Kada je Giorgio Vasari u svom djelu Le Vite de’ più eccellenti pittori, scultori, ed architettori iz 1550. godine prvi puta upotrijebio riječ renesansa, postalo je jasno da se samo definira ono što je već dva stoljeća bilo očigledno – samodistanciranje talijanskog kulturnog života sredine tisućljeća od onog što mu je prethodilo: „mračno doba,” odnosno srednji vijek.
Upotrebom izraza rinascita jasno je uspostavio povezanost svog suvremenog doba s antikom, razdobljem visoke kulture i umjetnosti, odnosno razdobljem Grčke i Rima. Između ta dva razdoblja ostala je nezadovoljavajuća epoha, puna nerazumijevanja, ružnoće i propadanja – razdoblje koje je trebalo što prije biti zaboravljeno kako bismo lakše i bezbolnije mogli uživati u novom razdoblju ljudske rafiniranosti i uspjeha, poznatom kao Renesansa. Iako je Vasari terminološki potvrdio ovu novu duhovnu distancu između dva razdoblja (kako je to prije njega učinio i Petrarca), ovaj osjećaj razdvajanja u modernom dobu dodatno su produbili i popularizirali Jules Michelet i Jacob Burckhardt u 19. stoljeću. Govoreći o „velu koji je prekrivao oči srednjovjekovnog čovjeka“, oni su istaknuli da je čovjek konačno progledao svjetlom humanizma i Renesanse.
Kao što smo spomenuli, prihvaćanje termina renesanse dovodi do stroge periodizacije: antika, srednji vijek, renesansa, i sva druga razdoblja nakon nje. Međutim, ovome se konceptu povijesti usprotivio se (kao uostalom i velika većina medievista) Jacques Le Goff svojim djelom Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja? U tom djelu on pokazuje kako srednji vijek i Renesansa, kada se analiziraju prema određenim kriterijima, i nisu toliko različita razdoblja. Drugim riječima, on ističe određenu licemjernost autora koji su Renesansu predstavljali kao razdoblje napretka i prosvjetljenja nasuprot „nazadnom“ i „mračnom“ srednjem vijeku. Autor pokazuje kako razne inovacije u područjima tehnologije, kulture, filozofije i društva nisu bile toliko značajne sve do 18. ili 19. stoljeća. Koristeći ove argumente, „Renesansu s velikim R“ spušta s pijedestala posebnosti i postavlja je u ravnopravan položaj s brojnim manje poznatim „renesansama s malim r“.
Renesansa s velikim R i renesansa s malim r
U spomenutom djelu, Le Goff donosi podatke o više razdoblja „preporoda” koja su se javljala kroz prošlost – prije svega afirmirajući kako je srednji vijek sadržavao nekoliko „renesansi”: karolinšku renesansu (koju Le Goff negira, ali o tome će biti riječi kasnije), otonsku renesansu, renesansu 12. stoljeća, kao što spominje i „znanstvenu” renesansu 17. i 18. stoljeća. On, a zapravo i većina medievista škole Anala, demokratizira uporabu pojma renesanse. Renesansa ne znači više samo usko vremensko razdoblje – ona postaje širi deskriptivan pojam.
Le Goff nije bio prvi u afirmaciji srednjovjekovnih renesansi. Koncept „karolinške renesanse” pojavio se 30-ih godina 19. stoljeća u djelu Jeana-Jacquesa Ampèrea Histoire littéraire de la France avant le XIIe siècle. Zanimljivo je pritom da je pojam karolinške renesanse uveden prije no što su Michelet i Burckhardt antagonizirali srednji vijek kao razdoblje barbarstva. Bitno je istaknuti kako je karolinška renesansa kao fenomen nazivlje naravno preuzela od Renesanse „s velikim R”, one iz 15. stoljeća. Koristeći taj naziv, htjelo se zapravo prikazati temporalnu odvojenost; Renesansa dijeli barbarski srednji vijek od nove, civilizirane epohe – karolinška renesansa radi isto: samo dijeli srednji vijek na polovice (ili prema suvremenijim historiografskim shvaćanjima, kasnu antiku od srednjeg vijeka). Dobiveni je rezultat opet predodžba razdjelnice među raspadom, kaosom i neznanjem koji su uslijedili u petom stoljeću padom Rimskog Carstva, i obnovom učenosti i visoke kulture pod patronažom karolinške dinastije.
Renesansa – problematičan pojam?
