Ovaj tekst nastao je u sklopu kolegija “Historijska imagologija” prof. dr. sc. Zrinke Blažević na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ima li smisla spominjati turbofolk u kontekstu kulture, znanosti i historiografije? Ima li taj, prema mnogima, skup estetike, kiča, banalnosti, nazadnosti i nacionalizma nastao devedesetih znanstveni potencijal vrijedan historiografskog istraživanja? Trebamo li između turbofolka i Balkana staviti znak jednakosti i upustiti se u romantičan balkanistički diskurs gnušanja nad svime što je istočno od nas? Kako smo došli do toga da se toliko distanciramo od jedne „obične“ vrste glazbe? Kako smo došli do toga da se turbofolk, kao „običan“ glazbeni žanr, toliko povezuje s Balkanom? Zar ga on toliko slavi i promiče, zar se uživanjem u turbofolku uživa i u Balkanu kao zabranjenom voću? Odgovor je da. A za odgovore na sva ostala pitanja moramo otići na istok, na taj „Balkan pored nas“, u devedesete godine kada balkanski mitološki lik turbofolk izlazi iz podzemlja.
Ludilo devedesetih u Srbiji
Prije nego li zakoračimo u ludilo devedesetih, vratimo se u desetljeće ranije. Najdominantnija slika osamdesetih: fudbalerke, kožnjaci, urbana kultura, rock and roll, Riblja čorba, Plavi orkestar, Prljavo kazalište. Predodžbe i toposi osamdesetih stvaraju sliku te dekade kao dekade urbanosti gdje nije bilo mjesta za narodnjake koje se povezuje sa ruralnim, a tada se taj glazbeni žanr razvijao pod nazivom novokomponovana narodna muzika. Ona je imitirala tradicionalnu srpsku glazbu koju bi se zvukom moderniziralo. Narodnjaci su se slušali i prije devedesetih i ploče su imale ogromne tiraže (pogledajmo samo Lepu Brenu). Ali bili su u ilegali i društveno stigmatizirani (osim Lepe Brene). U njima se uživalo kod kuće, u kafanama u predgrađima gradova i na Ibarskoj magistrali (cesta prema jugu Srbije) odakle se taj žanr desetljeće ranije počeo širiti.
Dolazimo u devedesete: ratni zločinci i kriminalci postaju idoli mladih, stvara se novi sustav vrijednosti i normi, nacionalizam se uvlači u sve pore društva, vladaju nestašice, redukcija struje, međunarodna izolacija na svim poljima društva, vojnici se vraćaju s ratišta i donose ratno ludilo kući. U takvoj atmosferi nastaje turbofolk kada se na zvuke novokomponovane muzike nakalemljuju moderni zapadni melosi rocka, disca i euro-dancea. Također, sa zapadnim su se zvukovima stapali orijentalni melosi iz Turske, Irana, Grčke i ostalih zemalja Bliskog istoka. U središtu je vokal izvođača koji koristi ukrase u pjevanju, takozvane trilere u narodu poznate kao „zavijanje“.
Je li turbofolk samo glazbeni žanr?
Na leksičkoj razini riječ turbofolk podrazumijeva stapanje riječi turbo, kao oznaku za vrstu motora s ubrzanim ubrizgavanjem goriva te folk što označava narodno, u ovom slučaju narodnu glazbu. Ipak, pogrešno je shvaćati turbofolk samo kao glazbeni žanr jer njegov sadržaj prelazi granice glazbe i tekstova pjesama. On proizlazi iz svijeta oko glazbe, rituala pjevača, simbolike, intervjua, medijskog prostora, praksi i estetike. Stoga, turbofolk treba shvaćati kao supkulturu koja je sredinom devedesetih prerasla u popularnu i dominantnu kulturu.
Turbofolk kao kulturni projekt Miloševića?
„Turbofolk je soundtrack Miloševićeve Srbije“, „zvuk rata“, „balada etničkom čišćenju“ i „sasvim političan u svojoj nepolitičnosti“. Ovo su samo neki od opisa turbofolka koji se u lijevo-liberalnim krugovima Srbije i Europe shvaća kao kulturni projekt Miloševića. Turbofolk zaista postaje soundtrack Srbije sredinom devedesetih i oblik popularne kulture jer tri najpopularnije TV postaje u Srbiji, RTS, TV Palma i TV Pink, u svojim udarnim terminima emitiraju spotove turbofolk izvođača. Također, većina ploča i kazeta koje izdaje PGP-RTS jesu turbofolk i imaju iznimne tiraže.
Zato se može s lakoćom zaključiti da je to Miloševićev kulturni projekt kojim je htio olabaviti i umrtviti Srbiju u vremenu tektonskih poremećaja u društvu. Ipak, možemo postaviti pitanje, ako su mediji bili pod parolom države, zašto su ljudi u slobodno vrijeme praksama prikazivali da sa žarom uživaju turbofolk? Zašto je u vremenu rata bio popularan van granica Srbije pa čak i u Hrvatskoj, gdje su postojali turbofolk klubovi? Zašto bi se u vremenu rata protiv Bošnjaka, kada se propagirala „obrana srpstva od islamske najezde“, favorizirala glazba s orijentalnim melosom?
