Kada bi netko u 2024. godini spomenuo incest, prva slika koja bi nam se pojavila u glavi (ili je to samo u mojoj glavi?) možda bi bili Jaime i Cersei Lannister (brat i sestra) iz popularne televizijske serije Igra prijestolja, odnosno iz fantastičnih romana Pjesma leda i vatre Georgea R. R. Martina. Iako su romani izvrstan primjer neomedievalizma, u ovom tekstu ipak ćemo zaploviti stvarnim srednjim vijekom, ali nimalo manje zanimljivim i intrigantnim.
Pred zamkom opasnih seksualnih i bračnih veza
Pisalo se već na ovom portalu o problematici incesta u ranom srednjem vijeku pa ću sažeti ono najvažnije. Ranosrednjovjekovna Crkva nastojala je redefinirati incest kako bi u njega, uz krvno srodstvo, uključila i društvene i duhovne veze, zabranjujući spolni odnos između osoba koje su vezane bilo srodstvom, bilo kao svojta ili kumstvom pri svetim sakramentima.
Važno je spomenuti da je izvan samih bračnih i rodbinskih, pa i seksualnih odnosa, incest kao prežitak istočnog grijeha čest motiv u spisima srednjovjekovnih pisaca, ali opet se koristi na različite načine. Incest može biti etiketa koja će se prilijepiti zabludjelima i otpalima, a s druge strane može biti stimulans za obraćenje i dobivanje posebnih božanskih milosti. Suvremena medievistika iznjedrila je mnoštvo antropoloških studija o incestu, a pritom se prvenstveno misli na izučavanje bračnih normi koje je tijekom srednjovjekovlja postavljala Crkva.
Na koji je način „oblikovan“ incest, odnosno je li incest „oblikovao“ brak?
Premda se nesklonost ka odobravanju seksualnih odnosa između bliskih srodnika pojavila još daleko u starom vijeku, a napose u antici, pa je tako i veliki grčki dramatičar Euripid s incestualnim radnjama etiketirao barbarska društva, seksualna regulacija odnosa među srodnicima doživjet će u zapadnom svijetu svoj uspon upravo s normiranjem prava na izbor bračnog partnera. Rimsko pravo ograničit će taj izbor bilo da se radi o krvnom srodstvu ili svojti, a srednjovjekovna Crkva dodatno će nastaviti pravno osnaživati takva pravila.
Na samom početku treba spomenuti da je u klasičnom latinskom jeziku riječ incestum označavala nečistoću. S pojavom kršćanstva ta će riječ početi označavati spolno onečišćenje, štoviše postat će sinonim za „nedozvoljenu požudu“ – stuprum.
Od konteksta seksualne regulacije odnosa bliskih srodnika, vjerojatno je za problematiku incesta u srednjem vijeku važnije izdvojiti normiranje prava na izbor bračnog partnera. Takvu će zabranu polagano uvoditi kršćanski rimski carevi. Tako je 355. godine zabranjeno da se žena, nakon smrti supruga, uda za svojega šogora, što je bio običaj kod Židova kojima je to pravo dokinuo car Teodozije 395. godine. U germanskom svijetu na incest se također nije gledalo blagonaklono, međutim neki su se germanski kraljevi sve do početka 6. stoljeća znali u vezi s time ogriješiti i proći nekažnjeno.
Papa Grgur I. Veliki uveo je pravila koja određuju kriterije srodstva, pa je tako uvedena i zabrana sklapanja braka do sedmog stupnja srodstva. Dodatno, zabranjen je snošaj među srodnicima, bilo u braku ili izvan njega, pod prijetnjom oduzimanja sve imovine. Štoviše, među srodnike se počelo ubrajati krsne kumove i njihovo potomstvo, što je moglo samo dodatno zakomplicirati stvari prilikom pronalaska bračnog partnera. S kasnijom grgurovskom reformom, od druge polovice 11. stoljeća, Crkva će ipak biti nešto uspješnija u nametanju svojega stava. Konačno, Četvrti lateranski koncil snizio je odredbu sa sedmog na četvrti stupanj srodstva.
Na koji način odabrati srodnika za bračnog partnera, a pritom „izbjeći“ incest?