Giorgio je Vasari bio izrazito značajna figura u povijesti umjetnosti i njegov je rad ostavio dubok utisak na razumijevanje i dokumentiranje umjetnosti renesansnog razdoblja. Vasari je bio ponosan Firentinac te je radio na dvoru Medicija, gdje je imao ključnu ulogu u poticanju i promociji umjetnosti u Firenci. Njegovo najpoznatije djelo, Životi najodličnijih slikara, kipara i arhitekata, smatra se prvim povijesnoumjetničkim djelom. U tom djelu Vasari je prvi put koristio termin rinascita (renesansa) kako bi opisao kulturnu obnovu koja se događala u Firenci i šire u Italiji tijekom tog vremena. Međutim, Vasari je bio izrazito selektivan u svom pristupu. Termin rinascita uglavnom je primjenjivao na Firentince, čime je naglašavao nadmoćnost firentinske umjetničke produkcije u odnosu na druge komune, te umjetnike drugih komuna. Jedna od kritika njegovom djelu jest činjenica da nije uključio izvanredne slikare poput Tiziana, zanemarujući Veneciju i njezin doprinos renesansi – uz mnoge druge. Vasarijev je pristup bio ograničen na njegovo vrijeme i okruženje te je odražavao njegovu vlastitu firentinsku perspektivu i potrebu za afirmacijom firentinske kulture. Unatoč ovim ograničenjima, Vasarijevo djelo ostaje važan izvor informacija o renesansi i umjetnicima tog vremena, te je ostavilo snažan utisak na kasnije proučavanje umjetnosti i povijesti.
Vidimo, od svog začeća termin renesansa koristio se diskriminatorno. Nije, kako se danas vjeruje, bio samo diskriminatoran prema jednoj epohi, već i prema svojim suvremenicima. Od samog početka takva je bila i uporaba karolinške renesanse, te se sve do razdoblja suvremene historiografije nije uzimalo u obzir njene preduvjete nastale u langobardskom i anglosaskom kulturnom krugu 7. i 8. stoljeća, već su ta dva stoljeća dobivala epitet mračnih, kao najgora unutar već mračnog srednjeg vijeka.
Protiv takve vizije „digla se“ suvremena medievistika, u kojoj je sve prisutnija tendencija isticanja kontinuiteta radije no naglih diskontinuiteta, kao što je prethodno bio slučaj. Nameće se primjer Rosamond McKitterick, koja je, iako pobornik ideje karolinške renesanse i značaja tog kratkog vremenskog perioda, jednako tako pobornik naglašavanja kontinuiteta razdoblja Merovinga – ističući kako bez preduvjeta postavljenih u 7. i 8. stoljeću ne bi bilo ni „eksplozije“ pismenosti i visoke kulture u 9. stoljeću. Na tragu toga je i već spomenuti konstrukt razdoblja kasne antike, kojim se ističe jak kontinuitet razdoblja kasnog Rimskog Carstva i stoljeća nakon – nasuprot tradiciji koja je, počevši s Edwardom Gibbonom, naglašavala barbarizam i gašenje kulturnog života nakon 476. godine.
Što može biti renesansa, a što ne?
Unutar raznolikog korpusa renesansi, često označenih kao razdoblja izvanrednog kulturnog i umjetničkog razvoja, Jacques Le Goff ističe „renesanse srednjeg vijeka“. Međutim, definiciji karolinške renesanse od strane Ampèrea Le Goff se odlučno protivi. U svom djelu Intelektualci u srednjem vijeku posvetio je cijelo jedno poglavlje pitanju postojanja karolinške renesanse, naslovljeno „Je li bilo karolinške renesanse?“ Iako je to sporedno poglavlje u knjizi koja je uglavnom usmjerena na teme iz 12. stoljeća, ne možemo zanemariti njegovu odlučnost u negiranju postojanja karolinške renesanse. Jedan od glavnih argumenata kojima se Le Goff protivi upotrebi termina „renesansa” jest činjenica da, iako priznaje veću aktivnost skriptorija (mjesta gdje su rukopisi kopirani), oni nisu proizvodili ništa što bi se moglo smatrati istinski originalnim.
Druga kritika koju Le Goff iznosi usmjerena je prema opsegu karolinške renesanse. Ističe kako je ovo razdoblje bilo ograničeno na samostane i samostanske škole, te da je ona bila rezervirana za uski krug odabranih pojedinaca. Naspram toga, Le Goff ističe renesansu 12. stoljeća kao „punopravnu renesansu“, napominjući kako njeni plodovi, osim istinske originalnosti, dotiču veći sloj ljudi: „Intelektualci XII. stoljeća živo osjećaju da stvaraju nešto novo, da su novi ljudi, a ne znači li preporod upravo taj osjećaj da se ponovno rađamo?“
Sveukupno, ovo znači da termin „renesansa” i njegova primjena u historiografiji nisu čvrsto definirani i podložni su različitim interpretacijama i kriterijima od strane različitih povjesničara. To znači da ne postoji apsolutno jedinstvena i neporeciva definicija renesanse koja bi bila prihvaćena od svih povjesničara. Svaki povjesničar ima svoje kriterije i razumijevanje „renesanse,” što može dovesti do različitih tumačenja. Ovo također sugerira da razdoblja koja se tradicionalno nazivaju renesansama (npr. karolinška renesansa) nisu nužno samo obnovljeni procvat antike u tradicionalnom smislu. Umjesto toga, ona se sagledavaju u odnosu na specifične kriterije svakog autora i kontekst vremena u kojem su pisani.
Što je onda zapravo renesansa?
