Politička, pravna i vojna historija

U razdoblju koje je trajalo od sredine 9. do sredine 11. st. Bizantsko je Carstvo doživljelo tri važne promjene. Kao prvo, Carstvo se orijentiralo od isključivo defanzivne borbe protiv Arapa na ofenzivnu taktiku. Drugo, dogodila se svojevrsna vojna revolucija koja je pomogla da Bizant poveća mobilizacijsku bazu i provede reformu vojske. I treće, nakon uspostavljanja mira na granicama Carstva početkom 11. st. došlo je do zapuštanja novog sistema i dekadencije administracije, što je kulminiralo u porazu kod Manzikerta 1071. godine.

Bizantsko je Carstvo 1095. godine bilo pritisnuto i od Turaka Seldžuka na istoku, i od Normana na zapadu. Aleksije I. Komnen (1081.-1118.) tražio je pomoć od zapadnih državnika da obrani granice Carstva. Na vratima Carigrada prvi se pojavio Petar Pustinjak s tisućama neorganiziranih ljudi. Pljačka i kaos koje je vidio Aleksije, ostavili su na njega dojam razočaranosti i ljutnje. Želeći se što prije riješiti neugodnih gostiju, car je organizirao brodove i prebacio pridošle ljude preko Bospora u Malu Aziju...

Onoliko koliko se to može, objasnio je u kojoj je mjeri Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo participiralo u ratu, kako su funkcionirala i koegzistirala čak četiri različita tipa vojski koje su sudjelovale u ratu i tko su zapravo bili strahoviti Hrvati - nekome oni Drugi, pa i poimence sudionici tog gotovo svjetskog sukoba.

Pomorske sile razvile su politički otvoreniji sustav u kojem se vlast nije koncentrirala u rukama jedne osobe, već je politički život poticao šire društvene slojeve da u njemu i sudjeluju. Bilo je nužno uključiti u proces donošenja odluka barem one slojeve kojima je dominacija na moru bila primarni interes, a to su uglavnom bili bogati trgovci. Na taj način, smatra autor, orijentacija prema morskim putevima vodila je i do politički progresivnijeg razvoja društva.

Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.), barun i podžupan Like i Krbave, dvorski agent na Bečkome dvoru i savjetnik pregovarač kod potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima jedan je od najsvestranijih i najučenijih ljudi ranomodernog razdoblja, a ujedno je i začetnik hrvatske nacionalne ideologije.

Koliko se samo negativnih značenja može vezati uz neko mjesto, govori nam primjer Golog otoka, po veličini malog, u kršu oblikovanog, većinom neuglednog otoka, vegetacijski opustjelog, smještenog na sjevernom Jadranu u blizini otoka Raba. Za razliku od geografske i prirodne beznačajnosti, Goli otok u funkciji logora i zatvora za političke neistomišljenike nezaobilazan je u političkoj i društvenoj povijesti suvremenog razdoblja, najčešće promatran kao tabu tema.

Oba termina, „mali čovjek“ i „elita, znače jako malo, a u isto vrijeme i jako puno kada su populisti u pitanju. Ovaj tekst ne pretendira na ispravljanje „krivih Drina“, niti će izazvati revoluciju u javnom diskursu. (Ne)skromni cilj ovog teksta jest pridonijeti pažljivijoj uporabi termina populizam, kao i njegovom lakšem prepoznavanju.