Tekst koji slijedi nastao je u sklopu kolegija “Historijska imagologija” koji na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izvodi dr. sc. Zrinka Blažević.
„Mračno doba“ – od njegovog svršetka do današnjeg dana
Uporaba pridjeva srednjovjekovno kao derogativnog gotovo uvijek se koristi u smislu karakteriziranja nečega kao „nazadnog“ ili implicira da pojava, osoba ili slično koja dobiva tu etiketu nije na istoj civilizacijskoj razini kao stvaratelj stereotipa. Naravno, srednji vijek je danas općeprihvaćena vremenska odrednica koja okvirno označava (u tradicionalnoj kronologiji) razdoblje od pada Zapadnoga Rimskog Carstva do Kolumbovog otkrića Amerike. Samim time, pridjev srednjovjekovno može biti i striktno vremenskog karaktera – iako se, kako ćemo vidjeti u ovome radu, često koristi u pejorativnom značenju.
U užem smislu etiketa nečega kao srednjovjekovnog zapravo se odnosi na kršćanstvo. Naime, klasificirajući neku pojavu, praksu ili osobu kao nazadnu, prozivajući tradicionalnije kulturne prakse nazadnima, obično se konotira religijska pripadnost. U svojoj studiji Medievalism: A Critical History, David Matthews identificira pojavu vezivanja srednjovjekovnog uz kršćansko – katoličko kao snažan propagandni alat protestantske Engleske 16. stoljeća. Kršćansko odnosno katoličko se vezivalo uz stvarnu opasnost povratka „srednjovjekovnog“ u englesku političku realnost, to jest opasnost od povratka katoličanstva (pojavu katoličke kraljice Mary Tudor, kao i opasnost da katolička Francuska i Španjolska napadnu Englesku). Zbog toga se javila potreba za kreiranjem raznih anti-katoličkih imagema, čiju izdržljivost i opstojnost dokazuje njihovo preživljavanje i u suvremenom globalnom kulturnom imaginariju (treba ipak napomenuti da je imagem „nazadnih katolika“ tijekom povijesti poopćen i da se počinje odnositi na cjelokupno kršćanstvo, pa i na druge religije – poput primjerice islama pri čemu se obično koristi za kvalificiranje kulturnih praksi muslimana).
Uvreda „nazadnosti“?
Kako bismo shvatili moć imagema „nazadnog katolika“, nazadnost prije svega treba shvatiti kao negativnu karakterizaciju nekoga ili nečega. Ponajprije, treba istaknuti kako se pojam nazadnosti neodvojivo vezuje uz značenjski potpuno oprečan pojam napretka – dakle, nazadnost bi bila nedostatak ili čak retrogradacija napretka. Sam napredak se može odnositi na više stvari: civilizacijski napredak, ekonomski napredak, znanstveni ili pak napredak povijesti (kod filozofa koji protok povijesti shvaćaju pravocrtnim). Ideja napretka kao nečeg pozitivnog javlja se još u razdoblju antike i u njezinoj književnosti, ali se afirmira zahvaljujući prosvjetiteljstvu i njegovim znanstvenim otkrićima. Tako još Rousseau napredak shvaća ne kao prirodno događanje ili mehanički rast, već kao ljudsku djelatnost kojom čovjek za samoga sebe uspostavlja nešto bolje.
Razvitkom kapitalizma, a time i marksističke filozofije (i marksističkog shvaćanja povijesti) pojavljuje se ideja napretka kakvu danas poznajemo. U okviru kapitalističke ideologije napredak se shvaća kao poboljšanje ekonomskih mjerila koja samim time pridonose poboljšanju života svakoga čovjeka. U potonjoj, marksističkoj misli, napredak podrazumijeva nezaustavljiv put radnika i čovjeka prema konačnom stadiju društva – komunističkoj utopiji, mjestu gdje će čovjek vlastitim djelovanjem uspostaviti društvo blagostanja u kojem će živjeti bolje nego što živi trenutno, a pogotovo bolje nego što je živio u prošlosti.
Tako se ponovno vraćamo nazadnosti. U obje gorespomenute ideologije, a koje i dalje dominiraju mišlju modernog čovjeka, nazadnost predstavlja veliku negativnost, negaciju same esencije čovjeka i kvalitete njegova života. Upravo zbog toga su akteri koji djeluju nazadno zapravo negativci jer kvare pozitivna mjerila. Naime, u društvu u kojem je napredak nešto čemu se stremi po svaku cijenu regresija je pojava koja se smatra izuzetno ugrožavajućom. Dobar primjer pruža shvaćanje pojma ekonomske recesije u modernom društvu, pojma koji bi rijetko tko kvalificirao kao pozitivan ili barem kao neutralan. U tom smislu su „nazadnjaci“ zapravo neprijatelji sustava, što stvara izuzetno plodno tlo za pejorativno shvaćanje nazadnosti. Sukladno tome, imagem nazadnosti je nešto što se smatra izrazito negativnim i uvredljivim.
