Postajemo li nakon smrti samo razasuti atomi ili naš unutarnji svijet, sukladno zaslugama u životu na zemlji, prelazi na mjesto užitka ili kazne? Ta su pitanja zaokupljala ljude i u antičkom svijetu. U ovom tekstu pozabavit ćemo se konceptima ili, bolje rečeno, idejama duše, reinkarnacije, raja (kao vječnog užitka) i pakla (kao vječne kazne) u antičkom svijetu.
1. Vratiti se u tijelo?
Nastojeći odgovoriti na pitanje kada se i kako duša „ustanovila“ u antičkom svijetu nizozemski povjesničar Jan M. Bremmer, specijaliziran za grčku religiju i rano kršćanstvo, ističe da je to povezano s pojavom ideje o reinkarnaciji koju su najranije zastupali orfici i pitagorejci. Prvi su za svojeg osnivača uzimali mitskog Orfeja, a drugima je utemeljitelj stvarna povijesna ličnost.
O Pitagorinom (oko 571. pr. Kr. – oko 497. pr. Kr.) životu ne znamo mnogo. Oko 530. pr. Kr. napustio je rodni otok Sam, nakon što se sukobio s tiraninom Polikratom, i otišao u Kroton u južnoj Italiji, a kasnije odlazi u Metapont. Njegovo zanimanje za reinkarnaciju bilježi Ksenofant koji tvrdi da je Pitagora u psu vidio dušu svojega prijatelja. Za razliku od svojih kasnijih sljedbenika, Pitagora nije bio vegetarijanac. Magna Graecia domovina je još dvojice zagovaratelja reinkarnacije – Parmenida (oko 515. pr. Kr. – 435. pr. Kr.) i Empedokla (oko 490. pr. Kr. – 430. pr. Kr.). Potonji je zagovarao postojanje transmigracije duše iz jednog tijela u drugo. Dakle, duši se dodjeljuju životi. Također, smatrao je da je opasnost žrtvovati životinje jer to vodi u kanibalizam. Grozio se mesa i bio je vegetarijanac. Ideju o duši kao besmrtnom dijelu ljudskoga postojanja prenosi i Platon, a vezuje je uz „nekog pametnog Talijana ili Sicilijanca“. Kada bi se racionalno pokušalo objasniti zašto je Pitagora razvio ideju o reinkarnaciji, moglo bi se dovesti u vezu s njegovim gubitkom političke moći pa si je kao garanciju za preživljavanje, a dobivši time i na osjećaju važnosti, postavio ideju i obećanje reinkarnacije.
2. Osloboditi se zla u onostranosti?
Prema grčkoj mitologiji Orfej je bio glazbenik i pjesnik koji je svojim sviranjem krotio životinje, zaustavljao rijeke itd. Vjerojatno je najpoznatiji po posjetu podzemnog svijetu i svojoj ženi Euridiki. Naime, kada je ona preminula, Orfej je otišao u Had. Svojom pjesmom ganuo je Hadovu ženu Perzefonu. Dozvoljeno mu je da izvede ljubljenu Euridiku iz Hada pod uvjetom da se ne smije osvrtati. Pred kraj se, prestrašivši se da mu se žena nije izgubila, Orfej ipak okrenuo, a ona je nestala. Smatralo se da je Orfej bio Tračanin. Ta je grčka pokrajina bila zemlja drugosti i upravo je drugost važan aspekt Orfejeve mitološke osobnosti. Trakija je ujedno i mjesto odakle su potekli Dioniz i Ares. Orfeja se dovodilo u vezu s tajnim društvima, štoviše smatralo ga se osnivačem nekih mističnih obreda.
Orfizam, kao pojam, skovao je polovicom 19. stoljeća pruski orijentalist i državnik Christian Carl Josias von Bausen preuzevši engleski termin kreiran na početku 19. stoljeća. Pod pojmom podrazumijevamo religijsko-filozofsku školu čiji su osnivači nepoznati, a sljedbenici škole smatrali su mitskog Orfeja svojim osnivačem. Ne znamo ni kada su točno osnovani, ali uobičajeno se datiraju nakon prvog desetljeća 5. st. pr. Kr., a terminus post quem djelovanje je Empedokla koji je već bio pod njihovim utjecajem. Orfici su se trudili živjeti čistim životom. Bili su vegetarijanci, nisu konzumirali vino, nosili su bijelu odjeću, izbjegavali su kontakt s tek rođenima i umrlima. Orfici posvećuju pozornost čovjeku kao pojedincu koji treba biti fokusiran na vlastito spasenje i preživljavanje. U svojoj srži orfizam je elitistički pokret obilježen asketizmom i rečenim vegetarijanstvom što ga na poseban način izolira od središnjeg čina grčke religije – žrtvovanja. Glavna je teza orfizma da je duša zatvorena u tijelu kao u tamnici i može se osloboditi tek nakon nekoliko uzastopnih reinkarnacija i upravo je zbog toga potrebno postiti i živjeti asketski.
