Nedavni intervju ruskog predsjednika Vladimira Putina, u kojem je pravo na osvajanje dijelova ukrajinskog teritorija branio (iskrojenim) povijesnim argumentima, ponovno je skrenuo pažnju na mnoge ruske – ali i općenite – mitove, simbolike te historiografske konstrukte. Jedan od tih jest i poznata priča o Moskvi, odnosno preneseno i Rusiji, kao ‘Trećem Rimu’. Kako je ova priča nastala i nalazi li se u njenoj jezgri doista povezivanje Rusije sa slavom i pravom Rima na vladavinu cijelim svijetom, ili je pak riječ o kasnijoj priči koja je djelovanjem ruske historiografije obgrlila originalne intencije ove usporedbe?
Moskva kao ‘Treći Rim’ – imperijalna ideologija ruskog dvora?
Sredinom 19. stoljeća objavljena su tri pisana izvora koja Moskvu, odnosno Rusiju, spominju kao ‘Treći Rim’. Ti su pisani izvori, podvrgnuti interpretacijama povjesničara, ubrzo postali znak drevne imperijalne ideologije i težnje neograničenom širenju, ideologije koja će definirati rusku vanjsku politiku od 16. st. nadalje. Takve su interpretacije našle snažno uporište u historiografiji te su nepovratno utjecale na viđenje ruske povijesti ranoga novog vijeka – imperijalna baština rimskih imperatora padom Istočnog Rimskog Carstva prešla je u Moskvu koja je, prema takvom tumačenju, vidjela sebe kao jedinog baštinika Carstva i stoga težila imperijalizmu i ekspanzionizmu. Oko priče se čak razvila i nova periodizacija ruske povijesti. Tako se Moskva prije 16. st. bavila okupljanjem ruskih zemalja, a preuzimanjem svoje nove svjetske uloge jedinog carstva počinje period ruske beskrajne kampanje imperijalnog osvajanja. Probivši se u popularnu kulturu te školske udžbenike, upravo u 19. i 20. st. kada dolazi do razvoja školstva, ali i nacionalizama, ova je interpretacija postala jedan od kamena temeljaca ruskog nacionalizma.
Međutim, iako se tumačenje ruske ekspanzije i imperijalizma tako konvencionalno i pomalo mitološki povezalo s idejom Rimskog Carstva, povjesničari-skeptici postavili su pitanje – jesu li ova tri izvora, tj. njihovi autori, doista dokaz imperijalne ideologije ‘Trećeg Rima’ ili ipak nastaju u nešto drugačijem kontekstu?
‘Treći Rim’ – glorifikacija ili ipak upozorenje?
Već tijekom 20. st. javili su se povjesničari koji su istaknuli da promatrane izvore treba tumačiti drugačije! Jedan je kut gledišta, tada već široko prihvaćen, u njima dakako mogao vidjeti imperijalne ambicije Moskve koja nasljeđuje baštinu Rima. Međutim, drugi je, lišen nacionalističkih konotacija i tumačenja ruske prošlosti kroz prizmu imperijalne ideologije, u konačnici isplivao kao daleko vjerojatniji. Naime, priča o usporedbi s Rimom imala bi zapravo religijske konotacije, tj. govorila o vjerskoj dužnosti koju Moskva preuzima na sebe nakon pada ‘Drugog Rima’ u ruke islama.
Simbolika ‘Trećeg Rima’ po prvi se puta javlja u pismu monaha Filofeja iz 1523/4. godine, adresiranom svećeniku Mihailu, koji ju spominje u veoma religijskom svjetlu. Naime, po njegovom viđenju prvi je Rim, onaj zapadni, pao zbog heretičkih učenja koja su ga izjedala. Drugi je – u vidu Istočnog Rimskog, odnosno Bizantskog Carstva – poživio sve do sredine 15. stoljeća, kada Konstantinopol osvajaju Osmanlije. Treći je Rim sada Moskva te četvrtog biti neće:
Naš najviši suveren [ruski vladar] je jedini kršćanski car na zemlji i jedini uzdanik svetog prijestolja Božjeg… ne vlada u Rimu ili Konstantinopolu, već u blagoslovljenom gradu Moskvi … Cijela kršćanska Crkva – tj. svi ljubitelji Krista i Boga – dosegla je svoj vrhunac u jedinstvenom carstvu našeg vladara, a što je u suglasju s Knjigama proroka. Jer dva Rima su pala; ali treći stoji, i četvrtog biti neće.
