Od nekoga, tko je vjerojatno pametniji od mene, čuo sam da povjesničara najviše intrigira u prošlosti ono čemu svjedoči u sadašnjosti pa tako, istini za volju, posljednjih nekoliko godina, ako ne i desetljeće, svakodnevno čujemo u večernjim vijestima i drugdje o migrantima, migracijskoj krizi itd. Ni srednjovjekovno društvo nije uvijek bilo naklonjeno migrantima, odnosno došljacima, ali ponekad bijahu poželjni jer su mogli utjecati, ako su bili podobni i ako su imali odgovarajuće predispozicije, na prosperitet urbane zajednice.

Dovode sa sobom razne jezike i običaje

Dolazak različitih skupina u Ugarsku (Bečka ilustrirana kronika, 14. stoljeće)

Tijekom srednjeg vijeka došljacima ili strancima smatrani su svi oni koji nisu bili članovi gradske zajednice. Oni pak nisu homogena grupa, razlikuju se po zanimanju, porijeklu, godinama, bogatstvu i sl., a doprinose i utječu na urbanu sliku demografski, ekonomski, umjetnički itd. Pojedini migriraju sami, drugi pak s obitelji, a događale su se i, kao i danas, masovne migracije. Došljaci se u pojedinim slučajevima naseljavaju nakon poziva jer imaju obiteljske ili poslovne veze koje im mogu pomoći prilikom integracije i pronalaska posla, a u tom slučaju govorimo o „lančanim“ migracijama.

Sprovod kralja Stjepana (Bečka ilustrirana kronika, 14. st.)

Treba istaknuti da se mlađi došljaci snalaze bolje nego stariji ili žene, a individualci pak lakše nego oni s obitelji. Motivacije za migraciju i naseljavanje izvan mjesta rođenja ili prethodnog obitavanja mogu biti različite. Bilo da se radi o bijegu od rata, gladi ili bolesti, došljaci dolaze u potrazi za promjenom svoga ekonomskog i društvenog položaja. Neke migracije mogu biti privremene, a s druge strane postoje došljaci sa željom trajnog naseljavanja. Poticaj na naseljavanje urbanih središta i trgovišta nerijetko pružaju i sami vladari. Kada se prostor srednjoistočne i jugoistočne Europe, pa tako vjerojatno i Međurječja, našao sredinom 10. stoljeća u jeku velikog kolonizacijskog vala koji je krenuo iz zapadne i srednje Europe, u jednoj ispravi ugarskog kralja Stjepana (975.-1038.) nalazimo sljedeće:

Kao što iz raznih dijelova provincija dolaze gosti, tako dovode sa sobom razne jezike i običaje, razne listine i razna oružja, što sve resi kraljevstvo i veliča dvor, a straši drskost tuđinca. Naime, kraljevstvo jednoga jezika i jednoga običaja slabo je i krhko.

Malo o vijestima s kopna

Naseljenike Gradeca, ali i one koji će se tu u budućnosti naseliti, terminom gosti (hospites) imenuje i Zlatna bula Bele IV. izdana 1242. godine. Najvažniji gosti bili su došljaci sa sjevera Apeninskog poluotoka koji su, kao vješti trgovci, dominirali društvenim i ekonomskim životom Gradeca. Mlečane će sredinom 14. stoljeća zamijeniti Firentinci, a kasnije će se isprofilirati Nijemci. Obrtnici su, dakako, pristizali i iz Ugarske te iz slavenskih zemalja. Nakon prvih znakova osmanske ekspanzije, Gradec će postati primamljivo mjesto za naseljavanje hrvatskim plemićima.

Nicolo Angielini, Gradec i Kaptol (oko 1566.)

Građani Gradeca dijelili su se po jezičnom (i etničkom) načelu u posljednjim desetljećima 14. stoljeća i u početnim desetljećima 15. stoljeća u četiri skupine, od kojih je svaka davala gradskog suca, svojevrsnog gradonačelnika, svake četvrte godine. Svi građani romanskog porijekla činili su lingvu latina, a preostale lingve činili su Slaveni, Ugri i Nijemci.

Za potrebe prepoznavanja došljaka u povijesnim izvorima mogla bi pomoći oznaka novus concivis noster (naš novi sugrađanin), međutim ona nekada može izostati, ovisno o tome koliko dugo je osoba već u gradu, a kao dokaz za pouzdaniji zaključak mogao bi pomoći latinski prijedlog de između imena i toponima, ali i tada treba biti oprezan sa zaključivanjem. Čini se da je najbrži način za integraciju u gradsku zajednicu i etabliranje u društvenu elitu bila ženidba. Na taj su način brojni došljaci osigurali osobni prosperitet, a brojni su došli i do položaja gradskog suca.

Malo o vijestima s mora

Demografsko obnavljanje srednjovjekovnih dalmatinskih komuna temelji se na trajnom naseljavanju došljaka. U njih su se naseljavali, uz trgovce s Apeninskog poluotoka, pretežito Slaveni iz zaleđa. Slavenski došljaci dolazili su u Dubrovnik jer su zemlje zaleđa bile siromašne i uzdrmane političkim nemirima, glađu, bolešću, a izbjeglice pristižu u potrazi za egzistencijalnom sigurnošću. Međutim, brojni iz zaleđa nisu dolazili svojom voljom, već kao servi (robovi). Tijekom srednjeg vijeka, Dubrovnik je postao centralno mjesto trgovine ljudima na istočnom Jadranu. Kasnije će opadati prodaja ljudi, ali brojni iz zaleđa zapošljavat će se kao kućna služinčad i šegrti postajući tako famuli.

