Umjetnost, književnost, znanost

Najmonumentalniji, ali ujedno i turistički najatraktivniji javni spomenik grada Varaždina, jest Grgur Ninski Ivana Meštrovića, svjetski proslavljenoga velikana hrvatskoga kiparstva XX. stoljeća. Meštrovićev poklon gradu.

Opsežan pogled u zbirku valpovačkog vlastelinstva stvaranu kroz 250 godina upravljanja dvorcem, predstavljenu u katalogu predmeta, otkriva značajno bogatstvo zbirke, ali daje naslutiti da od zbirke danas ima dosta nepoznate, javnosti nedostupne građe po privatnim zbirkama, ili jednostavno, uništene. Možda bi i više toga ostalo nepoznato da nisu djelovanjem Komisije za sakupljanje i očuvanje kulturno-historijskih spomenika pri Ministarstvu prosvjete Narodne RH, popularno KOMZA, plemićke zbirke postale sastavnim dijelom muzejskih ustanova.

Što bi vas nagnalo da u trenucima kada se gube ljudski životi, stoka i imovina, u samo pedesetak godinu izgradite čak tri zavjetne kapele? Upravo se to desilo u Varaždinu koji je tako postao grad u kojem je u europskom kontekstu, u najkraćem razdoblju s obzirom na broj stanovništva vjerojatno sagrađen najveći broj zavjetnih crkava.

Razgovarajući o ovim djelima koja se danas nalaze u Philadephia Museum of Art, povjesničarke umjetnosti ukazuju na autorovu intenciju da iskaže nevjerojatno svjedočanstvo o medincinskoj djelatnosti 19. stoljeća, posebno revolucionarnom pomaku do kojeg je došlo s usvajanjem higijenskih standarda i korištenjem anestezije.

Korištenje života kao materijala za izradu umjetničkog djela, destabilizacija granica između prirodnog (društvenog) i umjetnog, sinkretizam umjetnosti, znanosti i tehnologije i tretiranje života kao umjetničke pojave samo su neke od karakteristika suvremene biopolitičke umjetnosti...

Dok u egzaktnim znanostima barem na elementarnoj razini stvari jesu ili nisu, eksperiment je uspio ili nije, u humanistici stvari nikada nisu crne ili bijele. Upravo je u tome najveća prednost humanistike. Ona jedina posjeduje napretek mogućnosti za podučavanje oblikovanja kritičkog mišljenja, odnosno, za raspoznavanje i vrednovanje nijansi. 

U okviru pojave petrarkizma i ljubavne lirike na istočnoj obali Jadrana, Dubrovnik je bio i ishodište i žarište - neprocjenjiv za stvaranje kasnije dubrovačke i dalmatinske renesansne književnosti. Upravo su Dubrovčani Šišmund Menčetić i Džore Držić mogući "začinjavci" koje je Marulić spomenuo u predgovoru Judite. U kojoj mjeri najstarija dubrovačka lirika svjedoči o počecima procesa individualizacije, a u kojoj mjeri o snažnom duhu kolektivizma pisao je Tomislav Bogdan u jednoj od studija iz recentno objavljene knjige Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (2017.)