Srednjovjekovna Crkva ipak je imala formulu za sklapanje braka između bliskih srodnika. Mladi je par trebao zatražiti dozvolu, odnosno dispenzu Rimske kurije. Nekoliko primjera takve prakse s područja kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika, kao idealne sredine za istraživanje ove problematike, obradila je povjesničarka umjetnosti Ana Marinković.
Za vrijeme pontifikata Pavla II. i Siksta IV. (1464-1484) primjetan je u ženidbenim spisima s područja Srednjoistočne Europe velik postotak spisa iz Dubrovačke nadbiskupije, oko 30%. Objašnjenje ovoga slučaja valja tražiti u krutoj ženidbenoj politici i praksi dubrovačke vlastele koja se nastojala po svemu staleški odijeliti od drugih pripadnika društva, pa je i ženidba postala linijom razgraničenja između onih koji su maiores i onih koji su minores. Tako se već koncem 14. stoljeća donose pojedine „preventivne mjere“, ali tek 1462. godine bit će zabranjen brak između pripadnika vlastele i onih koji to nisu – pod prijetnjom gubitka imetka i statusa.
Na putu prema tome ispriječila se odredba Lateranskog koncila o nemogućnosti stupanja u brak srodnika do četvrtog stupnja. Tako su „svjetovni“ i crkveni razlozi kumovali velikom broju zahtjeva za dozvolu ženidbe srodnika, upućenih Rimskoj kuriji. Oko 40% tih spisa odnosi se na slučajeve srodstva u trećem koljenu, tri slučaja u drugom koljenu te tri slučaja u prvom koljenu, ali ne radi se o braći i sestrama, već odnosu između prvog/drugog muža i žene. Koliko je dubrovačka vlastela ustrajala na svojoj endogamiji svjedoči i pismo upućeno papi Piju V. u kojemu ga se 1566. godine traži generalna dispenza za sve slučajeve u trećem i četvrtom slučaju, a kao razlog za to navedeno je očuvanje/spas naše domovine (conservatione della Patria nostra).
U dubrovačkom Arhivu nažalost nisu sačuvani bračni ugovori koji spominju važnost ishođenja dispenze Rimske kurije u vremenu kada se ranije spomenuta odobrenja mogu naći u Vatikanskom arhivu, no sačuvano je nekoliko takvih dokumenata iz perioda od 1459. do 1465. godine. Stavka ugovora koja spominje dobivanje dispenze uglavnom se nalazi kod bračnih ugovora koje sklapa vlastela, no u svakom pojedinom nije navedeno o kojem se stupnju srodstva radi, ali uglavnom se radi o četvrtom stupnju. Ana Marinković ističe kako su formulacije si et in quantum ili in casu quo (ako i u kojoj mjeri te u slučaju) izuzetno zanimljive jer se očito u predbračnim ugovorima izražava sumnja, odnosno mogućnost da zaručnici neće dobiti dispenzu, pa samim time neće moći ni sklopiti brak. Dodatno, srodstvo se ponekad prešućuje, a ishođenje same dozvole čeka se do „zadnjeg trena“, kako bi sam prelazak preko bračne zapreke, odnosno njezino zaobilaženje bio svršen čin.
Zaključno o „čudnjikavom“ love islandu
Treba istaknuti da neodobravanje seksualnih odnosa među srodnicima nije novina koju je donijelo srednjovjekovlje. Crkveno institucionaliziranje bračne zajednice i postavljanje regula za sklapanje braka u crkvi proces je koji je trajao oko pet stotina godina. U njegovoj srži bilo je prije svega dokidanje rasprostranjene poligamije, a tek onda incesta. Međutim, za razliku od ranijih razdoblja u prošlosti čovječanstva, u ranom srednjem vijeku, s pojavom relativno etablirane Crkve u incest se počelo uključivati duhovno srodstvo i svojtu. Ipak se zbog toga čini da je brak proširio definiciju incesta, a ne da je incest „oblikovao“ brak.
U sredinama kao što je bio primjerice kasnosrednjovjekovni Dubrovnik takvo nešto moglo je stvoriti problem jer je premreženost srodnika unutar istoga vladajućeg staleža bila tolika da je pronalazak idealnog (i podobnog) bračnog partnera nerijetko mogao biti i više nego kompliciran.
Preporuke za čitanje:
Brundage, James A. Law, Sex and Christian Society in Medieval Europe. Chicago – London: The University of Chicago Press, 1987.
 bračnog partnera nerijetko mogao biti i više nego kompliciran.){kind=link}
