Zašto je Matija Gubec bio smaknut na toliko nemilosrdan i atipičan način?

Dok su se znameniti muževi nacionalne povijesti poput kralja Tomislava, bana Jelačića, Nikole Šubića Sigetskog, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, izmjenjivali na prijestolju kulturalnog pamćenja paralelno sa smijenama političkih i kulturnih režima, jedan od njih zadržavao se na vrhu hijerarhije i uglavnom je preživljavao sve režime.

Matija Gubec u kulturalnom pamćenju preživljava još i danas. Poglavlje Nataše Štefanec Why Did Gubec Have to Die Dozsa’s Death? Historical Representations of the Croatian Peasant Rebellion of 1573 and of Its Leader’s Public Execution objavljeno 2016. godine u knjizi Armed Memory: Agency and Peasant Revolts in Central and Southern Europe (1450-1700) (ur. Gabriella Erdélyi) daje do sad neistraženu i nenapisanu kulturalnu analizu i interpretaciju Gupčeva mučenja i smaknuća postavljajući i odgovarajući na pitanje – zašto je Gubec bio smaknut na toliko nemilosrdan i zvjerski način?

Matija Gubec u kulturnom pamćenju

N. Štefanec navodi kako je najistraživanija tema ili događaj iz ranonovovjekovne povijesti u hrvatskoj historiografiji upravo seljačka buna iz 1573. godine kao i znameniti muž koji se uz nju vezuje, Matija Gubec. Od 19. stoljeća seljačka buna i Matija Gubec romantizirani su u književnosti i korišteni u političke i ideološke svrhe raznih političkih opcija i njihovih predvodnika, od Gaja, Sakcinskog, Mažuranića, Starčevića, braće Radić pa do ustaškog i partizanskog pokreta ili nekih trenutno aktualnih političkih opcija.

Svaka od ovih opcija, na Gupca se referirala kao na prethodnika ideja i vrijednosti koje oni zastupaju. Vrhunac takve instrumentalizacije postignut je u partizanskom pokretu i poslijeratnoj Jugoslaviji kada je s jedne strane za velik interes bila zaslužna politička klima čiji su predstavnici u Gupcu vidjeli “borca za prava radničkog naroda”, a usporedno s time, za interes je zaslužan i opći bum u ekonomskoj i socijalnoj historiografiji u Europi.

Kažnjavanje vođe pobune

U spomenutom radu, N. Štefanec Gupčevu smrt dovodi u vezu sa smrću Jurja Dože, pripadnika erdeljskog sitnog plemstva koji je 1514. godine na iznimno brutalan način smaknut kao vođa seljačke bune. Juraj Doža bio je okrunjen užarenom željeznom krunom, njegovo tijelo bilo je rastrgnuto užarenim željeznim kliještima, a njegovi suradnici morali su jesti ostatke njegova tijela ili su bivali ubijeni pred njim.

Na koncu bio je još živ spaljen na užarenom željeznom prijestolju, a njegovo tijelo bilo je raščetvoreno i preneseno u razne dijelove kraljevstva kao upozorenje.

Gupčevo smaknuće bilo je izvršeno na sličan način. Pred njime je bio ubijen Andrija Pasanec, Gupčev bliski suradnik u zapovjedništvu. Zatim je Gubec bio mučen užarenim željeznim kliještima, okrunjen užarenom željeznom krunom te naposljetku raščetvoren. Svaki dio ovog mučenja imao je višestruku funkciju te svoje uporište u dotadašnjoj praksi.

Nije bio samo obezglavljen

U Verbocijevom Tripartitumu, temeljnom pravnom zborniku od 1514. godine, kao prva i najgora nota infidelitas navodi se zavjera protiv kralja. Odmah zatim, navode se pobune protiv javnog poretka, kralja i krune. Prema Tripartitumu za taj je zločin bilo predviđeno smaknuće obezglavljenjem.

Drastična mučenja i odmazde iz pobuna 1573. i 1755. koje su uključivale i vješanje ustanika po drvećima niz putove te razna pomno osmišljena produžena mučenja, ipak nisu bila tipičan način kažnjavanja učestalih buna.