Vijesti o povezanosti između orfizma i Dionizovog kulta javljaju se oko 500. pr. Kr. kada Heraklit iz Efeza opominje i prijeti sljedbenicima orfičko-bakhičkih misterija koji prakticiraju nekakve noćne i tajanstvene vjerske obrede. To što su se praktikanti tih misterija pojavili u Efezu ne čudi jer je upravo na obližnjem Dodekanezu postojao iznimno snažan Dionizov kult. Čini se da su upravo sredinom 5. stoljeća pr. Kr. u pojedinim grčkim gradovima dionizijski rituali konvergirali s idejama i praksama orfika.
Ne znamo mnogo o njihovim ritualima. Platon spominje da orfički svećenici imaju posebne obrede za mrtve koje oslobađaju zala u onom drugom svijetu, a spominje i svećenice. Postojala je određena inicijacija u orfičko-bakhičke misterije. Orfička eshatologija propagira strogu razdiobu dobrih od zlih nakon smrti. Izuzev papirusa iz Dervenija, koji progovara o orfičkoj teogoniji, postojali su zlatni listići koji su se polagali u grobove s tijelom pokojnika. Dosta ih je pronađeno u ženskim grobovima što bi moglo svjedočiti o posebnoj naklonjenosti žena prema orfizmu. Zlatni listići bili su svojevrsna putovnica za podzemni svijet. Pojedini spominju da inicijat mora spomenuti Perzefoni na ulasku u Had da ga je sam Dioniz oslobodio. Drugi svjedoče da se oni koji su inicirani nemaju čega bojati pri ulasku u podzemni svijet. O reinkarnaciji, koju su vjerojatno preuzeli od Pitagore, svjedoče olibijske pločice s natpisima život-smrt-život ili pak Dio(nysos), istina, tjelesna duša. Dosta je teško povjerovati da su dionizijski misteriji postojali bez ikakve naznake orfizma.
Čini se da je upravo u 5. stoljeću pr. Kr. došlo do određenih konvergencija na ondašnjem grčkom istoku i zapadu. U južnoj Italiji pojavljuje se pokret ljudi nezadovoljan tradicionalnom grčkom religijom, a istovremeno čujemo za misterije iz Efeza. Orfici za razliku od Pitagore daju detaljniju sliku o zagrobnom životu, a njihove se prakse ujedno isprepliću s Dionizovim kultom. Njihove su pjesme, koje potpisuju Orfejevim imenom, po svojemu sadržaju bliske pitagorejstvu.
3. Postati sjena?
Bart D. Ehrman američki je povjesničar koji se uglavnom bavi tekstualnom kritikom Novoga zavjeta, povijesnim Isusom te postankom i razvojem ranoga kršćanstva. Postavljajući pitanje što je označavao strah od smrti u antici jednostavno odgovara – značio je strah od gubitka svega što ovozemaljski život u cjelini pruža.
Ilijada i Odiseja nude različite osvrte na smrt, ali jedna je stvar konstantna. Smrt je beskompromisno kraj, povratka nazad nema. U Odiseji pratimo epizodu kada protagonist posjećuje Had kako bi razgovarao sa slijepim prorokom Tiresijom. Po silasku u podzemni svijet Odisej vidi da su svi, izuzev Tiresije, isti – nema podjele između pravednih i zlobnih. Glavna je misao kako zagrobni život nije život, to je jednostavno smrt. Međutim, sjene podzemnog svijeta nisu besmrtne, samo su bogovi besmrtni.
Odisej susreće i vlastitu majku. Želi je zagrliti, ali ona je samo nematerijalna sjena jer nakon smrti nema kostiju, nema mesa, ono što preživljava je „dah“, odnosno duša koja je iz tijela pobjegla i preživljava kao sjena. Ne postoji mogućnost fizičkog osjeta ili dodira.
Htjedoh obuhvatit dušu preminule matere moje.Triput vinem se za njom, – nagonilo me je srce, –
Triput se meni iz ruku izmače nalična sjenci
Ili snu, i tuga u duši mi bude sve ljuća.
Besjedu započnem s njom i krilate prozborim r’ječi:
„Zašto me, majko, nećeš da pričekaš? primit te želim.
