Socijalna topografija područje je urbane historije koje istražuje smještaj društvenih skupina kroz uzajamnu vezu društvenih i prostornih struktura nekoga grada. Case study Trogira posebno je zanimljiv jer je u 13. i 14. st. grad proživljavao razdoblje intenzivne društvene i ekonomske transformacije; od razvoja građanstva i elitizacije vladajućeg sloja do vanjskopolitičkih promjena koje su svoj odraz pronašle u gradskom prostoru. Tema je u hrvatskoj historiografiji dobro istražena, ponajviše zaslugom Irene Benyovsky Latin.
Posjedovati građanstvo ili civitet u srednjem vijeku u najširem je smislu značilo da osoba posjeduje zemljište u gradu i da ga nastanjuje. Zemljište je uvjetovalo društveni status i pravo građanstva, a vrlo je značajna bila njegova pozicija. Do 15. st. postojao je zid između trogirskoga staroga i novoga grada. Razdvajao je pučane i plemiće, što znači da je podjela bila ne samo urbana, već i socijalna (no nikada planska).
PLEMIĆKI TROGIR
Glavno obilježje trogirskoga plemića bila je stara kuća ili domus – središte rodovske moći i aktivnosti te njihov statusni simbol. U blizini su se nalazile manje kuće koje je nastanjivala šira obitelj. Plemićke su teritorijalne jedinice imale dvorišta i sporedne zgrade s kuhinjama, dućanima i skladištima te kvadratične kule s obrambenom i stambenom ulogom. Svrha ovakvoga okupljanja bila je koncentracija moći, odnosno efikasnija obrana od drugih rodova. Neki od rodova ostali su stoljećima neprekidno grupirani na istom posjedu, dočim druge nalazimo razbacane širom grada. Česti su bili međuplemićki sukobi koji su znatno utjecali na prostorni razmještaj plemstva. Rodovi su težili biti okruženi saveznicima, ali je savez nerijetko ovisio o danim okolnostima. Motivi su obično bile ženidbene veze te širenje ekonomskog utjecaja i teritorija. Slična je politika vladala unutar samih rodova.
Pored prodaje, dva su specifična načina promjene vlasništva karakteristična srednjovjekovnom Trogiru: konfiskacija te prisilna zamjena nekretnina. Konfiskacija je, između ostalog, bila rigorozna i zbog svoje simbolike – prekidala je plemićki kontinuitet stanovanja, posebno ako je konfisciran bio domus. Promjene vlasništva nekada su bile popraćene promjenom funkcije, rušenjem ili novom gradnjom. Trogirsko je 14. st. obilježio sukob između dvije moćne političke frakcije. Jednu je vodio plemić Marin Andreis i podupirala je Bribirce, a drugu, koja je agitirala za Veneciju, potestat i kapetan Mate Zorić iz roda Cega. Plemići povezani s Bribircima (tzv. vanjski) zauzimali su istok i jugoistok grada, dok su nutarnji bili raspoređeni prema zapadu i sjeverozapadu. Česte promjene vlasti u gradu praćene su promjenom vlasništva. Bivšim su se prognanicima vraćali posjedi, a nova se vlast osvećivala staroj. Tek se 1420. pobjedom Venecije situacija stabilizirala te je okončano stoljeće nemira. Neki su rodovi posjedovno i ekonomski bili potpuno dotučeni, poput Vitturija. Sve to govori o intenzivnom utjecaju vanjske politike na urbani prostor Trogira.
PUČKI TROGIR
Pučani su vrlo šarolika kategorija budući da u njih brojimo sve neplemićko stanovništvo (nešto ispod 85% populacije). Od 14. stoljeća u tijeku je imovinsko raslojavanje kojim se bogati građani izdvajaju u zaseban sloj. Zatvaranjem vijeća 1340. plemstvo je ograničeno na sinove i unuke vijećnika, čime je sloj bogatih pučana ostao izvan političke igre. Posljednji su svoje interese štitili u bratovštinama, institucijama koje su pored prvotnog religiozno-karitativnog imale i gospodarsko-politički značaj. Najmoćnija bila je Bratovština sv. Duha. S obzirom da je obuhvaćala one najbogatije i najutjecajnije, mogla si je priuštiti brojne nekretnine te hospital vrijedan za komunalno zdravlje. Bila je to jedina bratovština koja nije ukinuta za vrijeme društvenih previranja. Postolari, krojači i krznari također su imali bratovštine. U njihovom su posjedu bile kućice i dućani u jezgri. Obrtnici su se, za razliku od plemića, limitirali na jedno kućanstvo. U jezgri su se smjestili i brijači, trgovci te malobrojni zlatari. Krčmari su koristili komunalne konobe, a za anžuvinske vlasti u jezgri se spominju još kamenari, drvodjelje i mesari. U 14. st. došlo je do stvaranja gospodarskih zona na otoku. Glavnina aktivnosti odvijala se u Prigrađu i luci, a u gradu na središnjem trgu.
Prigrađe je bilo pučko naselje s mnoštvom jeftinih malih parcela. Zemlju za gradnju dobivalo se isušivanjem, no redovito se gradilo na plemićkim posjedima ili se jednostavno živjelo uz najam. Pojačanom urbanizacijom ondje su se uz kovače našli zidari i majstori. Bez obzira na pučki karakter Prigrađa, jak su utjecaj izvršile plemićke obitelji i crkveni redovi. Tamo se od samog početka nalazilo nekoliko snažnih rodova koji su većinu zemlje davali u zakup. Međutim, i na sjeverozapadnom dijelu jezgre nailazimo na sličnu situaciju. Iako se, izgleda, radilo o pretežito pučkom dijelu, vlasnici posjeda bili su plemići. Sjeverozapadni bedem bio je, naime, rezerviran za odlaganje gradskog otpada i kao takav nepoželjan za naseljavanje, zbog čega su plemići svoje nekretnine iznajmljivali pučanima. Plemstvo je, dakle, čak i u slučaju pučkog predjela zadržalo dominantan utjecaj na socijalnu i urbanu strukturu grada.
Preporuke za čitanje:
Benyovsky, Irena. „Politički sukobi u srednjovjekovnom Trogiru i njihov utjecaj na posjedovne odnose u gradu.“ U Hereditas rerum Croaticarum: ad honorem Mirko Valentić, uredili Alexander Buczynski, Milan Kruhek, Stjepan Matković, 44-51. Zagreb, Hrvatski institut za povijest 2003.
Benyovsky Latin, Irena. Srednjovjekovni Trogir: prostor i društvo. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2009.
