Jedan od najvažnijih književnih stvaratelja hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš, imao je naoko posve osebujan stav o Mađarima, zapravo karakerističan za prijelaz stoljeća. U članku “Matošev pogled preko Drave. Kako je Antun Gustav Matoš vidio Ugarsku, Mađare i mađarsko-hrvatske odnose” autor Ivan Bačmaga obrađuje Matoševu predodžbu otkrivajući i pozitivnu, ali uglavnom negativnu sliku o Mađarima.
Nema ni jedne par excellence mađarske…
Bačmaga pritom izdvaja tri spisa: dopis s pariške Svjetske izložbe od 5. V. 1900, putopis Od Pariza do Beograda (1904) i pamfletski članak Mađarska kultura (1904) pomoću kojih je analizirao Matoševu sliku o Mađarima. Matošev komentar ugarskog paviljona s Velike svjetske izložbe 1900. godine sažet je prikaz Matoševe misli o ugarskom identitetu:
„Spoljašnjost mu je sve: gotska, romanska, slovjenska, francuska – sve, samo nije mađarska. Među naduvenim mu krpicama nabacanima kao suknje na debeloj curi iz Vácza nema ni jedne par excellence mađarske. […] Narodnom slogu ni traga.“
![Csontváry_Kosztka,_Tivadar_-_Old_Fisherman_(1902)](https://povcast.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2019/01/Csontváry_Kosztka_Tivadar_-_Old_Fisherman_1902.jpg)
Stereotipe o Mađarima kao barbarskom i krvoločnom narodu, prepunih istočnjačkih i azijatskih nota kako bi se mađarski narod okarakterizirao kao uljez u Europi, njegovali su i Tituš Brezovački, Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Tadija Smićiklas te braća Radić. Bačmaga objašnjava kako, “u tom smislu, mađarski je identitet prožet, prema Matošu, civilizacijski inferiornim turskim, židovskim i „ciganskim“ crtama: Matoš mađarski narod pejorativno označuje turskim istoplemenikom, kumom i rođakom, Judeomađarima, pokrštenim Židovima, narodom „kojega u novije doba proslaviše Rigo (Ciganin) i Kinčem (konj)“. Iako bi se na prvi pogled moglo protumačiti suprotno, Matoševa negativna pisanja o Mađarima, tj. Judeomađarima, nisu antisemitska. Naime, Matoš je pisao kako „nužno trebamo Jevreje za europsku reklamu hrvatskoj misli […] moramo predobiti za našu stvar naše Židove“ jednako kao što su to učinili Mađari u Ugarskoj. Stoga, njegova pisanja o Judeomađarima više izražavaju protumađarsku orijentaciju nego li antisemitsku.
![Gypsy_Girls_by_the_Banks_of_Lápos](https://povcast.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2019/01/Gypsy_Girls_by_the_Banks_of_Lápos.jpg)
Najveći pjesnik bijaše im Srbin…
Osim toga, humoristično je istaknuo kako je mađarska izložba 1900. „historijska, jer osim povijesti Ugarska gotovo ništa nema pružiti Europi“. Odbijao je Mađarima priznati doprinos u znanosti i kulturi:
„mjesto reformatorskih misli dadoše Europi – Cigane, mjesto novih istina – husare. Petőfi, najveći im pjesnik, bijaše Srbin, klasični i mršavi Čengić-aga vrijedi više od svih Jókaijevih naduvenih svezaka. Mađar nije ni Munkácsy koji umrije ovih dana. Pa i politički su im velikani Mađari samo po svom osjećanju ili samo – u mađarskoj hitroj mašti. Kossuth i Deák su Slovaci, veliki Zrinjski je Mađar baš tako kao biskup Utješenović, kao Ante Starčević ili Svet. Miletić… A već svatko zna da mađarskom trgovinom, industrijom i novinama rukovode Nijemci i Židovi.“
Na tragu toga, naglašavao je civilizacijsku okrenutost hrvatske kulturne misli ka zapadnim zemljama:
„u kulturi ništa, ama baš ništa nemamo zajedničko s Mađarima. Mi dugujemo Zapadu, naročito Nijemcima i Talijanima, pa dok smo davali mađarskoj kulturi naših ljudi kao Vitez, Nikola Zrinjski, Utješenović i Petrović-Petőfi, od Mađara ne primismo baš ništa. Mi smo kao prava Evropa Arijci, oni to nisu.“
![Károly_Lotz_(1833-1904)_After_the_Bath_1880](https://povcast.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2019/01/Károly_Lotz_1833-1904_After_the_Bath_1880-1.jpg)
Stereotipizacija Mađarica
Posebno je teška vulgarna stereotipizacija mađarskih žena kao nemoralnih, lakih prostitutki. Naime, u pamfletu Mađarska kultura na sljedeći je način izvrgnuo ruglu mađarsko kulturno stvaralaštvo:
„Mi smo dosele mislili da Mađarska izvozi tek svoju horizontalnu kulturu, tisuće onih veselih i romantičnih stvorova koji već pomađariše sve trgovine ljudskim mesom od Pešte pa do Carigrada. Sada nas iznenađuje vijest da naše komšije ne izvoze samo razne pikantne Eržike, sentimentalne Rezike i Julčike koje nose u naše barbarske žile blagodati ugarskog sifilisa, nego da Ugarska izvozi i svoje profesore, svoju literaturu, svoju kulturu.“
Bačmaga ovu stereotipizaciju objašnjava djelomično stvarnom situacijom pri čemu su mađarske djevojke zaista činile velik dio seksualne radne snage u europskim gradovima. Tu okolnost objašnjava posljedicom “društvenih i ekonomskih prilika u Ugarskoj, gdje je dinamičan proces kapitalizacije sela počeo rušiti tradicionalne seoske zajednice, zbog čega je višak radne snage bio prisiljen migrirati u gradove.” Velik broj djevojaka bio je stoga i prisiljen baviti se prostitucijom, a u hrvatskoj je takva zbilja pretočena u stereotipizaciju mađarskih žena. Svakako bi bilo zanimljivo istražiti točan proces stvaranja i raširenosti takvih stereotipa kao i njihove podloge u stvarnoj situaciji.
Više o Matoševoj predodžbi o Mađarima, kao i sitnim pozitivnim iskazima o Mađarima koji se uostalom interpretiraju u okviru njegove Matoševe posvemašne frustracije postojećim stanjem, pročitajte u članku Ivana Bačmage.
Preporuka za čitanje
Ivan Bačmaga, Matošev pogled preko Drave: Kako je Antun Gustav Matoš vidio Ugarsku, Mađare i mađarsko-hrvatske odnose, U: Historijski zbornik, Vol. 70 No. 1, 2017.