“Putopis se ne može jednostavno odrediti kao putopis, iako nosi taj naziv, jer među ostalim sadrži karakteristike književnog, geografskog, historiografskog i etnografskog djela.“, rečenica je kojom autori nove knjige Tragom Evlije Čelebija kroz Hercegovački sandžak, dr. sc. Dijana Pinjuh i dr. sc. Anđelko Vlašić, opisuju temeljni izvor njihovog istraživanja. I zaista slijedeći Evlijin autograf, kroz Hercegovački sandžak autori su prošli istim onim mjestima kojima je prošao i sam Evlija. Pritom su objašnjavali sve ono što je Evlija o mjestima napisao te dopunjavajući ga, kako pri nepreciznostima vezanim uz osmansko razdoblje, tako i uz ranija i kasnija razdoblja.

Knjiga se primarno sastoji od uvodnog dijela, središnjeg dijela knjige koji su autori podijelili na PRVI DIO i DRUGI DIO, zaključka i dodatnih poglavlja. Prije samog UVODA, autori iznose zahvale svima onima koji su im pomogli pri stvaranju ove knjige. UVOD čini šest potpoglavlja, u kojima se, prije svega, opisuje temeljni izvor ove knjige. Naime, putopis Evlije Čelebija u posljednjih je stotinjak godina doživio više izdanja, od kojih je najtemeljitije ono izdavano od 1996. do 2011., na kojem autori temelje svoje istraživanje. Pritom je dana kritička analiza dosadašnjih izdanja rukopisa. Prema tome, u knjizi se iznose dosad nepoznati podatci o Evlijinom putovanju kroz Hercegovinu. Osim navedenog, UVOD donosi i biografiju Evlije Čelebija, njegovu motivaciju za putovanja općenito, a napose razloge zbog kojih je posjetio Hercegovački sandžak.

Kip Evlije Čelebija (Eger, Mađarska)

Izrazito upečatljivo potpoglavlje naslovljeno je „Laže li Evlija? Evlija Čelebi kao povijesna ličnost i pouzdanost njihovih kazivanja“, u kojem je riječ o raspravama istraživača, a napose evlijologa koji su se bavili samim Evlijom i njegovim Putopisom. Tom su prilikom autori dali i kritički osvrt na dio Putopisa vezan uz Evlijin prolazak kroz Hercegovinu, objašnjavajući zbog čega je ovaj putopis pouzdan historiografski izvor, a ujedno se osvrćući i na detalje koje Evlija preuveličava. Nadalje, opisano je na koji su način autori odlučili rekonstruirati Evlijinu rutu kroz Hercegovački sandžak. Izuzev navedenog, dana je metodologija istraživanja.

Središnji dio knjige započinje PRVIM DIJELOM, koji se sastoji od dva opsežna poglavlja OD SREDNJOVJEKOVNOG HUMA DO OSMANSKE HERCEGOVINE i POLITIČKE PRILIKE U OSMANSKOM CARSTVU U 16. I 17. STOLJEĆU. U prvome od navedenih se kroz tri potpoglavlja opisuju prilike u srednjovjekovnom Humu, vladarima istog, a posebice o velikaškoj obitelji Kosače. Na to se odmah nadovezuje i osmansko osvajanje Huma, s pregledom na koji su način tekla osmanska osvajanja jugoistočno od navedenih prostora. Pritom je objašnjeno i na koji način su unutarnji sukobi u obitelji Kosača pridonijeli osmanskom osvajanju Hercegovine te kako je osvajanje trajalo više desetljeća. U ovome poglavlju opisan je i „Upravno-politički ustroj Osmanskog Carstva“, izrazito važan za razumijevanje ustroja Hercegovačkog sandžaka općenito te jedinica u samom sandžaku.

Između prvog i drugog poglavlja nalazi se prvi dio priloga, odnosno zemljovida, slika i fotografija vezanih uz Evlijinu rutu. Zemljovid koji se nalazi u knjizi prikazuje Evlijin put, a onda i put autora, uvelike pomaže onima koji ne poznaju kraj te pridonosi shvaćanju kako teritorija, tako i izazova koje su opisali i Evlija i autori putujući navedenom rutom. Fotografije i slike pak pomažu u razumijevanju teksta, jer autori navode mnoštvo građevina i detalja.

U drugom poglavlju PRVOG DIJELA, autori su opisali političku situaciju u Osmanskom Carstvu u vremenu 16. i 17. stoljeća, pritom se osvrćući na Kandijski rat te njegove odjeke u Hercegovačkom sandžaku. To je iznimno važno i za razumijevanje Evlijinog putovanja, koje se događa upravo u vremenu ovoga rata. Primjerice, Evlija i sam navodi upade kršćanskog stanovništva na područje Hercegovačkog sandžaka, pa je zbog toga bilo nužno objasniti hajdučke upade na osmanski teritorij.