Iz kuta gledišta ruske Crkve razlog propasti ‘bisera s Bospora’ bio je neupitan – bizantsko prihvaćanje crkvene unije s ‘heretičkim’ Rimom 1439. godine gurnulo je ‘Drugi Rim’ u grijeh te je propast Carstva bila Božja kazna za prihvaćanje krivovjerja. Moskva je na sebe tako nakon 1453. godine preuzela ogroman teret i dužnost brige za posljednje ostatke ‘prave kršćanske Crkve’! U svome drugom pismu, nastalom u otprilike istom vremenu, Filofej se obraća izravno ruskom vladaru Vasiliju III. upozoravajući ga da brani Moskvu od propasti koja je zadesila prethodna dva Rima. Jer, ističe zabrinuti monah, među ruskim pukom postoji više loših običaja koje valja u potpunosti iskorijeniti ako Moskva želi izbjeći istu kaznu i doživjeti propast – prvo, brine ga što se ljudi krivo križaju; drugo, što u državi manjka svećenika koji bi brinuli za puk; te treće, što je praksa sodomije široko prakticirana u društvu. Filofej je pritom vjerojatno mislio na sodomiju u najširem mogućem značenju – tj. na cijeli spektar raznih bludnih činova – a potencijalno i aludirao na grijehe samoga vladara koji se 1525. godine razveo od supruge, poslao je u samostan i ubrzo se ponovno oženio, izazvavši time mnoge kontroverze i nezadovoljstvo u ruskom društvu.
Konačno, treći – nešto manje poznat – izvor dolazi iz djela O uvredama nanesenim Crkvi (1530/35). Riječ je o alegoriji koja, ponovno, služi kao upozorenje Moskvi da je postavši ‘Trećim Rimom’ na sebe preuzela važnu zadaću brige za kršćanstvo. Relevantni dio teksta započinje pričom o ženi koja se priprema roditi, no tada pred nju izlazi zmija koja joj želi oteti dijete. Majci su potom dana krila i ona odleti u pustinju, gdje ju zmija sustiže te iz usta izbaci veliku bujicu vode želeći ju utopiti. Autor na kraju pojašnjava kako je priča alegorija za Moskvu koja postaje ‘Treći Rim’:
Žena bježi u pustinju od starog Rima … budući da je cijeli veliki Rim pao i bio bolesTAN od apolinarističke hereze [nazvane po sirijskom biskupu Apolinariju s kraja 4. st.]. Novi Rim bio je Konstantinopol, koji zbog svoje unije s Latinima na osmom ekumenskom saboru [crkvena unija sklopljena s papom 1439. godine u Firenci] nije mogao ostati miran, i zbog toga je Crkva Konstantinopola uništena. […] Stoga je ona pobjegla u Treći Rim, koji je velika nova Rusija, što je predstavljeno pustinjom, budući da […] sveti apostoli nikada nisu propovijedali tamo, ali Božja milost spasenja nastavila je ondje cvjetati nakon njih, prepoznavši pravoga Boga. I otada je to bila jedina sveta katedrala i apostolska Istočna Crkva, koja sjaji jače od sunca po cijeloj zemlji. […] Ali zmija je iz svojih usta otpustila vodu kao rijeku, utapajući ženu, vidiš, baš kao što je cijelo carstvo bilo utopljeno u bezbožnosti.
Iz navedenih je izvora razvidno da je priča o ‘Trećem Rimu’ nastala u okrilju Pravoslavne Crkve koja je sebe vidjela kao jedinog preživjelog baštinika istinske vjere te stoga upozoravala moskovske vladare na potrebu obrane Božjeg nauka. Jer, doista, Rim se nalazio pod papama čije je učenje već u srednjem vijeku dovelo do raskola, a Konstantinopol je po prihvaćanju unije bio kažnjen, zbog čega leži duboko u srcu najmoćnije onovremene islamske države. Europa je u takvom tumačenju bila pod ‘zapadnom herezom’, a širenje Osmanlija prema Balkanu nanosilo je sve veću štetu upravo pretežito pravoslavnim narodima i puku. U trenutku nastanka ovih izvora sve četiri velike patrijaršije (Konstantinopol, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) nalazile su se pod vlašću Osmanlija. U 16. st. Moskva je tako doista postala – a po mnogočemu i do danas ostala – središte pravoslavnog svijeta kojeg je pod svaku cijenu trebalo obraniti, jer ‘Četvrtog Rima’, koji bi preuzeo ovu zahtjevnu ulogu, nije bilo.
Međutim, istovremeno se ne smije niti zanemariti da je ideja Moskve kao zaštitnice Crkve neodvojiva od Moskve kao imperijalnog centra moći koji tu Crkvu i vjeru mora štititi – bez snažnog carstva i prijestolnice nema niti obrane vjere! To je, očito, bilo jasno i ljudima onoga vremena, te se tako već tijekom ostatka 16., pa sve do 19. st., počinju javljati djela koja naglašavaju imperijalni aspekt priče.
