Premda ju je već Ivan Kukuljević-Sakcinski, kao povjesničar koji se prvi znanstveno bavio njenom ličnošću, nazvao „prvom među hrvatskim ženama“, grofica Ana Katarina Zrinski, rođena Frankopan, čiju se životnu sudbinu može uzeti i kao sliku stradanja čitavoga hrvatskog naroda kroz turbulentnu prošlost ovih prostora, i stoljeće kasnije ostaje nedostatno situirana unutar hrvatske književnosti. Pišući 1868. godine o Katarini spomenuti je Kukuljević-Sakcinski, u duhu onodobnog svjetonazora, istaknuo:

U povjesti svieta riedko se pojavljuju žene na pozorištu javnoga djelovanja, ali kada se koja pojavi, tjerana svojom vlastitom silom, onda nadmašuje često puta suvremenike svoje oštroumljem i veličinom svoje namisli i svoga poduzeća, koje će biti tim sjajnije i veličanstvenije, ako nadje oko sebe mužkaracah, koji znadu shvatiti ćut i misli uzhićene žene, te umiedu krepko podpomoći prirodjenu slabost fizičnu, sa svojom narodnom jakostjum. I u Slavenah bijaše ženah velikih umom, uplivom i radnjom. Bijaše njih i u Hrvatah, a jedna izmedju posliednih bijaše Frankopan-Zrinska. Čini se, kao da je njeka tajna ruka, koja ravna sudbom pojedinih ljudih, porodicah i narodah, htjela u toj gospodji sjediniti sve, što ženu čini velikom i nesretnom.

Ana Katarina Zrinski rođena je najvjerojatnije 1625. godine u Bosiljevu kao kći krajiškog zapovjednika Vuka II. Krištofa Frankopana Tržačkog i njegove druge supruge, Nijemice Uršule Inkofer. Plod istog braka bio je i njen mlađi brat, Fran Krsto Frankopan. Shodno velikaškim običajima onog doba, i unatoč djetinjstvu provedenom u vojničkom Karlovcu, već je od najranije dobi započela stjecati visoko obrazovanje, tako da se osim rodnim hrvatskim znala služiti i latinskim, njemačkim, talijanskim i mađarskim jezikom.

Prvu ključnu prekretnicu u Katarininom životu činila je udaja, u dobi od šesnaest godina, za grofa Petra Zrinskog, s kojim potom život, uz povremene posjete drugim posjedima, provodi ponajviše u Ozlju. Ta se situacija, dakako, mijenja nakon 1664. godine, kad Petar Zrinski postaje nasljednikom svih zrinskih posjeda u Monarhiji, uslijed čega svoje sjedište premješta u Čakovec. Važno je napomenuti kako je Čakovec u ono doba bio iznimno važno političko i vojno, a potom i kulturno središte ne samo državine Zrinskih, već i čitave onodobne Hrvatske pod banskim žezlom. Poznato je s kolikim su divljenjem o čakovečkom dvoru Zrinskih, a posebice Nikolinoj knjižnici, pisali Nizozemac Tollius i Osmanlija Čelebi. Dok će o Katarininoj uključenosti u kulturni život uskoro biti rečeno više, ovdje je bitno napomenuti da postoje i listine i pisma podložnicima koji svjedoče o njenoj aktivnoj participaciji i u gospodarskom životu feudalnih posjeda.

U braku Katarine Zrinski i grofa Petra Zrinskog rođeno je četvero djece koja će naposljetku redom, u većoj ili manjoj mjeri, podijeliti tragičnu sudbinu svojih roditelja: Jelena, koja će nakon niza protu-habsburških ustanaka naposljetku život završiti u izbjeglištvu na teritoriju Osmanskog Carstva; Ivan Antun, koji će poremećena uma preminuti u tamnici; te kćeri Judita Petronila i Zora Veronika, koje su kraj ovozemaljskog života dočekale kao redovnice u samostanu klarisa, odnosno uršulinki.

