O „tamnicama naroda“ ili demonizacija prošlih državnih tvorevina kao historiografska metoda

Uvodno

Bilo zbog stvarnih negativnih iskustava nacije kao cjeline ili pojedinih skupina unutar nje bilo zbog politikantskih razloga, nazivanje prošlih političkih tvorevina u sklopu kojih su se hrvatske zemlje tijekom povijesti našle „tamnicama naroda“ i sličnim imenima uobičajilo se ne samo u svakodnevnom diskursu, nego i u dijelu historiografije. Iako primat u tom pogledu svakako drže dvije Jugoslavije, iznimka nije ni Habsburška/Austro-Ugarska Monarhija. Upravo njenoj demonizaciji, shvaćenoj kao metoda historijskih istraživanja, u svom se istoimenom članku još 1994. godine (a za sada bez poznatijeg nastavljača) posvetio povjesničar i filozof Tomislav Markus.

Pojašnjavajući na početku teksta temeljne pojmove, Markus navodi kako

pod demonizacijom razumijem tendenciju da se određen povijesni fenomen (individualna egzistencija, stranka, religija, država itd.) prikaže »gorim« nego što on objektivno jest, putem subjektivnog pridavanja objektivno nepostojećih »negativnih« kategorija i osobina.

Takvo pisanje u historiografiji može biti plodom znanstvenih ili političkih tendencija, a najčešće njihove kombinacije. Iza znanstvenih se tendencija pritom najčešće krije izostanak provedbe stvarnih interdisciplinarnih istraživanja, što u slučaju analize fenomena prostorno i vremenski raširenih poput Dunavske Monarhije učestalo dovodi do štetne simplifikacije. Podvrstu unutar te problematike, od koje posebno pati hrvatska historiografija, čini prečesta usmjerenost na povjesnicu i to povjesnicu samo vlastitog naroda unutar višenacionalne države. Kao objekt pak, ovisno o poticaju i cilju demonizacije kojoj je podložan, u habsburškom slučaju može služiti Monarhija kao cjelina ili neke od njenih temeljnih institucija kao pars pro toto.

Markusova razrada

Zašto se baviti tako neobičnom temom kao što je demonizacija političkih tvorevina u historiografiji? Markus nudi trostruk odgovor:

1. zbog proširenosti tog fenomena u historiografijama južnoslavenske provenijencije i utjecaja što ga ima na oblikovanje činjenica i donošenje zaključaka
2. zbog opasnosti od pojave idealizacije neke državne tvorevine (ili bilo kojega drugoga demoniziranog objekta ili subjekta) kao reakcije, a za što je usko vezana i tendencija tumačenja propasti „prirodnim“ ili „sudbinskim“ razlozima, a ne objektivno sagledivim povijesnim procesima
3. zbog toga što je ta tema dosad nedovoljno istražena te time postoji opasnost nesvjesnog utjecaja na buduća istraživanja

Dok su nakratko dotaknuti znanstveni utjecaji na demonizaciju kompleksniji (i samim time vjerojatno i zanimljiviji), oni izvan-znanstveni zapravo su prilično očitiji. Sagledavajući demonizaciju Habsburške Monarhije iz više perspektiva, Tomislav Markus podijelio ih je na četiri grupe, nazvavši ih kontekstima:

1. jugoslavenski kontekst

Kao članica Male Antante i Anti-habsburške koalicije, Kraljevina SHS/Jugoslavija u svojoj je službenoj historiografiji za demonizacijom Habsburške Monarhije posegnula iz praktičnog razloga odbijanja stanovnika svojih zapadnijih krajeva, još uvijek potencijalno sklonih nekadašnjoj vlasti, od svoga neposrednoga političkog prethodnika na tom prostoru. Kako bi se očuvala teritorijalna jedinstvenost, posegnuto je stoga za prenaglašavanjem međunacionalnih tenzija na prostoru Monarhije u 19. i početkom 20. stoljeća, odnosnom za optužbama na račun Dvora i vladajućih nacija za ciljano širenje mržnje među južnoslavenskim narodima i razbijanje njihovoga prirodnog jedinstva. U duhu „bratstva i jedinstva“ isti je narativ kasnije preuzet i u socijalističkoj Jugoslaviji.

Kao konkretan primjer Markus navodi djela Ferde Šišića, vodećega hrvatskog povjesničara međuratnog razdoblja, u kojima se – kako desetljeća prolaze – sve jače izražava negativna karakterizacija Monarhije i naglasci na štetnim austrijskim utjecajima na hrvatski prostor i jugoslavensku ideju; također, već u 19. stoljeće – kada ona realno nije postojala u takvom obliku – ahistorijski se sve jače ugurava navodna težnja za stvaranjem zajedničke jugoslavenske države.