Srednji vijek kao psovka: imagem kršćanske rekreacije današnjice u odnosu na stare uzore
Korištenje epiteta srednjovjekovnog kao uvrede sveprisutno je u društvu i ne ovisi o nekom posebnom događaju ili motivaciji. Bitna funkcija imagema srednji vijek je kritika konzervativnog ili vjerskog, što se može ispitati jednostavnom web pretragom toga pojma. U okviru ovog članka prikazani su odabrani primjeri preuzeti iz nominalno (samoprozvanih!) lijevo-liberalnih i desno-konzervativnih portala, koji su bazirani na pretrazi ključnih riječi njihovog objavljenog online sadržaja.
Članak portala H – Alter od 8. prosinca 2021. koji se bavio tematikom ukidanja statusa roditelja odgojitelja u Gradu Zagrebu (tematika članka za ovaj rad nije važna, ali je svejedno navedena zbog jasnije kontekstualizacije) tako donosi: „Čije, je li, najčešće majke smišljeno/svojevoljno napuštaju nerijetko potplaćena radna mjesta i kalkulantski uzimaju status tzv. roditelja odgajatelja, sjede kod kuće i – kao po srednjovjekovnom vjerskom naputku o ulozi žene u obitelji, kao kuharice, spremačice, objekta za mušku zabavu, rađanje i podizanje djece – čekaju izdašne/sigurne tranše javnog novca koji velika većina tzv. običnih/malih ljudi jedva može zamisliti.“ Isto tako, nekoliko redaka kasnije nalazimo još jednu autorovu kritiku: „Rađajte, rađajte, rađajte, nije vam dopušteno ubiti što je Bog stvorio, i ja sam nekada bio fetus!“ – odjekuje srednjovjekovno-vjersko jednoumlje…“
Možda najdirektnije i najsnažnije povezivanje onog što se naziva „srednjovjekovnim mentalitetom“ nalazimo u članku još jednog lijevo-liberalnog internetskog portala Lupiga.com, naslovljenog „POSTAVLJEN TRANSPARENT U ZAGREBU: Solidarność z Polkami! – Solidarnost s Poljakinjama!“ U njemu zatječemo sljedeću rečenicu: „… javnost treba podsjetiti kako je ovakvo legaliziranje zlostavljanja žena sukladno srednjovjekovnom moralu, također, cilj i hrvatskih ultrakonzervativnih aktera.“
Međutim, nije samo tema ženskih prava razlog dodjeljivanja epiteta srednjovjekovnog. U još jednom članku portala Lupiga.com naslovljenom „CENZOR I NJEGOVA NAMJERA: Ivan Turudić kao nasljednik rimske inkvizicije“ kritizira se ideja spomenutog sudca da se oni koji šire „neistine“ o Domovinskom ratu osude na zatvorsku kaznu. Tako u tekstu nalazimo rečenice poput „Ivan Turudić obnavlja jednu srednjovjekovnu praksu…“ ili tvrdnje kako je „Crkva, povijesni izumitelj verbalne prohibicije“. Zanimljiv je i primjer kojim se ilustrira srednjovjekovna verbalna prohibicija Crkve u ovome članku: slučaj Galilea Galileija. S obzirom na to da se taj događaj zbio u 16. stoljeću, teško bismo ga vremenski mogli smjestiti u razdoblje srednjeg vijeka. To još jednom ilustrira razdjelnicu između korištenja termina srednjeg vijeka kao vremenske epohe i kao uvredljivog imagema – i upućuje na to koliko se taj termin općenito neoprezno koristi u javnosti.
Drugačiji pogled: srednji vijek kao nešto pozitivno i pohvalno?
Vrlo je lako pomisliti, kako danas često i biva, da se lijevo-liberalne i desno-konzervativne opcije apsolutno razlikuju. Dakle, mogli bismo očekivati da ćemo zateći kršćanske konzervativce u „obrani“ srednjeg vijeka i njegovih vrijednosti – jer srednji vijek predstavlja zenit moći kršćanstva kao svjetske religije. Doista, moguće je pronaći i takve tekstove. Primjerice, članak portala katoličke provenijencije Bitno.net, naslovljen „Crkva je u tom ‘mračnom’ srednjem vijeku postavila temelje suvremene znanosti i obrazovanja“, ilustrira shvaćanje srednjovjekovlja kao nečega pozitivnog: „Namjera ovoga članka bila je ukazati nam na jednu sasvim drugu sliku srednjeg vijeka; ne mračnog, zaostalog, anti-intelektualnog srednjeg vijeka, već jednog razdoblja u kojem je društvo težilo razvoju obrazovanja i znanosti. Budući da su ova stoljeća nerazdvojiva od Crkve, posljedično vidimo Crkvu koja potiče, financira i podržava sve te napore.”