Zadar krajem 15. stoljeća. Konrad von Grünenber, Kronika

I u druge dalmatinske komune – Split, Trogir, Šibenik, Zadar – pristizat će radna snaga iz zaleđa. Unutar kućanstava bogatih građana služila su djeca, odnosno uglavnom djevojčice i to najčešće do vlastite udaje. Na određen način kućna služinčad bila je na „privremenom udomljenju“. Na taj su ih način roditelji spašavali od gladi koja je harala Bosnom te im osiguravali nekakve uvjete za život. Dodajmo da se djevojčice iz Bosne moglo jednostavno kupovati i prodavati pod izlikom bosanskog krivovjerja.

Na kopnu i na moru – bilo (ni)je isto

Statutarne odredbe komunalnih istočnojadranskih društava čine se na prvi pogled izrazito negativno usmjerenima prema strancima. Postavljaju brojna ograničenja za strane trgovce, ali istovremeno im omogućuju brzi sudski postupak ako u njemu završe. Kreatori teksta statuta strance uglavnom imenuju riječju forensis (stranac). Dakako, oni koji se trajno nastane postaju habitatores (stanovnici, žitelji), a ako doprinose komunalnom društvu i ako se integriraju te ispune druge uvjete mogu postati cives (građani). Tako je primjerice u srednjovjekovnom Splitu odluku o dodjeli punopravnog građanstva donosilo Veliko vijeće te bi osoba, nakon provedene procjene o prikladnosti, mogla dobiti civitet, a pritom bi prisegnula na Evanđelje.

S druge strane, gradovi Međurječja sa svojom društvenom elitom imaju nešto drugačiji pogled na došljake i čine se puno otvoreniji prema njima. Pojedine sličnosti s obalom postoje – Iločki statut, kao i komunalni statuti s Jadrana, propisuju da trgovac-stranac ne smije trgovati bez dozvole lokalnih trgovaca i bez plaćanja pristojbe.

Budući da se u gradovima Međurječja, za razliku od istočnojadranskih komuna, kao društvena skupina ne izdvaja patricijat, slobodnim kraljevskim gradovima upravljaju gradski sudac i magistrati. U to upravno tijelo mogu biti birani samo nositelji građanskog prava – cives. Da bi osoba dobila civitet morala je zadovoljiti nekoliko uvjeta, a to su posjedovanje vlastite nekretnine, katoličko pravovjerje te nekoliko godina obitavanja u gradskom naselju. Druga kategorija stanovnika bili su inhabitatores. Oni posjeduju nekretninu, ali nisu još dobili građansko pravo. Ni treća kategorija stanovnika – inquilini – nema građansko pravo niti nekretninu. Oni plaćaju male poreze, a uglavnom se radi o sitnim obrtnicima i trgovcima.

Kratki zaključak

Napokon, došljaci su, ponekad poželjni, a ponekad ne, jednostavno bili neizostavni. Život gradskih naselja, kao središta obrta i trgovine, bio je nezamisliv bez konstantnog priliva novog stanovništva. Međutim, kada govorimo o integraciji i asimilaciji u urbana naselja treba reći da je u kontekstu došljaka vjerojatno ključna riječ prilagodba. Pojedinac ili skupina izrazito su poželjni, ali ključno je njegovo/njihovo prihvaćanje vrijednosnih standarda zajednice u koju dolazi/dolaze.


Preporuke za čitanje:

Budak, Neven. Na dnu društvene ljestvice. Robovi i služinčad na istočnoj jadranskoj obali. Zagreb: Leykam international, 2021.

Benyovsky Latin, Irena i Zrinka Pešorda Vardić, ur. Towns and Cities of the Croatian Middle Ages: The Newcomers and the City. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2020.

Birin, Ante. „Pravni položaj stranaca u statutima dalmatinskih komuna.“ Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 20 (2002): 59-94.

Grgin, Borislav. „Vrhunac srednjovjekovnog razvoja.“ Povijest grada Zagreba. Knjiga 1. Od prethistorije do 1918., ur. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, 64-107. Zagreb: Novi Liber, 2012.

Janeković-Römer, Zdenka. „Stranac u srednjovjekovnom Dubrovniku: između prihvaćenosti i odbačenosti.“ Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 26/1 (1993): 27-38.

Janeković-Römer, Zdenka. „Građani, stanovnici, podanici, stranci, inovjerci u srednjovjekovnom Dubrovniku,“ u Raukarov zbornik, ur. Neven Budak, 317-345. Zagreb: FF press, 2005.

Nikolić Jakus, Zrinka. „Počeci srednjovjekovnog grada.“ U Povijest grada Zagreba. Knjiga 1. Od prethistorije do 1918., ur. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, 30-63. Zagreb: Novi Liber, 2012.

Nikolić Jakus, Zrinka. „Ramljaci i Bosanci u dalmatinskim gradovima u četrnaestom i petnaestom stoljeću.“ U Bosanski ban Tvrtko ‘pod Prozorom u Rami’, ur. Tomislav Brković, 347-373. Prozor-Sarajevo-Zagreb: Općina Prozor-Rama, Synopsis Sarajevo, Synopsis, 2016.

Škreblin, Bruno. „Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovici 15. stoljeća.“ Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 17 (2010), 33-54