(…)
„Jao, sinko moj, od sviju nesretnih ljudi,
Tebe Zeusova kći ne prelašćuje Persefoneja,
Jer kad smrtnici umru, ovakva je njihova sudbina:
Žile im kosti više ne drže s mesom, već sve to
Njima uništava strašni, siloviti i žarki oganj,
Kako njihova duša iz kosti otiđe b’jelih,
Ali im duša odleti i lepeće na sanak nalik…
Homer, Odiseja, prev. Tomo Maretić (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003), Jedanaesto pjevanje, v. 205-223
S druge strane, postoje oni koji posjeduju „vezu“ s bogovima i samim time povlašten položaj nakon smrti. Tako je Menelaj kao božanski zet, jer je Helena Trojanska bila Zeusova kćer, odveden u utopiju na Elizijskim poljima. Najgore je dakako onima koji putuju između svijeta živih i mrtvih, štoviše imaju „odbijenicu“ jer nisu imali primjerene pogrebne običaje.
Poput Odiseja, Eneja u Vergilijevoj Eneidi posjećuje podzemni svijet jer želi vidjeti svojega oca. Pomaže mu drevno polubožanstvo Sibila koju susreće u jednoj špilji. Zajedno prelaze Stiks i prvo susreću Palinora, Enejinog vojnika, koji ne može proći dalje jer je poginuo i ostao nepokopan. Za razliku od Homerova podzemnog svijeta, u Vergilijevom postoji diferencijacija duša – ili su kažnjene ili nagrađene. Tako postoje dvije ceste – jedna za Elizij (gdje odlaze oni koje se nagrađuje) i jedna za Tartar (u koji odlaze oni koje treba kazniti). U Tartaru se nalazi i vatrena rijeka koja onemogućava bijeg iz tvrđave. Eneja svojega oca ne može zagrliti jer duša je samo sjena.
Besjedi tako Eneja i suze niz obraze lije,
triput u zagrljaj htjede da oca dragog svije
ali mu triput se sjena iz ruke miče i sklanja
kao da lagan je lahor il’ krilata nestalna sanja.
Vergilije, Eneida, prev. Bratoljub Klaić (Zagreb: Globus media, 2005), Šesto pjevanje, v. 699-702.
Većini duša u podzemlju suđeno je reinkarnirati se. No, potrebno je platiti za grijehe prije oslobođenja.
4. Živjeti kreposno na Zemlji?
Platon je dodatno razvio ideju posmrtne pravde za dobre i zle. Razmatrajući kako duše mogu osjećati užitak ili trpjeti patnju ako nisu nematerijalne, zaključuje kako je duša sastavljena od finijih materijala te ona sama posjeduje supstancu – zato se, uostalom, u Hadu i vide sjene. Budući da je od „finoga kova“, duša može čuti, govoriti i osjećati užitak ili patnju. Platon donosi i obrat, dok je kod Homera duša sjena, tijelo sada postaje sjena koja duši kao pravoj osobi pravi društvo. Mitovi sadržanima u Platonovom dijalogu Fedonu donose istu poruku – duša koja je bila kreposna biva nagrađena, a zla kažnjena. Platonu nije cilj reći što se točno događa nakon smrti, već želi poručiti kako u ovozemaljskom životu treba živjeti čestito. U priči o Eru, mitu koji zatvara Državu, Platon govori o vojniku koji je nakon što je poginuo oživio na pogrebnoj lomači i prošao, modernim rječnikom, iskustvo kliničke smrti. Vraćen je na zemlju da bude glasnik ljudima. Er je u onostranosti vidio dva otvora kroz koja sudci šalju duše gore ili dolje. Također, tu su i druga dva prolaza kroz koja cirkuliraju duše vraćajući ih iz jedne ili druge sudbine. Zajedno odlaze na livadu i prenose iskustva, odnosno sedam dana pričaju doživljaje. Zatim slijedi ždrijeb, prihvat tijela i reinkarnacija.
Reče naime Er, da je vrijedno bilo vidjeti taj prizor, kako su pojedine duše birale živote: bio je prizor jadan, smiješan i čudan, jer su duše većinom birale prema navici pređašnjega života. Jer vidio je, reče Er, dušu, koja je nekada bila Orfejeva, kako je odabrala život labuda, a nije se htjela roditi od žene, mrzeći na žene zato što su je žene usmrtile. (…) Iza njega je bila Agamemnonova duša, a i ona je u zamjenu uzela život orlov, mrzeći na ljude radi stradanja. (…) a daleko među posljednjima vidio je dušu šaljivca Tersita, kako ulazi u majmuna.
Platon, Država, prev. Martin Kuzmić (Zagreb: Jurčić d.o.o., 2001), 382-383.