Turbofolk je nasljednik novokomponovane narodne muzike koja je bila popularna, ali u ilegali u vrijeme komunističkog režima. Dolaskom nove „demokratske“ vlasti u javnom prostoru bez kulturne cenzure nastao je vakuum koji je popunjen turbofolkom. On se spletom okolnosti i prestankom isticanja dihotomije „ruralne“ narodne i „urbane“ rock glazbe u novom društveno-kulturnom ambijentu postavio kao mainstream.
„Nek se čudi ceo svet, nek se vidi ko je ko“ (Seka Aleksić, 2003) – kako Balkan vidi sebe u turbofolku?
Turbofolk je proizvod Srbije i Balkana koji se u glazbenom smislu ne može pronaći nigdje drugdje na svijetu. Zato su ta dva pojma isprepletena, jedan drugoga upotpunjuju, daju mu smisao i međusobno predstavljaju. Balkan se u turbofolk tekstovima kao riječ ne spominje prečesto, ali se kao simbol, prostor, kultura i način života neprestano tematizira i samoga sebe prezentira u obliku autobalkanizma.
„Prođi samnom kroz crveno“ (Ceca, 2000)
Balkan se kroz povijest zamišljao kao mjesto spletkarenja, mafije, šverca, kriminala, anarhije i korupcije. Na sličan se način, ali u moderniziranoj verziji i u skladu s vremenom, u turbofolku preuzimaju predodžbe prema kojima je Balkan mjesto ispunjeno kriminalom i brzim načinom života. Toposima poput nakita, satova, novca, utoka, lanaca, BMW-a, brzine, hedonizma, urbanosti i fatalizma život na rubu zakona u turbofolku postaje potpuno prihvatljiv kroz tekstualnu i slikovnu prezentaciju. Kriminalci, „novi srpski biznismeni“ i ratni zločinci postaju sinonimi za uspješne pojedince te novi idoli mladih koji pune naslovne stranice žute štampe i TV programe. Turbofolk postaje „kultura dvjesto na sat“ koja prihvaća sve.
„Umri muški na moj znak“ (Ana Bekuta, 1996) – stil ratničkog sjaja
Riječima Marije Todorove, balkanistički diskurs je „primarno muški diskurs“, a to se preuzima i u turbofolku. Patrijarhalnost i središnja uloga muškarca u privatnom i javnom životu postaju neizostavni u tekstovima pjesama te ritualima i praksama turbofolk zvijezda. Muškarac je u turbofolk kulturi središnja figura obitelji, glava kuće, junak, ratnik, zaštitnik žene i patriot. Turbofolk stvara sliku „mačo muškarca“ koji je ratnik i enfant terrible na rubu zakona, ali istovremeno strastven i fatalan ljubavnik. Cecinim riječima – „Krevet ti na cveće miriše, a duša na zgarišta“ (Ceca, 1999).
„Nek vide da, ja noćas sam, nevaljala“ (Ceca, 1997) – žene u turbofolku danju i noću
Žene, s druge strane, u turbofolk kulturi imaju dva lica. Noću one moraju biti oskudno i erotski odjevene kako bi privukle pažnju muškaraca i pobudile seksualne fantazije. Time se preslikava ustaljeni balkanistički stereotip „lakih balkanskih žena“ koje su najčešće prostitutke i prijateljice balkanskih „žestokih momaka“. Koliko god noću izgledale senzualno, one su bile odane samo svojem „ratniku“, što je preuzimanje obrnutog stereotipa o balkanskim ženama kao lojalnim i konzervativnim. Na taj se način stapaju slike pornografije i patrijarhalnosti poput Cecinog spota gdje ima odjeven korzet s nabijenom erotičnošću, a na njemu se nalazi poprilično velik pravoslavni križ.
Žene danju bile su potpuno odane patrijarhalnim vrijednostima: domaćice, majke, supruge, krilo za odmor ratnika, odlazile su u crkvu, odijevale se „pristojno“ i bile „poslušne“. Najvažnije je bilo da pronađu „kvalitetnog supruga“. Par exellence primjer je Svetlana Ražnatović Ceca, središnja ženska figura turbofolka i heroina nacionalnog imaginarija prozvana „srpskom majkom“, koja se udala za Željka Ražnatovića Arkana. On je devedesetih iz kriminalca s margine društva promaknut u središnjeg srpskog junaka, ratnika, patriota i savršenog mačo muškarca. Vjenčanje Cece i Arkana prenošeno je osam sati na TV Pink te je prodano oko tristo tisuća primjeraka kazete snimke vjenčanja. Ovo vjenčanje simboliziralo je „savršenu“ simbiozu ratnika-kriminalca i turbofolk zvijezde kojoj su blagoslov sa oltara dali mediji, dok je sama ceremonija bila ispunjena patriotizmom, patrijarhalnošću, tradicionalnošću, raskošnošću i kičem – svim toposima karakterističnim za turbofolk kulturu.