*   *   *

Groficu Katarinu Zrinski općenito se smatra prvom ženom u Banskoj Hrvatskoj koja se bavila originalnim književnim radom. Međutim, da se njen interes za književnost nije iscrpljivao samo u pisanju vlastitih djela, svjedoči i mecenatstvo nad tiskanjem djela poput molitvenika Baltazara Milovca Dvoji dušni kinč koji je zahvaljujući takvoj potpori svjetlo dana ugledao 1661. godine.

Središnje Katarinino djelo nastalo u ovom, nazovimo ga tako, sretnom životnom razdoblju, njen je molitvenik Putni tovaruš. Kako navodi Juraj Kolarić, molitvenik kao knjiga na hrvatskom je povijesnom prostoru često bio jedino književno djelo u životu običnih vjernika, služeći ujedno i kao priručnik za evangelizaciju, katehetiku i pedagogiku, ali i kao svojevrsna mala duhovna enciklopedija i čuvar nacionalnog identiteta pod tuđinskom vlašću. Pišući o mogućim razlozima Katarininog upuštanja u takav pothvat, za koji je i sama istakla kako je svjesna da nije uobičajen za žene, Zvonimir Bartolić naglasio je dugu povijest kulturnih podviga na duhovnu korist vjernika u obitelji Frankopan. Sama pak je Katarina u svom predgovoru napisala kako ju je na taj čin potaklo žaljenje što nema više knjiga na hrvatskom jeziku:

Premišljavajuči vnogokrat da se skoro zmeda vsega svita jezikov najmanje hervatckoga ovo doba štampanih knjig nahodi, pače i one koje nigda bihu po pobožnih i Boga boječih ljudi včinjene i štampane, veče se zatiraju i malo kadi nahode. Zato ja, akoprem znam i vidim, da mi vnogi zamiriti, vnogi i za zlo vzeti hote, da sam se ovakovo delo na se vzeti podpačala i knjige načinjati ili spravljati (što se meni more biti ne bi pristojalo) postupila. Ništarmanje, radi vnogih vzrokov dobrih nisam hotila pomnji mojoj vzmanjkati, trudu prostiti, skerbi i potrošku engedovati, ter kakovo-takovo ovo delo moje, pravoga hotinja znamenje, dobrim podati, obznaniti i priporučiti. Polag toga, da bi vrime moje zaludo i prez hasne ne potrošila, prijeh se ovoga dila za vsim sercem i hotinjem, a to zbog jedine ljubavi, koju najpervo Bogu, pak bližnjemu momu nosim, njemu k diki večoj, ovomu k dušnomu lagljemu zveličenju.

Premda je, kako sama navodi, kao predložak za pisanje svog molitvenika iskoristila ponajprije njemački molitvenik Christlich Bettbüchlins (izdan u Frankfurtu na Majni 1592. godine), ali i odlomke iz dvaju kajkavskih molitvenika – Dešićevog Raja duše iz 1560. i Krajačevićeve Molitvene knjižice iz 1640. godine – Putni tovaruš odabirom je i rasporedom tekstova odraz i Katarininoga moralnog programa i baroknog svjetonazora. O tome najbolje svjedoče i stihovi otisnuti na početku knjižice:

Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice

Ni za drugo novom svitu
Človik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga,
Neg da ovde tako hodi,
Tako živi i putuje,
Da se v smerti prav nahodi
I da v nebu gospoduje.
Zač Bog stvori vnoge staze,
Vnoge pute i načine,
Neg da po njih ljudi plaze
Do nebeske domovine.
Zato knjige, zato pisma,
Zapovidi i zakoni
Poda da ki ide ž njima
Večnu radost mu nakloni.
Pervi puti lahki bihu,
Pred sagrišenjem naravi,
Ali sada zarastihu
Kod ledina u dubravi.
Nit se more v raj nebeski,
Prez pastira i vojvode,
To včiniše grihi težki
Koji krivem putom vode;
Ki sakriše put pravični,
Koga z križa Jezuš kaže,
Ponudkujuč on krivični,
Koji nime stvari traže.
Obrati se, o človiče,
Obrati se, jur si dosta
Dosad bludil, neverniče,
Zbog živlenja tvoga prosta.
Ostavi več krive puti,
Ah, cič tvoga zveličenja,
Ter se jur i sam odputi
Od večnoga pogubljenja.
Ovo, druga i vojvodu,
Ljubljeno ti priporučam,
Ki te hoče v krivem hodu
Spetit, veruj mojim ričam.
Nemoj mi ga zbantovati,
Sponoseči u njem dilo,
Nego vridno poštovati,
Ta kot zdravo budi tilo.
Pravičnoga htij sliditi,
Pobožnostjom za njim hodeč,
On če tebe ukrepiti:
I zdrav budi, za me moleč.