DRUGI DIO (75-226) započinje poglavljem O NAJČEŠĆIM OSMANSKIM JAVNIM GRAĐEVINAMA U HERCEGOVINI, pri čemu se opisuje izgled osmanskih i islamskih građevina općenito, od onih poznatijih, poput džamija ili hamama, do onih koji bi možda čitatelju nedovoljno upućenom u temu bili nepoznati, poput musafirhana ili sahat-kule. Potonje se nadovezuje na sljedeće poglavlje „RAJSKI VRT“: HERCEGOVAČKI SANDŽAK U OKVIRIMA EVLIJINA RUKOPISA. U njemu je riječ o tome da je Evlija zapravo tekst prepravljao vjerojatno do svoje smrti u Kairu te koje su karakteristike Evlijinog stila. Primjerice, Evliji je vrt uvijek „rajski“, a često koristi i fraze koje se rimuju.

Temeljni dio cijele knjige jest upravo Evlijino putovanje opisano u poglavlju EVLIJINO PUTOVANJE KROZ HERCEGOVINU 1664. GODINE. Autori su ga podijelili u četrnaest potpoglavlja vezanih uz veća mjesta kroz koja je Evlija, pa i sami autori prolazili. Unutar tih potpoglavlja nalaze se i manja mjesta vezana uz neposrednu blizinu ovih većih. Prilikom opisa svakog mjesta dan je osvrt na ono što je Evlija zapisao, a potom su autori dopunili onime što se dogodilo s pojedinim građevinama u kasnijim razdobljima ili su objasnili Evlijine nepreciznosti. Prvo je opisano Rudo, kao prvo naselje koje Evlija navodi u ovome sandžaku. Uz Rudo, opisani su i Priboj te Kovin. Sljedeće veće naselje bilo je Prijepolje u kojima Evlija navodi da su postojali vinogradi, pri čemu autori ističu kako se ondje trenutno ne uzgaja vinova loza, niti se stariji stanovnici sjećaju da ih je bilo. Međutim, autori ističu kako jedno od gradskih naselja Prijepolja nosi naziv Vinograd, pa je onda u ovom smislu Evlijin rukopis relevantan. U blizini Prijepolja, Evlija spominje i utvrdu Mileševu te bitku na Kosovu polju 1389. godine.

U središtu Hercegovačkog sandžaka gradu Pljevlja, Evlija je bio smješten na pašinom dvoru te je ostavio opsežan opis kako dvora, tako i samoga grada. Iako je Evlija naveo da je u gradu bilo više džamija, autori ističu kako su od Evlijinog vremena danas preostale tek tri, od kojih je najznačajnija Husein-pašina džamija iz 1569. godine. Sljedeće naselje je kasaba Čajniče, za koje Evlija, uz opise građevina koje su se u njoj nalazile, navodi da je „čudna varoš“, vjerojatno zbog položaja gdje se nalazila.

Iz Čajniča Evlija je otišao u Foču, za koju kaže da je izgrađena u vrijeme Ivana Krstitelja, da je djelo nekoga Her Iršeka koji je živio 346 godina te da je prvi vladao Hercegovinom. Dakako, ovdje autori upućuju da je Evlija vjerojatno prenio nekakvu legendu. Osim toga, Evlija je opisao građevine, obrt i lokalne specijalitete. Iz Foče, put je Evliju odveo u Ustikoline, Dobro Polje, Jeleč, Jelašca te Ulog. Za istaknuti je da u Jeleču Evlija navodi kako njegova pratnja i on nisu mogli uživati u pečenim pastrvama koje su jeli cijeli noć, iz straha od provala kotorskih „nevjernika“.

Sahat-kula u Nevesinju

Sljedeće naselje je Nevesinje u kojem Evlija opisuje građevine te daje osvrt na stanovništvo, pa tako, po njemu, „klima utječe na veću brojnost lijepih žena“. Iz Nevesinja, Evlija je posjetio Zovi Do, Dabar te Predolje. U Predolju navodi kako grozd iz njihovih vinograda teži više od pet kilograma. To svakako upućuje na preuveličavanje, no autori ističu i kako je Evlija vjerojatno prenio ove podatke iz priča mještana, jer prema izračunima on nije mogao biti u Predolju u vrijeme berbe. U mjestu Stolac, Evlija je iznio podatak o Carevoj džamiji, zbog koje je do sada u historiografiji bilo rasprava je li izgrađena na temeljima kršćanske crkve. Autori ističu kako je 2009. pronađen bakreni kalež u blizini džamije, pa postoji mogućnost da ova džamija i jest izgrađena na temeljima crkvenog objekta.

