju. Vojvode su se predstavljali kao monarsi, no Akvitanija u stvarnosti nije bila jedinstvena. Povjesničari naglašavaju da je titula vojvode bila simbolička, dok je prava baza moći bila grofovija Poitou. Pod Eleonorinom vlašću nalazili su se i Berry, Auvergne, La Marche, Limoges te Perigord.
Gospodarski uspon sjevera Akvitanije donio je procvat atlantskih luka i trgovine solju, vinom i ribom. No, ostatak Europe često je južnjake doživljavao kroz stereotipe – kao pretjerano emocionalne i sklone luksuzu. Žene iz Akvitanije smatrane su previše slobodnima, što su predrasude koje su pratile Eleonoru dolaskom u Pariz i Englesku.
Naime, te su razlike imale uporište u pravnom sustavu. Akvitanija je ostala pod utjecajem rimskog prava koje je bilo znatno povoljnije za žene. Imale su jednaka prava nasljeđivanja, a udovice su upravljale posjedom pokojnog muža. Zato su plemkinje s juga nerijetko vodile politiku i upravljale zemljom. Prije Eleonore, u upravi su se posebno istaknule njezina baka Philippa od Toulousea, te pretkinje Ema i Agnes od Burgundije.
Izražena religioznost i sposobnost upravljanja bake Philippe ostavile su pozitivan posredni utjecaj na Eleonoru. Philippa se aktivno borila za povrat svoje grofovije Toulouse, koju je privremeno pripojila vojvodstvu. To je pravo kasnije potaknulo i Eleonoru da nastavi vršiti pritisak na to područje.
Philippa je također bila ključna pokroviteljica Crkve. Na njezin je poticaj utemeljena opatija Fontevraud – utočište za žene svih društvenih slojeva. Unatoč tome što joj je suprug doveo ljubavnicu Dangereuse na dvor, Philippa je ostala simbolom političke i vjerske postojanosti. Od nje je Eleonora naslijedila sklonost davanju potpore Crkvi i ponos na vlastito podrijetlo.
Nasuprot tome, muška loza – Eleonorin djed Vilim Deveti i otac Vilim Deseti – donijela je osude suvremenika. Vilim Deveti bio je začetnik trubadurske kulture koja je slavila tjelesnost, što je Crkva oštro osuđivala. Uz to, djed i otac vodili su buntovnu politiku, zadirali u crkvene ovlasti zbog čega su obojica bili ekskomunicirani.
Njihov nemoralan život, antiklerikalna politika i činjenica da je Vilim Deseti oženio kćer očeve ljubavnice stvorili su teške predrasude. One su postale temelj za kreiranje slike o “zloj kraljici” koja je pratila Eleonorino ime dugo nakon njezine smrti.