„Drugi mogu ko i pre, samo da nam zavide“ (Seka Aleksić, 2003)
Jedan od primjera gdje se u potpunosti stvara protuteža ustaljenim zapadnim slikama Balkana kao mjesta nazadnosti, netrpeljivosti i nasilja je njegova prezentacija kao suprotnosti Europe. Balkan se pozicionira nasuprot Europe koja se zamišlja hladnom. tmurnom, zaokupljenom poslom sa dosadnim i suzdržanim ljudima. Balkan postaje mjesto zajedništva za stolom, prisnosti, srdačnosti, ljubavi, hedonizma, pijanstva i veselja (ili tugovanja), ali što god da se radilo, to je fatalno, emotivno, strastveno i neiskvareno. Balkan uživa u otpadničkom položaju i prihvaćanju činjenice da je odvojen od Europe putem samoegzotizacije. Takva egzotičnost smatra se nedopuštenom pa time napetijom i zabavnijom jer, Stojinim riječima, „što je njima pusti san, to je nama svaki dan“.
„Koka-kola, Marlboro, Suzuki“ (Viki, 1994)
U vremenu međunarodne izolacije i sveopćih nestašica osnovnih potrepština, NATO bombardiranja te u stanju ratne histerije i ludila Balkan se u turbofolku predstavlja kao mjesto iracionalnosti, inata i sveopćeg bogatstva. Pjeva se „Koka-kola, Marlboro, Suzuki“ i „to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama“ u vremenu kada je navedene proizvode, kao simbole luksuza poput cigareta Marlboro, bilo moguće kupiti samo putem šverca, a za gorivo se čekalo u kilometarskim redovima. To je, zapravo, proces eskapizma i fantaziranja o slici šarenog blagostanja pored sive stvarnosti jer turbofolk je korišten kao analgetik i mentalno izbjeglištvo. Ili ukratko, uz stih Ivana Gavrilovića: „pevaj, udri brigu na veselje, pevaj, nek se trese, neka seva, pevaj, tako je najbolje.“
„Popij me kao lek, produžiću ti vek“ (Ceca, 1993) – turbofolk kao lijek protiv stvarnosti
Turbofolk je svojim šarenilom, bezbrižnošću, slikama bogatstva, napetošću, seksualnim fantazijama i povodljivim ritmom bio paralelni svijet sa stvarnošću koja nije bila Pink i u kojoj nije bilo Palmi. Na TV postajama pod ovim imenima nakon turbofolk zabave sa spotovima u stilu „zlato-baroka“ uslijedilo bi opuštanje uz sapunicu „I bogati plaču“ ili popularnu meksičku telenovelu „Esmeralda“. S njima je očito bilo lakše podnijeti sve teškoće devedesetih jer ni bogatima nije bilo lako, a ako je slijepa Esmeralda progledala, vjerovalo se da će i Srbiji biti bolje. Kako „pink stvarnost“ ne bi izgubila šarenilo pod utjecajem ratnog izbjeljivača, na Pinku i Palmi u prvim godinama emitiranja nije bilo informativnog programa jer on je bio popunjen „lakšim“ (i tvrđim) sadržajima.
„Nema dalje, to je to“ (Seka Aleksić, 2003) – zaključak
Autopredodžbe Balkana u turbofolk svijetu nisu rezultat slijepog i pasivnog preuzimanja percepcija sa zapada i balkanističkog diskursa, kako bi se moglo pretpostaviti prema Kiossevljevoj teoriji autokolonizacije. Balkan u ovome slučaju uživa u otpadničkom položaju koji je pojačan događanjima devedesetih, određene ustaljene percepcije Balkana podvrgava inverziji i nastoji se samoegzotizirati. Ali taj proces nije posljedica osjećaja podređenog položaja nego samosvijesti da se Balkan zaista razlikuje od Europe.
Naravno, u vremenu međunarodne izolacije time se iskazivao prkos svijetu te se odlazilo u eskapizam od surove ratne realnosti. Iako se uživalo u otpadničkom položaju, sa Zapada se preuzimaju određene vrijednosti, poput naglašavanja urbanosti Balkana glorifikacijom života na rubu zakona, što nije dio balkanističkog diskursa. Osim vrijednosti, preuzimaju se i moderni zapadni melosi koji se stapaju sa tradicionalnim balkanskim i orijentalnim zvucima. Zato je pogrešno zaključiti da je samoegzotizacija u turbofolku devedesetih rezultat pasivnosti i autokolonizacije jer se Balkan kao postojeće mjesto, ali u mislima savršeno i nestvarno, aktivno koristio kao alat eskapizma, samoglorifikacije i otpora prema Zapadu.
Preporuke za čitanje:
Kronja, Ivana. Smrtonosni sjaj: Masovna psihologija i estetika turbo-folka. Beograd: Tehnokratia, 2001.
Sav taj folk, dokumentarna serija. Beograd: B92, 2010.
Vogel, Sonja. Turbofolk: Soundtrack zum Zerfall Jugoslawiens. Mainz: Ventil Verlag, 2017.