Iz Stoca, Evlija i autori došli su u Ljubinje, a za muško stanovništvo Evlija navodi da su „gazije koji slabo poznaju turski i govore ‘hodi sedi’“, pa autori objašnjavaju eventualna značenja ovih izraza. Nakon Stoca, Evlija je posjetio Ljubomir i Staro Slano, a zatim je boravio na teritoriju Dubrovačke Republike. Taj su dio autori izostavili iz knjige, jer nije bio dijelom Hercegovačkog sandžaka.

Povratak u sandžak bio je prvo u mjesto Novi, odnosno Herceg Novi, kojemu je Evlija posvetio pozamašan opis usredotočujući se na utvrdu Kumbor, zatim bogomolje, opis stanovništva i drugo. Iz Novog, Evlija je posjetio Perast, prilikom čega kaže da je pri ulasku došlo do okršaja te je stradalo više stotina kršćana. Osim navedenog, prilikom povratka na područje današnje Hercegovine, Evlija je prošao i kroz Kotor te utvrdu Risan. Sljedeća stanica je bila utvrda Klobuk za koju Evlija, između ostalog, nastoji utvrditi etimologiju nastanka imena. Iz Klobuka je, kroz druga mjesta, došao i do utvrde Ključ te kasabe Cernica. Na visoravni Čemerno navodi kako se održavao sajam s 500.000 posjetitelja, što je svakako preuveličan broj, a može se tumačiti da je Evlija htio dočarati mnoštvo ljudi koje je posjetilo sajam.

S Čemerni, posjetio je Blagaj, u kojem se nalazi Careva ili Sultan-Sulejmanova džamija iz 1520. ili 1521. godine, a Evlija posebnu pozornost posvećuje rijeci Buni, za koju kaže da ima ljekovita svojstva. Iz Blagaja, Evlija je došao u Počitelj, gdje opisujući grad navodi građevine. Nakon toga, prolazeći kroz selo Tasovčiće, došao je na Popovo polje. U njemu navodi kako polje u vremenu kiše postane jezero te se pojavi riba koju stanovnici love.Od te ribe muškarac postane „brzi i neodoljivi hrvač i dovoljno moćan da 5-6 puta nadvlada i pobjedi prijatelja“, dok žene „od veselja tim ženama stopala ne dodiruju tlo i stalno spavaju vesele na leđima“. Iz Popovog polja, Evlija je posjetio kasabu Gabelu te Kulu Norinsku.

Stari Most u Mostaru

Najopsežniji opis dan je Mostaru. U ovome gradu Evlija, osim etimologije imena, objašnjava građevine, od kojih se ponajprije usredotočuje na Stari most, pri čemu govori o skokovima te kaže „jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje…“ Za Mostar autori, također, donose mnoštvo podataka, što pridonosi boljem razumijevanju kako Evlijinog Putopisa, tako i povijesti Mostara općenito. Posljednja stanica Evlijinog putovanja bio je Konjic, u kojem sumarno opisuje građevine, a autori nadopunjuju o kojim se građevinama radi. Autori upućuju kako se iz Konjica Evlija uputio u Bosanski sandžak te da se više nikada nije vratio u Hercegovinu.

U ZAKLJUČKU, autori su se osvrnuli na to koliko je u većoj ili manjoj mjeri put kojim je Evlija prošao do danas ostao nepromijenjen, a da je najveća promjena vidljiva u (ne)očuvanju mnogih građevina. Uz navedeno, knjiga obuhvaća sažetak na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku, rječnik pojmova, važnije popise vladara i namjesnika, izvore i literaturu te kazalo osobnih i geografskih imena. Posebice treba istaknuti da knjiga sadržava i šezdeset i tri priloga, koji se odnose na mjesta koje je Evlija posjetio, a koja su, u najvećoj mjeri, sami autori fotografirali. To uvelike olakšava praćenje puta onima koji nisu u potpunosti upoznati s izgledom Hercegovine.

Knjigu treba preporučiti širokoj populaciji, prije svega, onima zainteresiranima za povijest Hercegovine, osmansku povijest navedenih područja, istraživačima Evlije Čelebija, ali i onima koji možda ne poznaju dobro povijest toga kraja. Naime, knjiga pruža uvid u specifičnu vrstu historiografskog izvora, u ovom slučaju izrazito dobro sačuvanog, a na temelju knjige i metodologije ovoga istraživanja, (mladi) istraživači mogu se upoznati s prednostima i izazovima, koje nudi ovakva vrsta istraživanja.