Religija u drugom planu
Ono što je započelo kao religijsko upozorenje, tijekom ostatka 16., 17. i 18. st. preraslo je u imperijalno slavljenje Moskve. Tako, primjerice, dok raniji tekstovi služe kao upozorenje vladarima, djelo Fragment o ujedinjenju carstava iz kasnog 17. st. donosi natpise poput: Sva carstva pravoslavne kršćanske vjere ujedinjena su u tvoje jedinstveno carstvo i ti si jedini car svih kršćana diljem zemlje… vašem carstvu nikad neće biti kraja! Priča se izvan crkvenih okvira već 1560-ih našla u tzv. Kazanjskoj povijesti gdje autor, govoreći o osamostaljenju Moskve od Mongola, slavi moskovske vladare spominjući simboliku ‘Trećeg Rima’ u nedvosmisleno glorificirajućem svjetlu:
A sada glasovita prijestolnica Moskva ponovno blista, poput drugog Kijeva, i ne bih se sramio niti griješio da kažem da Moskva posljednjih godina blista kao treći novi veliki Rim, kao veliko sunce u našoj velikoj ruskoj zemlji.
Poznata Povijest o osnutku Moskve, nastala u 17. st., također se ne ustračava posegnuti za simbolikom Rima u slavljenju ruske države:
Sva su kršćanska carstva došla i ujedinila se u jedinstvenoM carstvU našeg vladara, u Ruskom Carstvu. Jer dva Rima su pala, treći stoji, a četvrtog više neće biti. Zaista se ovaj grad naziva trećim Rimom, jer je njegov temelj bio istaknut znakom, baš kao i prvi i drugi Rim. […] Tko nije čuo da je grad Moskva postao carstvom i gospodarom brojnih drugih carstava i zemalja?
Iako bi nas ovi i slični izvori mogli nagnati da povjerujemo interpretaciji o imperijalnoj ideologiji inspiriranoj Rimom, u tome ne smijemo prenagliti. Naime, svim je izvorima zajedničko da nisu nastali u okrilju carskog dvora niti uz njegovu potporu. Štoviše, povjesničari su s pravom istaknuli da su carske vlasti ignorirale ovakve usporedbe i nikada ih nisu javno koristile niti prezentirale. Rim je, doduše, imao svoje mjesto u ideologiji carskog dvora, no ništa drugačije nego li kod mnogih drugih europskih dinastija. Tako, primjerice, genealogije vladara nastale u 16. st. – korištene u ceremonijama ili naručene na poticaj dvora – podrijetlo moskovske dinastije izvode iz Augusta, prvog rimskog cara, te ističu da je rimska carska kruna prešla u Moskvu iz ruku bizantskog cara. Ipak, carevi, moskovski dvor i dinastija nikada nisu javno iskazali simboliku ‘Trećeg Rima’ niti su rimsku legitimaciju koristili kao kakvo opravdanje za svoje imperijalne i ekspanzionističke politike; stoga priču o ‘Trećem Rimu’ kao vodilji ruske povijesti i politike nakon 16. st. treba bespogovorno odbaciti.
‘Treći Rim’ ili pak ‘Novi Izrael’?
Povjesničari su u pobijanju mita o imperijalnoj ideologiji iznijeli još dva važna argumenta. Naime, ne samo da svjetovne vlasti nikada nisu prigrlile simboliku ‘Trećeg Rima’, već su je i crkvene vlasti tijekom 17. st. u potpunosti zabranile! Usporedba je dobila na važnosti u vrijeme moskovskog patrijarha Nikona (1605.–1681.) koji će zauvijek promijeniti crkvenu povijest Rusije. Nikon se divio svemu grčkome, a njegovu politiku najbolje sažima poznata izjava – Ja jesam Rus i ruski sin, ali moja vjera i religija su grčke. Po imenovanju za patrijarha 1652. godine krenuo je u reforme kojima je ruske pravoslavne običaje želio ujednačiti s onima drugih pravoslavaca, tj. primarno s grčkim pravoslavljem. Iako nam se ključne promjene na prvu mogu činiti trivijalne – primjerice položaj prstiju prilikom križanja s tri prsta ili pak izgovaranje riječi aleluja tri, umjesto dva puta – ove su reforme u ruskom društvu izazvale duboke podjele. Protivnici reformi u svojoj su borbi posegnuli i za simbolikom ‘Trećeg Rima’, prigrlivši njene ranije vjerske konotacije i vidjevši u Nikonu osobu koja uništava čistoću ruskog pravoslavlja i crkve te reformama Moskvu približava grijesima ‘Drugog (grčkog) Rima’. Ističući da poštuju grčko (ili bizantsko) pravoslavlje, od čije su ruke i oni pokršteni, protivnici reformi odbacili su prilagodbu grčkim običajima, držeći da je s razlogom carigradski patrijarh pod vlašću islama, a Bizant osvojen od Osmanlija. Ovo učenje, kao i simbolika ‘Trećeg Rima’ koja je zadobila nove konotacije, ubrzo su zabranjeni, a pobornici – s vremenom poznati kao staroverci, staroobrednici ili drevnopravoslavni – najstrože progonjeni nakon crkvenog koncila 1666/7. godine kojim su Nikonove reforme i službeno potvrđene.
