Matoš, Polić i zagrebačka boemska rapsodija

Zagreb je na prijelazu stoljeća jedno od kulturnih žarišta Dvojne Monarhije. Njegove ulice privlače intelektualce i pjesnike, političare i buržuje, skitnice i hulje, a ponekad sve u jednom. Taj minuli Zagreb tema je nešto manje poznate figure iz prošlovjekovne hrvatske književnosti – pjesnika, književnoga kritičara, feljtonista i prevoditelja rođenoga 1885. u Zagrebu, Ljube Wiesnera. Za svoje novinarske aktivnosti pokrenuo je cijenjene časopise Grič, Kritika i Suvremenik, no ipak je najznačajniji ostao po svojoj spisateljskoj produkciji. Pisao je u razdoblju moderne, obilježenom procvatom književne boeme. Uredio je i izdao Hrvatsku mladu liriku, u kojoj je izašlo i nekoliko njegovih pjesama. Prevodio je s mnogih europskih jezika, a počeo je sastavljati i biografiju Antuna Gustava Matoša (1873-1914.), svog velikog idola i prijatelja, osobe koja je obilježila hrvatsku kulturu 19. i 20. stoljeća. Umro je u Rimu pomračenog uma 1951. (Wiesner, 2008: 519-521).

Jedan od njegovih feljtona, Nikola Polić: Jučerašnji grad, prvi put objavljen 1931. uz knjigu stihova Nikole Polića Jučerašnji grad, opisuje dva čuvena zagrebačka boema – Nikolu Polića i Antuna Gustava Matoša. Kroz njihovu psihološku, moralnu i socijalnu analizu objašnjava utjecaj koji su imali na književnu scenu. Entuzijazam moderne koji tada prevladava u umjetnosti rasplamsao se kada su se 1898. mladi pisci u „zaokretu prema Europi“ odvojili od Društva književnika i osnovali Društvo hrvatskih književnika. Bio je to do tada najveći iskorak iz hrvatske književne tradicije. Ipak, treba imati na umu da je moderna prije kulturni pokret nego definirani pravac u estetici, budući da je svojim eklektizmom uključivala i simbolizam, dekadenciju, impresionizam itd. (Sabotič, 2007: 215-216).

Polić i zagrebački „fin de siècle“

Nikolu Polića (1890-1960.), brata slavnoga i dugo zaboravljenoga riječkoga pjesnika Janka Polića Kamova, Wiesner opisuje kao predvodnika jednoga od zagrebačkih umjetničkih krugova. U mladosti je upoznao Matoša, što opisuje kao početak svoje „literarne karijere“ (Sabotič, 2007: 217), ali, koliko doznajemo, nije bio odviše blizak Wiesnerovom društvu (Ujeviću, Hausleru, Galoviću, Gabariću i Beniću), već se oko njega okupljala talentirana skupina koja se kasnije javila u Hrvatskoj mladoj lirici. Riječ je o zbirci koja je 1914. okupila dvanaestoricu pjesnika mlađe generacije, mnoga kasnije proslavljena lica, uključujući i nobelovca Ivu Andrića. Ovim izdanjem zaokruženo je i završeno stvaralaštvo hrvatske moderne, nakon čega se mladi književnici sve više okreću novim pravcima (Grakalić Plenković, 2016: 185-186).

Wiesner, koji je katkada bio Polićev gost, primjećuje da se kod njega “sastajaše jedna đačka boema, često bez kruha i odijela, ali nikada bez duha i bez znanja, jer ako je i popila bezbroj kava, ali je progutala i bezbroj knjiga“. (Wiesner, 2008, 346). Vrijeme su provodili slikajući, družeći se uz tonove Griega, Beethovena i Schuberta ili kojega drugog romantičara. Opisujući „Polićevce“, upotrebljava naziv „Des Esseintes“, što je prezime jednog protagonista iz romana Jorisa-Karla Huysmansa, koji se kao propali plemić u tridesetoj godini odlučuje na skitanje svijetom, prihvaćajući „eksperimentalni“ životni stil. Koliko se god može činiti romantičan,

taj život između kavane i polusna, između mladenačkih ekscesa i silne volje služiti umjetničkom idealu, rodio je paradoksom, po kome prezirasmo zdrave sportove, a kultivirasmo nezdrava sjedenja u kavani ili krčmi (op. cit.: 2008: 217).

U prijevodu, taj je život, nadahnut boemom zapadne književnosti, uzimao svoj danak, no on se mladim književnicima više doimao kao nužno zlo, nego kao isprazni porok. „U Tuškancu sam, prije dvadeset i pet godina, prvi put čitao Heinea“, priznaje Polić (ibid.). Bio je to život, već od najranijih dana mladosti, za mnoge od njih neodvojiv od književna stvaralaštva.

Matošev povratak

Središnje mjesto u Wiesnerovom boemskom Zagrebu, pored Polića, zauzima Matoš. Njihove ličnosti, osim poznanstva, povezuje i stil života. Matoš, ključna osoba hrvatske moderne te početkom 90-ih godina 19. st. jedan od pokretača njezine prve faze, u tekstu je opisan kao „europski čovjek“ s bogatim iskustvom (boravio je u Parizu, Ženevi i Beogradu) i zavidnim spisateljskim darom, koji se nakon amnestije 1908. i okončanja svojega trinaestogodišnjega lutanja započetog odbijanjem vojnoga poziva, aktivno uključio u društveni i intelektualni život Zagreba (ibid.).