Prije same reinkarnacije duše piju iz Rijeke zaborava. Eru je, dakako, to bilo zabranjeno jer je poslan ljudima kao glasnik. Priča je sukladno Platonu istina, ali ne doslovna istina. Ideja o posmrtnim nagradama i kaznama u grčkom društvu postoji, ali njegovi mitovi trebaju odgovarati publici.
5. Raspršiti se u zrak?
Kao i mnogi antički filozofi Epikur (341. – 270. pr. Kr.) se uhvatio u koštac s pitanjem kako živjeti najbolje i s najvećom količinom sreće. Stavio je naglasak na umjerenost u hrani i piću, dobre prijateljske odnose, intelektualne rasprave itd. Uvjeren je da je duša sastavljena od neke materije te je ona tjelesni entitet čiji se atomi u trenutku smrti rasprše u zrak. Preminula duša tako ne može biti niti kažnjena niti nagrađena, ona jednostavno nestane. Ergo, ne treba se bojati smrti jer ionako neće biti nikakvog osjećaja niti mogućnosti spoznaje da nešto osjećamo.
Epikurovo razmišljanje nije dojmilo mnoge, ali Lukrecije (96. – 55. pr. Kr.), njegov vremenski udaljen sljedbenik, uzeo si je za cilj rastjerati strah od smrti i poništiti bilo kakve predodžbe o životu nakon smrti. Sve na svijetu sastavljeno je, upućuje, od atoma koji su se slučajno spojili i na kraju će se raspršiti. Kako tijelo i um rastu dok osoba sazrijeva tako će se i prirodno oboje raspasti. Inzistira na tome da nema nikakvog osjeta dok duša napušta tijelo pa nitko tko više ne postoji ne može ni patiti.
6. Biti ravnodušan?
Što su o svemu o čemu smo govorili mislili obični ljudi? Iako je na to dosta teško odgovoriti jer nemamo toliko izvora, u pomoć bi nam mogli priteći arheologija i epitafi. Predmeti koji se polažu u grobove uz tijela pokojnika mogli bi sugerirati da se očekuje da će preminuloj osobi trebati i na drugom svijetu. Drugo, moguće je da su ostavljeni uz tijela samo kao uspomene. Pojedini epitafi progovaraju o tome da je duša odlepršala ili pak pobjegla iz tijela. Neki su epitafi ironični – govore da zagrobnoga života nema – štoviše slijede Epikura. Zanimljiv je natpis Non fui, fui, non sum, non curo (N. F. F. N. S. N. C.) – u prijevodu Nisam bio, bio sam, nisam, briga me.
7. Živjeti i umrijeti (i opet živjeti?)
Ukratko smo skicirali raznolikost mišljenja o duši i tijelu u zagrobnom životu, raju i paklu u antičkom svijetu. Istovremena pojava ideje o reinkarnaciji u Grčkoj i u grčkim kolonijama u južnoj Italiji svjedoči o razvijanju sličnih misli na grčkom istoku i zapadu. Orfici ipak, za razliku od Pitagore, daju jasniju sliku o zagrobnom životu, a njihove ideje postat će ključnima nakon povezivanja s Dionizovim kultom u orfičko-bakhičkim misterijima.
Orfici su smatrali da je duša zatvorena u tijelu kao u tamnici, a Platon potpuno okreće koncepciju – tijelo pravi duši društvo. Homer piše o sjenama u zagrobnom životu. Platon ističe da je tijelo sjena duši.
Na koncu, istaknimo da kod Homera nema podjele u zagrobnom životu. Takvo što uvode orfici. Dakle, oni koji su bili dobri i oni koji su bili zli ne mogu biti na istom mjestu nakon smrti. Vergilije isto čini diferencijaciju, kao i Platon prije njega. Međutim, Platonov cilj nije objasniti što se događa nakon smrti, već potaknuti ljude da žive čestito. Na sličan način će i Epikur reći da je potrebno živjeti umjereno, ali tako treba živjeti zbog samoga života, a ne radi neke posmrtne nagrade ili kazne jer se nakon smrti ne događa ništa.
Preporuke za čitanje:
Bremmer, Jan N. The Rise and Fall of the Afterlife. London-New York: Routledge, 2001. (vidi poglavlje Orphism, Pythagoras and the Rise of the Immortal Soul)
Ehrman, Bart D. Heaven and Hell: A History of the Afterlife. New York: Simon & Schuster, 2020. (vidi poglavlja Life After Death Before There Was Life i After Death Will Justice Be Done? The Rise of Postmortem Rewards and Punishments)