Ono što razlikuje bune iz 1573. i 1755. godine od ostalih, je stvarna bojazan plemstva za društveni poredak i njihov privilegirani društveni položaj. Gupčevo mučenje i smaknuće stoga nije slijedilo nikakav postojeći pravni naputak kažnjavanja – Gubec nije imao sreću da bude samo obezglavljen!

Funkcija kažnjavanja u ranom novom vijeku

Kao što navodi Štefanec, u predmodernom razdoblju fizičko je kažnjavanje trebalo dovesti do priznanja, pokajanja i naposljetku spasenja ugrožene i zalutale duše. Uz to, ono je služilo i kao javni ritual u svrhu pročišćenja i ponovne uspostave poretka. Fizička bol kažnjenika bila je shvaćana i kao kazna, ali i kao put prema spasenju.

Doza mučenja, tj. hijerarhija boli bila je pomno regulirana, a komadanje tijela bila je najteža kazna za najteže grijehe. Svaki dio Gupčeva mučenja imao je svoju jasnu funkciju. O Gupcu se među suvremenicima proširila vijest kako je izabrani seljački kralj. Bez obzira  je li ta vijest imala uporište u nekom ozbiljnom događaju ili se radilo o poluozbiljnim aklamacijama tijekom nekog od slavlja ustaničke vojske, Gubec je bio optužen za najteži od svih grijeha, oholost – koji se k tomu postavlja i kao prijetnja društvenom poretku.

Tijekom ranomodernog razdoblja, izdaja i visoka urota bile su najgori mogući zločin koji je pojedinac mogao počiniti. Radilo se o najtežem napadu na društveni poredak, Boga, državu i kralja kao personifikacije božanske vlasti i poretka. Stoga je, kao što analizira Štefanec, i Gupčeva i Dožina kazna za najgori od svih grijeha morala uključivati tri simboličke faze:

1. degradaciju i gubitak časti, moći i ponosa,

2. brutalno i dugotrajno mučenje tijela i

3. komadanje tijela koje je onemogućavalo spasenje (tijela) nakon smrti te je djelovalo kao upozorenje zajednici.

Kazna za najgoreg od najgorih

Uobičajene kazne za plemstvo koje se upustilo u visoku urotu uključivale su oduzimanje svih plemićkih insignija, oružja i odjeće te javno poniženje vučom kroz prljave ulice i razularenu gomilu.

Za seljaka takvo poniženje nije moglo biti dovoljno. Imajući na umu količinu moći i časti koju je Gubec stekao tijekom ustanka, bilo je potrebno tu moć jasno oduzeti.

Smaknuće suborca Andrije Pasaneca pred njegovim očima jasno je pokazivalo kako je Gubec izgubio apsolutno svu svoju moć jer ne može više pomoći ni svojem najbližem suradniku.

Krunjenje užarenom krunom bio je jasan znak okupljenoj zajednici što očekuje onog koji sam poželi biti okrunjen. Navodno fašničko okruženje (15. veljače), poniženje i kažnjavanje Gupca zbog oholosti i težnji prema vlasti, dovelo je kaznu do vrhunca.

Naposljetku, vrlo vjerojatno pomno osmišljena prolongirana tortura izvedena u javnosti pred okupljenim mnoštvom imala je za cilj pokazati kako Gubec, izgubivši svu tjelesnu snagu i moć, više nipošto nije opasan.

Četvorenje je onemogućavalo prikladan pokop i vjerski obred koji je omogućavao spasenje. Uz to, ono je služilo i kao upozorenje zajednici.

Svaki korak mučenja i smaknuća nije bio samo zastrašivanje podanika već dio posebnog simboličkog rituala predviđenog za najgore od najgorih – one koji su prijetnja postojećem društvenom poretku.

Više o interpretaciji smaknuća pročitajte u radu Nataše Štefanec: 

Preporuka za čitanje

Nataša Štefanec, Why Did Gubec Have to Die Dozsa’s Death? Historical Representations of the Croatian Peasant Rebellion of 1573 and of Its Leader’s Public Execution  U: Armed Memory: Agency and Peasant Revolts in Central and Southern Europe (1450-1700), 2016.