Katarinino je djelo pisano jezikom takozvanoga ozaljskog književnog kruga, što ga karakterizira mješavina svih triju hrvatskih narječja; prema tome, temeljen je zapravo na jeziku podanika na frankopanskim posjedima.

*   *   *

Prijelomni trenutak u životu Katarine Zrinski, ali i povijesti rodova Zrinskih i Frankopana, kao i cjelokupne Hrvatske, bio je otpor hrvatskoga i ugarskog plemstva prema apsolutizmu bečkoga dvora, u hrvatskoj historiografiji poznat pod pomalo redukcionističkim nazivom Zrinsko-frankopanska urota. Nakon pogibije Nikole VII. Zrinskog 1664. godine, u organiziranju tog otpora ključnu su ulogu preuzeli Katarinin muž grof Petar Zrinski i brat markiz Fran Krsto Frankopan. Historiografija navodi kako se u urotu, u ulozi pregovaračice s poslanicima francuskoga i poljskog kraljevskog dvora, aktivno uključila i sama Katarina. Kao što je dobro poznato, urota je zbog većeg broja razloga doživjela neuspjeh, a Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, unatoč vladarevom jamstvu sigurnog prolaza, uhićeni su i u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine osuđeni na smrt.

Usporedno s time započela se širiti i snažna protu-zrinska (i protu-frankopanska) propaganda, u čemu je zdušno sudjelovao i dio hrvatskog plemstva. Na posebnom udaru zbog svoje se spomenute uloge našla upravo Katarina Zrinski, koju podrugljive pjesme i slični tekstovi prikazuju kao gramzljivu, oholu, bešćutnu i zlu ženu s ambicijama da postane kraljica, odnosno kao glavnu inicijatoricu pregovaranja urotnika s Osmanlijama. Dva stoljeća kasnije Kukuljević-Sakcinski stoga sa zgražanjem navodi:

Da su Nijemci i njeki Talijani na Frankopanku pravili satire, i da su rigali na nju jad i čemer, tomu se nemoramo čuditi; ali da se našlo pisacah, dapače kako rekosmo pjesnikah, koji su pogaženu, smrvljenu, u skrajnjoj nesreći i tuzi jadikujuću ženu u pjesmah sramotiti i proklinjati mogli, toga se od hrvatske duše nebi nadali bili.

*   *   *

Nakon ulaska carske vojske u Čakovec, koji je slijedio odmah nakon što su Zrinski i Frankopan napustili Međimurje, Katarina je, uz grubo postupanje i sveprisutnu pljačku, najprije zatvorena u kućnom pritvoru. Dok su između kralja i cara Leopolda I. i Dvorskoga ratnog vijeća trajale rasprave o najadekvatnijem smještaju za uhićenu groficu, za koji je naposljetku odabran Graz, dotle su Katarina i kći joj Zora Veronika živjele u iznimnoj bijedi, bez sredstava za dostatnu prehranu ili ogrjev. O jadu zatvorenih žena svjedoče pisma koja je Katarina slala glavnom dvorjaninu knezu Lobkowiczu i samom vladaru Leopoldu I. Kako i ona svjedoče o Katarininom književnom umijeću i sposobnosti sublimiranja emocija u pisani tekst, citirat ćemo dva primjera:

Ja i moja desetogodišnja kćerkica nalazimo se ovdje u Gracu u toli oštrom zatvoru, da k nama ne puštaju nikakvoga čovjeka, osim svećenika, koji služi sv. misu. Tako, evo, ja ne mogu ni s kim razgovarati, da mu otkrijem velike žalosti, što ih moram trpjeti ja, siromašna i bolesna žena. Sve većma uviđam, da se Njegovo Veličanstvo – milostivi naš gospodin – moralo na nas bijedne crviće veoma rasrditi, kad se niti prijašnji najbolji naši prijatelji ne usuđuju, da mu za nas kažu koju dobru riječ! Sada i mali i veliki imaju nad nama moć. Ovdješnja slavna dvorska komora postavila je sluškinju, koja nam ima izdavati nedjeljni novac. A ova mi u lice veli, da sam ‘beštija’, te mi dobacuje takve psovke, da ih se ja ne osuđujem ovdje opetovati iz štovanja prema Vama. Tako bih ja, koja sam i bez toga žalosna i bolesna žena, morala radi njezinoga vrijeđanja zdvojiti, da nemam duševne utjehe. U kući je po danu i po noći radi nje velika galama.

Neka mi Vaše Veličanstvo dozvoli, da jedina moja kćerka Zora Veronika – kao štaka ražalošćene moje starosti, kao utjeha zapuštene udovice, te kao nadglednica moje bolesti – ne bude od mene rastavljena. Ona će biti odgajana u marljivosti i krijeposti, pa u plemenitim običajima i u ručnim poslovima. Na koncu molim, da uboga moja osoba, koja i bez toga pada k smrti, ne bude kažnjena klauzurom, t. j. zatvorom u samostanu, gdje bi me pratila jedino mržnja, što bi moju dušu samo dovodilo u pogibelj, a moje tijelo u preranu smrt.

*   *   *

Naposljetku razdvojena od kćeri, koja je silom upućena u uršulinski samostan, Katarina – i sama, unatoč protivljenju predstojnica većine samostana, poslana u samostan – posljednje dane provodi pišući pjesme. Krajem 20. stoljeća rukopisnu zbirku Libar od spominka sastavljenu od 78 pjesama, od kojih je 5 na njemačkom, 4 na latinskom, a ostatak na hrvatskom jeziku, pronašao je „lutajući reporter“ Gerhard Ledić. Temeljem tih stihova, od kojih je dio nastao i u ‘sretnom’ razdoblju života Zrinskih na čakovečkom dvoru, Ivan Kukuljević-Sakcinski zaključio je da je Katarina Zrinski u stihotvorenju nadmašila čak i vlastitog muža, poznatog pjesnika.

Je li kadi človik ki b’ mi pomoč mogal
u mojoj nevolji ki b’ me obradoval.
Da ja tugu serca moga smila zreči
srična bih ja bila, istinu smim reči.
Tuliko li štimaš, ti čalarni svite,
da ne vidim vnoge preprežene pute.
Da z licem rumenim skazuješ se k meni
a u sercu deržiš čemer proti meni.
Vidim u nesriči da mi je zginuti
po nazlobu svickom da mi je umriti.
Toli se od tebe nadijah vernosti
kad ti serce moje zručah v ljubeznosti.
Da b’ ti v meni spoznal kakve nevernosti
još bi ti to vnogo bilo čalarnosti.
Hvalim ti do sih dob na tvojoj vernosti
v meni ti ne dvoji, vsoj mojoj žalosti!
Da bih ja tujini tako verna bila,
ja bih veču hvalu bila zaslužila.
Ali komu tužim kad ufanja nimam
Ar mi je sujeno da tako prebivam.
Oh stani, ne plači, tužno serce moje,
jur si dosta vžilo tuge i nevolje.
Vsi ljudi govore da sam dobre volje,
Neg ti, Bože, vidiš tužne misli moje.
Odkupitel svita, koji si me stvoril,
od mladosti moje svigdar si me vodil.
Vsamoguči Bože, hoti mi pomoči,
nazlobnike moje od mene odvriči.

