Nedavno

Kako je došlo do poimanja i kvalifikacije čedomorstva kao privilegiranog ubojstva te kako se ovaj zločin navodio u kaznenim zakonicima koji su se na hrvatskom povijesnom prostoru primjenjivali sve do prošlog stoljeća, istražila je i objavila u članku "Dvostruki grijeh: kažnjavanje čedomorstva na hrvatskom području do kodifikacije kaznenog materijalnog prava 1852. godine" (2016.) Dunja Pastović, docentica na Katedri za povijest hrvatskog prava i države, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Kunsthistorisches Museum Wien nedavno je objavio razgovor kustosa Jaspera Sharpa s belgijskim umjetnikom Michaëlom Borremansom (1963.). U razgovoru kustos Sharp i Borremans prolaze kroz umjetničke klasike ili djela iz Borremansovog opusa. Dotiču se Brueghela, Van Eycka, Caravaggia te tema kao što su ravnopravnost žena u (povijesti) umjetnosti, odnos prema tradiciji te najviše Borremansovog pristupa umjetničkom stvaranju.

Dok su se znameniti muževi nacionalne povijesti poput kralja Tomislava, bana Jelačića, Nikole Šubića Sigetskog, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, izmjenjivali na prijestolju kulturalnog pamćenja paralelno sa smijenama političkih i kulturnih režima, jedan od njih zadržavao se na vrhu hijerarhije i uglavnom je preživljavao sve režime.

Surovu atmosferu s bojišnice najbolje dočaravaju intervjui s američkim vojnicima prisutni u knjizi, a koji svjedoče o potpunom gubitku morala, rasnoj segregaciji među trupama, kao i o raširenoj uporabi droge i opojnih sredstava (svaki peti američki vojnik konzumirao je heroin, a gotovo svaki marihuanu).

Ono što je svakako učinilo Hobsbawma prepoznatljivim jest njegov odabir političke strane u periodu između dva svjetska rata. Njegovu simpatiju prema marksizmu te angažman u komunističkim partijama Njemačke i Velike Britanije, Evans tumači kao posljedicu neimaštine koju je Hobsbawm osjetio na vlastitoj koži u školskim danima. Izgubivši oca i majku s navršenih 14 godina života, Hobsbawm je vlastiti osjećaj pripadnosti nastojao kompenzirati kroz suživot s komunističkim aktivistima.

Dr. Irving Finkel (1951.), britanski filolog i asirolog uspješno brani sposobnost pretvorbe apsolutno zamornih djelatnosti kao što je proučavanje i podučavanje razvoja (klinastog) pisma, u nevjerojatno zanimljiv - gotovo kulturnozabavni diskurs. Imajući na umu kako je prije nekoliko dana Hrvatski sabor 22. veljače proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva - ideja o snimanju sličnog filmića u hrvatskom kontekstu nameće se sama od sebe.

Sredinom 15. stoljeća počinju se pisati okultno-znanstveni priručnici kojima su se mamelučki, timuridski i osmanski vladari željeli prikazati kao sveci-filozofi-kraljevi. Kao i u renesansnoj Europi, njihovi autori bili su neki od najutjecajnijih mislilaca tadašnjeg vremena. Međutim, za razliku od europskih mislioca, islamski spisatelji ovakvih priručnika uspjeli su afirmirati magiju kao jednakovrijedni pandan znanosti i religiji.