2. srpski kontekst

Veoma sličan jugoslavenskom, koji je u znatnoj mjeri i oblikovao, srpski je kontekst. Njegovu srž čini učestalo suprotstavljanje „naprednih“ srpskih političara (koji teže nezavisnosti od Osmanskog Carstva) „nazadnim“ hrvatskim i slovenskim političarima (koji žele samo preuređenje Monarhije); pritom se potpuno zanemaruju razlike između dvaju imperija, njihove snage i položaja pojedinih nacija unutar njih, čime onodobna hrvatska realpolitika postaje nazadnjaštvo. Važan utjecaj na demonizaciju Habsburške Monarhije imala je i činjenica da je ona – napose nakon okupacije Bosne i Hercegovine – činila snažnu prepreku planiranom širenju Srbije na zapad, kao prostor obitavanja najvećeg broja van-srbijanskih Srba.

Tome u prilog naposljetku je išlo i tretiranje Srba kao „ne-povijesnog“ naroda unutar Monarhije, čije su posljedice preuveličane uobičajenom tendencijom malih naroda da prenapuhuju razmjere opresije (što rade i Hrvati s razdobljem banovanja Khuena-Hedervaryja i mađarizacijom), odnosno habsburško preferiranje katolicizma kao državne religije nasuprot tek oportunistički toleriranom pravoslavlju.

3. hrvatski kontekst

Unatoč učestalim kršenjima jamčene autonomije i drugih prava, Trojednu Kraljevinu problem je bivanja „ne-povijesnom“ nacijom zaobišao. Štoviše, zahvaljujući pravima temeljenima na statusu „povijesnog“ naroda, Hrvati su unutar Habsburške Monarhije, tvrdi Markus, zapravo bili treći po najboljem položaju, odmah iza austrijskih Nijemaca i Mađara, a ispred – primjerice – gospodarski i socijalno mnogo razvijenijih Čeha.

Takvu, zapravo pozitivno obojanu, sliku položaja Trojedne Kraljevine u Habsburškoj Monarhiji u budućim su historijskim analizama zasjenili do samoga kraja njenog postojanja neuspješni pokušaji slavenskih političara da potaknu unutarnji preustroj zemlje u (kon)federalističkom (ali i austroslavističkom) duhu. Podcjenjivanje stvarnog položaja Trojedne Kraljevine stoga postaje glavnom alatkom demonizacije, odnosno objašnjavanja zašto je 1918. godine „bijeg u Jugoslaviju“ bio „prirodna“ reakcija – na sredinu kojoj je tlačenje Slavena također bilo „prirodno“! Određen utjecaj na takvo poimanje još je u austro-ugarskom periodu imao starčevićanski verbalni radikalizam, okrivljavajući Austrijance za sve zlo u Hrvatskoj i kvarenje hrvatskog naroda. Dakako, spajanje sa srpskim kontekstom u jugoslavenski samo ga je uvećalo.

4. općecivilizacijski kontekst

Kontekst koji Markus naziva općecivilizacijskim zapravo bi se mogao označiti i onim što je engleski književnik C. S. Lewis svojedobno nazvao kronološkim snobizmom. Riječ je, naime, o promatranju prošlih vremena kao nužno gorih, budući da nakon njih dolazi naše vrijeme koje, dakako, mora biti bolje, naprednije i uspješnije. Usko je povezano s tim i ahistorijsko mjerenje postupaka osoba, institucija i organizacija iz prošlosti prema kriterijima suvremenog doba – Markus temeljnu distinkciju pravi između nekadašnjega oligarhijskog i kasnijega (i današnjeg) ohlokratskog sustava, obilježenog masovnošću i politizacijom društva. Dakako da iz takve perspektive Habsburška Monarhija nema drugog izbora doli igrati nametnutu joj ulogu „fosila“; višestoljetan proces postupnog jačanja građanstva i birokracije na račun nekada mnogo privilegiranijeg plemstva pritom se uopće ne uzima u obzir.

Zaključno

Sve u svemu, iako razvija određenu shemu koju se u budućim istraživanjima može slijediti i/ili doraditi, Markus u tekstu ipak nudi premalo primjera, najviše naglaska stavljajući na srpski kontekst, što i ne treba čuditi s obzirom na spomenutu ulogu koju je on u međuratnom razdoblju odigrao u utjecaju na gotovo sva ostala tri. No, i unatoč takvoj slabijoj oprimjerenosti, glavna vrijednost ovog teksta ostaje u tome što potiče na razmišljanje uopće o mogućnosti objektivnog pristupa prošlosti (što je tema koja zaslužuje zasebne osvrte i rasprave), ali i o odnosu i suvremene hrvatske historiografije ne samo prema Habsburškoj Monarhiji, već i prema njenim višenacionalnim nasljednicama u čijem su sklopu hrvatske zemlje provele najveći dio 20. stoljeća, a koje se s posebnom strašću danas nazivaju „tamnicama naroda“. Konačno, na buduća, a možda već i sadašnja takva istraživanja čeka i Europska unija.

Preporuka za čitanje:

Markus, Tomislav. „Demonizacija Habsburške Monarhije kao metoda historijskih istraživanja“. Časopis za suvremenu povijest 26/1 (1994): 81-98.