Boema ga je dijelila od svakog „naduvenog »službenog literata«“(op. cit.: 345), odnosno književnika u tradicionalnom smislu, onakvog protiv kakvog se bunila moderna. Boema je tvorila sponu između pjesnikova lika i djela. „Matoš je bio uistinu genijalan, interesantan i potpuno iskren i životom i literaturom […]“, prosuđuje Wiesner, koji svoje velikodušne pohvale ipak balansira navođenjem nekih mana, primjerice „kako se Matoš često koristio inovacijom svojeg »đaka«, prešavši dakako preko toga, ali pribilježivši savjesno, kad je koji »discipulus« profitirao od njega“(ibid.). Na Matoša, dakle, ne možemo gledati kao na „učitelja“ u klasičnom smislu riječi. „Ne, da je to bio nekakav odnos »učitelja« i »učenika« […]“, jer „s njime se nije dociralo, s njime se,“ pripovijeda Wiesner, „živjelo […]“ (ibid.). Konkretnije o tome govori nam kada se prisjeća pijančevanja s Matošem: „[…] pa ona strašna zimovanja i lumpovanja 1908-1912. kod Žagarice, pa dalje u zagrebačkoj »Sikstini«, i poslije njih nezaboravne jutarnje scene s Matošem!“ (ibid.).

Matoš, mladi i kavane

Kao što je poznato iz europske, prvenstveno pariške povijesti, ali i one bečke i peštanske, boema je teško zamisliva bez kavane i krčme. U feljtonu se navodi nekoliko okupljališta pjesnika, a čak tri od četiri su ugostiteljski objekti („slavna“ kavana Bauer gdje se pilo na dugove, Sikstina i Žagarica) (Wiesner, 2008: 345; Sabotič 2007: 217). Osim za socijalizaciju građana i kulturna događanja, kavane i krčme služile su i kao mjesta interesnoga grupiranja, bilo da se radilo o političkim ili umjetničkim “klikama”. U njima se, između ostalog, odvijao književni rad. Bila su to mjesta sastanka kompletnih redakcija časopisa i knjiga, mjesta u kojima je nastala nova književna vrsta, feljton (Sabotič, 2007: 214-215), i gdje je kod mnogih započinjao, još u gimnazijskim danima, njihov interes za književnost (op. cit.: 217).

Iako su suvremenici, pa i sam Matoš, ponekad bili kritični prema „kavanskom intelektualizmu“ i kavanama kao utočištima „kapuciner estetika“ (op. cit.: 222), u kavanama je Matoš, navodi Wiesner, vodio rasprave o umjetnosti: „[…] pa traženje novoga, kod čega Matoš u potrazi senzornih korelacija dočaravaše bjelinu vokalom i […] dok Augustin Ujević tvrđaše, da njemu bjelinu dočarava slovo o, […]“), prijateljevao s kolegama književnicima i zbijao političke šale na račun vlasti („[…] habsburška dinastija stara kao sifilis, Franc-Josip car s Midasovim ušima […]“)(2008: 345).

Širok spektar „sadržaja“ koje je Matoš nudio, od intelektualnih do veseljačkih, a koje je omogućavala kultura kavanske društvenosti, privukao je zagrebačke umjetnike poput Nikole Polića i Ljube Wiesnera. Unatoč tomu što su, riječima Wiesnera, „[…] pisali stihove i prije Matoša, poznavali parnasovce, simboliste i nove literatorske težnje“ (op. cit.: 345), oni su, zaključuje Polić, „prvi put osjetili u njemu Europu“ (Sabotič, 2007: 216). Značajno je što Matoš svoje, uvjetno rečeno „učenike“, nije odgojio u kakvoj institucionalnoj, akademskoj okolini, ili čisto temeljem novinskih kritika i korespondencije, toliko specifičnih za uzvišene „literate“. Istina, „nema knjige, nema autora, nema događaja, koji nije popraćen Matoševim opaskama“ (op. cit.: 221), no „s Matošem se ispilo nekoliko podruma vina“, nostalgično opisuje Wiesner, i „uništilo nekoliko kavinih plantaža“. Povijest se odigrala u krčmama i kavanama, ista ona pariška povijest Montmartrea i Montparnassea koja je formirala generacije svjetskih umjetnika, od Verlainea, Zole i Degasa do Picassa, Joycea i Hemingwaya (Betsworth, 2013: 3, 7, 35, 38). Polićevo društvo svjedok je kulturne transmisije koja se odvila, ne toliko putem pisane riječi, koliko putem fizičke prisutnosti jednoga kulturnoga posrednika.

Preporuke za čitanje:

Betsworth, Leon, The Café in Modernist Literature: Wyndham Lewis, Ernest Hemingway, Jean Rhys, University of East Anglia, 2013.

Grakalić Plenković, Sanja. “(Auto)biografije Hrvatske mlade lirike”. Riječki filološki dani: Zbornik radova s Desetoga znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanoga u Rijeci od 27. do 29. studenoga 2014. Badurina, Lada (ur.). Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016. 185-194.

Sabotič, Ines, Stare zagrebačke kavane i krčme, Zagreb: AG, 2007.

Wiesner, Ljubo, Sabrana djela. Pjesme, feljtoni, članci, Zagreb: Dora Krupićeva, 2008.