Konačno, povjesničar Daniel B. Rowland u svom je radu iz 1996. godine skrenuo pažnju na još jedan važan element. Naime, usporedba Rusije s Rimom nije bila niti izbliza jedina koja se veže uz rusku povijest. Štoviše, tvrdi on, jedna je bila značajno zastupljenija od one rimske – riječ je u poistovjećivanju Moskve s ‘Novim Jeruzalemom’, odnosno Ruskog Carstva s ‘Novim Izraelom‘. Korištenje starozavjetne simbolike nije bilo rijetkost u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj Europi, no zanimljivo u slučaju Rusije ta je tema nekako – barem do objave Rownlandova članka – ostala po strani. Za razliku od rimske simbolike, ona izraelska dobila je i izravan poticaj dvora. Tako se prilikom krunidbe Ivana IV. (Groznog) 1547. godine Davidovo kraljevstvo izrijekom spominje kao uzor Ivanove vladavine. Ne ulazeći previše u detalje te svakako pozivajući čitatelje da pročitaju izvorni članak, vrijedi tek konstatirati temeljnu autorovu spoznaju: za razliku od simbolike ‘Trećeg Rima’ koja se javlja sporadično i u razmjerno malo izvora, simbolika Izraela i Jeruzalema ima daleko više stotina, ako ne i tisuća, spomena!
Zaključna razmatranja – ‘mutacije’ izvornih vjerskih konotacija
Ideja Moskve kao ‘Trećeg Rima’ po prvi se puta javila 1520-ih godina i imala je jasnu ulogu – služiti kao upozorenje moskovskim vladarima da moraju poduzeti korake za obranu pobožnosti u carstvu. Ispravno križanje, veći broj svećenika i pridržavanje čednih seksualnih običaja u skladu s učenjima Crkve bili su osnovni preduvjeti uspjeha ‘Trećeg Rima’ i jedini način izbjegavanja sudbine koja je zadesila Rim i Konstantinopol.
U kasnijim će tekstovima ovo vjersko upozorenje prerasti u slavljenje Moskve kao imperijalnog središta i Rusije kao gospodarice brojnih zemalja. Međutim, važnost tih relativno malobrojnih izvora ne smije se prenaglasiti. Simbolika Rima ni izbliza nije bila jedina koja se veže uz ranonovovjekovnu Rusiju, a što je još važnije carski ju dvor nikada nije prihvatio ni propagirao. Štoviše, čak su i crkvene vlasti, od kojih je simbolika i iznikla, u 17. st. zabranile njeno spominjanje nakon što je ‘prisvojena’ od protivnika reformi patrijarha Nikona.
Unatoč svemu, ne može se zanemariti činjenica da je priča o ‘Trećem Rimu’ djelovanjem povjesničara 19. i 20. st. ušla u kolektivnu svijest ruskog naroda, naročito nakon objave triju spomenutih izvora. Simbolika koja očito nije bila bitna na dvoru ranonovovjekovnih vladara Moskve i koja nije utjecala na ili poticala ekspanziju i imperijalizam Rusije, tako je postala i do danas ostala iznimno važna za rusku historiografiju, ali i nacionalnu samoidentifikaciju.
Preporuke za čitanje:
Mayhew, Nick. „Moscow: The Third Rome.“ U Oxford Research Encyclopedia of Literature (2021).
Poe, Marshall. „Moscow, the Third Rome: The Origins and Transformations of a ‘Pivotal Moment’.“ Jahrbücher für Geschichte Osteuropas 49/3 (2001): 412–429.
Rowland, Daniel B. „Moscow – The Third Rome or the New Israel?“ The Russian Review 55/4 (1996): 591–614.
Strémooukhoff, Dimitri. „Moscow the Third Rome: Sources of the Doctrine.“ Speculum 9/1 (1953): 84–101.
Toumanoff, Cyril. „Moscow the Third Rome: Genesis and Significance of a Politico-Religious Idea.“ The Catholic Historical Review 40/4 (1955): 411–447.