I. N. R. I.
Popivka suprot hman jezikom

Vnogi na me sad govore, kruto krivično
i onak vu meni more serce pravično
al jezikom
i rizikom
suprot stojim
niti se bojim.

Ja ne marim zahman ljudi ogovaranje
ak prim su mi od njih trudi kot psom lajanje
jer ne čutim
nit se mutim
niti se bojim
neg suprot stojim.

Kurva mati hman človiku rič je kako što
tomu neka bu za diku, velim zaisto
koji tako
naopako
suprot mi vele
dobra ne žele.

Ja nepriateljov dosti povsuda imam
ali takve pasje kosti ja malo štimam
ar mi pravo
niti zdravo
ni jedan želi
neg suprot veli.

Kako kače kamen pušu suproti meni,
al če tim vrag zeti dušu još pred vrimeni
polag toga
dila svoga
plača im bu to
velim zaisto.

Ja vu tak nesrične mriže ne bi dojti rad
nit v takvih proklete hiže i v ni jedan grad
neg se vimdar
rad bi vsigdar
čuvat zaisto
i očivisto.

Od takvih me ljudi branit Bog če vsaki dan
i ne če mi dati ranit na ni jednu stran
jer ti ljudi
jesu hudi
i vsigdar zdadu
mene ne znadu.

Ako prim nepriatelji vnogi se kažu
več ih je ki priatelji, ki i ne lažu
nego stalno
a ne jalno
vsigdar me znadu
nigdar ne zdadu.

Dotlam anda takve imam, ja se ne bojim
nego se siguran štimam nit v Bogu dvojim.
A nek laje
i nek baje
kak če jezik hman
neg jim budem znan.

Ja ču služit mojim vernim kot se pristoji
a figa budi nevernim ar ih dostoji
to im dajem
nit se kajem
neg jim budem znan
pas je jezik hman.

Izmučena životnim jadima i nevoljama koje su ju svakodnevno snalazile, Ana Katarina Zrinski, rođena Frankopan, preminula je u dominikanskom samostanu nedugo nakon utamničenja, 16. studenoga 1673. godine. Kako je čitavog života, unatoč svemu što je snašlo nju i njenu obitelj, nastavila izražavati pouzdanje u Boga, prigodno će umjesto žalobnih stihova biti završiti odlomkom iz Putnog tovaruša:

K angelu čuvaru

O moj sveti angel čuvar, verni, plemeniti nebeski herceg, hvalim ti serčeno za tvoje čuvanje, pasku i ljubav, koju si ti meni vazdar skazal; preporučam se, tulikajše, tebi ovu noč u tvoju obrambu i, prosim te, dostojaj se po kriposti svetoga križa, od mene odtirati svu napast i skušnju vražju, da nijednoga stališa pri meni ne najde, nego da ja u svetom miru spati i počivati budem mogal. Po Kristušu Gospodinu našemu. Amen.


Preporuka za čitanje:

Bartolić, Zvonimir. Majka Katarina. Biografski i književno-povijesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski & Putni tovaruš. Čakovec: Matica hrvatska, Zrinski, 2004.

Bratulić, Josip, ur. Pjesmarica Ane Katarine Zrinske. Zagreb: Matica hrvatska, 2014.

Feletar, Dragutin. „Banica Katarina i sjevernohrvatski krug Zrinskih“. Podravina: časopis za geografska i povijesna multidisciplinarna istraživanja 2/4 (2003): 101-120.

Zrinski, Katarina. Putni tovaruš. Transkribirao, za tisak priredio i priloge napisao Zvonimir Bartolić. Čakovec-Zagreb: Matica hrvatska, Zrinski, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, 2006.

Željeznjak, Mila. „O 350. obljetnici smrti Ane Katarine Zrinski rođ. Frankopan“. Hrvatski kajkavski kolendar (2024): 62-67.

[Ovaj tekst u nešto dužem obliku predstavljen je publici u Dvorani Scheier u Čakovcu na glazbeno-književnoj večeri povodom 350. obljetnice smrti Ane Katarine Zrinski, rođene Frankopan, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, 16. studenoga 2023. godine.]