Uzevši u obzir navedeno, opet dolazimo do pitanja – Renesansa ili renesansa? Prvi pojam, Renesansa s velikim R, ima jednostavan odgovor – „radi se o nazivu za razdoblje XV. – XVI. st. koje općenito odlikuje obnavljanje antičkih kulturnih zasada, razvoj novih umjetničkih oblika…“ (prema definiciji Hrvatske enciklopedije). Pojam „renesanse s malim r“ teže je definirati – ponajprije jer dogovorena definicija ne postoji.
Prije svega, treba imati na umu kako se radi o historiografskom konstruktu – identifikaciji kasnijih pojedinca. Iako suvremenici, možda najizraženije za vrijeme karolinške renesanse, govore o razdoblju renovatio ili reformatio, problem je što su spomeni reformi i potrebe za promjenama prisutni u leksiku gotovo čitavog srednjeg vijeka. Ne možemo reći da su pojedinci bili jednako „svjesni“ da sudjeluju u razdoblju promjene, kao što su bili za vrijeme talijanske Renesanse – što je odlično ilustrirao Gerald Strauss u svojoj studiji. To se najbolje vidi na primjeru renesanse 12. stoljeća – koja je bila prepuna promjena, ali koje su bile kumulativne te svakako nisu bile dio ideologije jedne dinastije ili države.
Postoji li u tom slučaju nešto zajedničko, nekakvi zajednički kriteriji koji bi stvorili strukturu po kojem bi se definiralo koji se period obnove smije nazivati renesansom? Istina je da ne postoji, te da se uglavnom radi o kreaciji pojedinih autora – koje su onda drugi podržavali ili osporavali. Najbolji je primjer pojam karolinška renesanasa: od kreacije u 19. stoljeću, tokom 20. stoljeća postala je uvriježen pojam. Le Goff joj nikad nije pridavao previše važnosti, Walter Ullman je u nju čvrsto vjerovao. Iduća generacija isto tako je bila dvojakih mišljenja – Janet Nelson govori o pozitivnim promjenama za vrijeme karolinške renesanse, ali nije sigurna zaslužuje li titulu renesanse. Rosamond McKitterick svakako misli da zaslužuje, kao i pripadnik najnovije generacije istraživača karolinške povijesti, Marios Costambeys. Rasprava nikako nije minula – do današnjeg dana izlaze zbornici, radovi i monografije koje se dotiču te teme, te konačne valorizacije karolinške renesanse.
I uvijek, nakon svih iznesenih podataka, nakon svih zaključaka, opet glavno pitanje ostaje – radi li se o renesansi ili ne. Tu možemo već možda početi govoriti o određenom „teroru konstrukta“, koji opterećuje rasprave te ih vodi u krivom smjeru. Naime, više se teksta i energije ulaže u raspravu o potencijalnoj renesansi (koja je konstrukt sam po sebi), nego o pravoj valorizaciji određenoga vremenskog perioda.
Osim karolinške renesanse, spomenimo i druge „renesanse” koje su obilježile različite periode i regije u povijesti: otonsku renesansu, renesansu 12. stoljeća, renesansu znanstvenih otkrića u 17. i 18. stoljeću te renesansu komunikacije u 20. i 21. stoljeću. Geografske oznake također igraju ključnu ulogu u klasifikaciji različitih „renesansi,” uključujući arapsku renesansu u 7. i 8. stoljeću te istraživanja drugih renesansi koja su se događala tijekom trajanja talijanske renesanse i drugdje.
Zanimljivo je da, unatoč tome što je karolinška renesansa privukla najveću pozornost, svaka od ovih “renesansi” ima svoje specifične izazove i poteškoće u definiranju i karakterizaciji. Ova raznolikost može proizaći iz toga što povjesničari često preuzimaju terminologiju specifičnu za određeni geografski prostor i vremensko razdoblje, slično kao što je to bilo u slučaju termina „feudalizam“ koji je također bio predmet rasprava i istraživanja (u kojima je značajnu ulogu igrala Elizabeth Brown). Na kraju dolazimo do starog zaključka u historiografiji – sklizak je teren preuzimanja starih povjesničarskih konstrukta i njihove aplikacije na druga (potencijalno konstruktu anakrona) razdoblja.
Preporuke za čitanje:
Le Goff, Jaques. Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja? Zagreb: Tim press, 2015.
Nelson, Janet. “On the Limits of the Carolingian Renaissance.” Studies in Church History 14 (1977): 51–69.
Paatz, Walter. “Renaissance oder Renovatio?: ein Problem der Begriffsbildung in der Kunstgeschichte des Mittelalters.” U Beiträge zur Kunst des Mittelalters. Vorträge der Ersten Deutschen Kunsthistorikertagung auf Schloss Brühl. Berlin: Gebr. Mann Verlag, 1948.
Strauss, Gerald. “Ideas of Reformatio and Renovatio from the Middle Ages to the Reformation”. U Handbook of European History 1400-1600: Late Middle Ages, Renaissance and Reformation. Leiden: Brill, 1995.