Slične tendencije možemo primijetiti i u tekstu još jednog konzervativnog portala, Narod.hr. U tekstu naslovljenom „Što bi Vrdoljak, antife ili kurikul revolucionari radili u srednjem vijeku i zbog čega ga se tako boje?“ pronalazimo obračun s „ljevičarima“, to jest s onima koji navodno nepravedno pripisuju epitet nazadnosti Crkvi ili konzervativcima.
To se najbolje očituje u ovome citatu: „Konačno, kad govore o obrazovanju, morali bi poći od činjenice da je upravo današnje institucionalno obrazovanje utemeljeno u srednjem vijeku i opstalo do danas usprkos njihovim antifašističkim pretcima, na čemu su izgrađena sva dostignuća današnjega svijeta, pa je smiješno pozivati se na prednosti tih dostignuća i s prijezirom se odnositi prema njihovim korijenima.”
Ovdje možemo primijetiti jednu zanimljivu pojavu – borbu protiv raširenog negativnog određenja imagema srednjovjekovlja. Naime, ako je u društvu općeprihvaćen imagem srednjovjekovnog kao nečeg negativnog, a Katolička Crkva je u srednjovjekovlju bila dominanta institucija, logičkim slijedom možemo zaključiti kako je uporabom termina srednjovjekovno zapravo „ocrnjena“ i Katolička Crkva (ili pak možda sama Crkva „kontaminira“ srednjovjekovno). Zbog toga se katolički krugovi bore protiv negativno aksiološki određenog imagema srednjovjekovlja. Samim time, ako se dokine predodžba o „mračnom“ srednjem vijeku, uspješno je obranjena predodžba o Katoličkoj Crkvi kao pozitivno atribuiranoj instituciji.
Zaključak
Unutar sveprisutnog sukoba konzervativnih i liberalnih opcija u današnjem (globalnom) društvu, često se poseže za imagemom koji je snažno prisutan već gotovo osam stoljeća – imagemom „mračnog srednjeg vijeka“. Mnogi su filozofi pisali o opreci sadašnjeg vremena prema prošlome, a srednjovjekovlje je dobilo jednu važnu negativnu konotaciju – epitet razdoblja obilježenog (katoličkom) religijom. Još u ranonovovjekovnoj Engleskoj razvila se potreba emancipacije od svega katoličkog, koja se afirmirala preko liberalizma u prosvjetiteljstvu i opstala sve do današnjeg vremena.
Slijedom toga, osim konotacije srednjovjekovlja kao nečeg nazadnog i primitivnog, taj se pojam počelo neodvojivo vezivati uz religijske prakse – tako se imagem počeo nadograđivati i reproducirati upravo od strane onih koji su osjećali ili danas osjećaju potrebu osloboditi se utjecaja organizirane religije. Iako je fokus ovog teksta bio na korištenju imagema u kontekstu odnosa prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, sigurni smo da bi se slično istraživanje moglo uspješno provesti i drugdje i u kontekstu analiziranja vrijednosnih stavova prema drugim religijama.
Očito je da imagem srednjeg vijeka ima jasne političke konotacije. Njegova funkcija, upravo zbog toga, nije jednoznačna jer društvene snage protiv koji je taj imagem uperen imaju potrebu za njegovom revizijom i dokidanjem. Tim simboličkim činom legitimiraju svoje političko usmjerenje ili ciljeve jer se rješavaju negativnih konotacija koje se tradicionalno pridijevaju pojmu srednjovjekovlja. Tako se primjerice, česte optužbe za nazadnost srednjovjekovnog kršćanstva pokušavaju pobiti dokazivanjem mecenatske uloge Crkve u znanstvenim istraživanjima tijekom srednjeg vijeka ili isticanjem činjenice da je katolički kler imao važnu ulogu u znanstvenoj zajednici. To nas iznova upućuje na konstataciju da je ključna komponenta imagema srednjega vijeka upravo nazadnost – atribut koji je srednjemu vijeku pridao još Petrarca.
Preporuke za čitanje:
Matthews, David. Medievalism: a Critical History. Cambridge: D.S. Brewer, 2017.
Gabriele Matthew, David M. Perry. The Bright Ages: A New History of Medieval Europe. New York: Harper, 2021.
