Povijest kao znanost i kao dio popularne kulture najčešće se proučava u kontekstu neprestanog napretka ljudske vrste. Brojni radovi i ekranizacije bave se hrabrim odlukama i prevladanim izazovima koji su doveli do boljeg i uspješnijeg života za većinu. Ako se i problematiziraju epizode koje su završile tragično, mnogo pažnje se posvećuje pojašnjavanju okolnosti i uzročno-posljedičnih veza koje su dovele do takvih nesretnih situacija. Gledano iz tog diskursa vrlo je zanimljiv pristup kojim se Tom Phillips bavi u knjizi Ljudi – kako smo sje*ali sve što smo mogli. Knjiga nije znanstveni rad, međutim autor je na Sveučilištu Cambridge studirao arheologiju, antropologiju, povijest i filozofiju znanosti, pa ga ne možemo optužiti za grijeh nekompetentnosti.
Knjiga se bavi promašajima ljudske povijesti, međutim njena poruka nije katastrofična! Naprotiv, zabrinutim suvremenicima poručuje: „Ne brinite, oduvijek smo donosili loše odluke pa smo još uvijek tu.“ Svakako valja napomenuti da nije riječ o suhoparnom nabrajanju ljudskih grešaka, već nudi i objašnjenja zašto smo im kao vrsta toliko skloni. Ironično je što je za naše promašaje odgovorno isto što nas čini nadmoćnima nad ostalim oblicima života. Riječ je o sposobnosti apstraktnog razmišljanja, kreativnosti, prilagodljivosti i komunikaciji. Na koncu, sami smo sebi i nadjenuli počasni naziv Homo sapiens – razuman čovjek!
Autor za objašnjavanje pojedinih segmenata često pribjegava simplifikaciji u svrhu lakšeg i boljeg razumijevanja. Pritom je očito svjestan kako će to vjerojatno izazvati nadmenu snishodljivost onih koji se smatraju ‘pravim znalcima’. Takvi će pojedine teorije odbaciti kao pogrešne jer ne zadovoljavaju kriterij ozbiljno znanstvenih historiografskih metoda koje ne dopuštaju ispuštanje manje bitnog ili slobodno tumačenje prikladno rječniku i mogućnosti poimanja suvremenog svijeta. A onda se s druge strane čude zašto je povijest redovito među omraženijim školskim predmetima ili zašto su rezultati probne državne mature (2023.) bili poražavajući. U krajnjoj liniji, ishod poučavanja povijesti trebao bi biti taj da učenici razumiju povijesnu perspektivu pojedinih razdoblja. Kao takvi moći će kompetentno konzumirati povijesne igrice ili filmove. Jedino što će tako dežurni znanstveni dušobrižnici biti lišeni obaveze da se zgražaju nad svakom nedovoljno točno prikazanom ili pak nekom ispuštenom činjenicom. Naime, na spomenuto se već unaprijed bruse samo na temelju najave za najnoviji film o Napoleonu Ridleya Scotta (najavljen za jesen 2023).
Dakle, tko je kriv za sve naše pogreške? A tko drugi nego univerzalni krivac – evolucija. Budući da evolucija nije planirani proces, već se svodi na princip pokušaja i pogrešaka, nije nam dala prikladne alate za donošenje odluka. Naš mozak se ugodno osjeća kada uočava određene uzorke, zbog čega ih često razaznaje i tamo gdje ih nema. Primjerice, stanovnici Londona u Drugom svjetskom ratu bili su apsolutno uvjereni da njemački projektili padaju na grad u ciljanim klasterima, što jednostavno nije bilo točno. Osim toga velik problem je i naša tendencija potvrđivanja. Naš mozak mrzi kada mu se dokaže da griješi, zato će se uvijek fokusirati na informacije koje potvrđuju naše uvjerenje, istodobno ignorirajući suprotne. Sjetimo se samo vječnog sukoba između simpatizera ustaša i partizana (naravno da ni jedni od njih sebe ne bi priznali simpatizerima, zanemarimo sada to). Gotovo je nevjerojatno, ali istinito, da u jednu ili drugu skupinu spadaju čak i školovani povjesničari i ostali intelektualci. Koliko god proučavali i duboko zalazili u problematiku, samo su sve uvjereniji u manje zlo onih koje su simpatizirali na početku. Treća bitna stvar je ljudska potreba priklanjanja većini. Na koncu, opće je poznato kako je čovjek društvena životinja. Od toga je često profitirao, ali postoje i upravo suprotni primjeri. I još spomenimo tri kobne, ali tipično ljudske osobine: pohlepu, sebičnost i sklonost predrasudama. Recept za propast zajamčen.
Primjeri ljudskih promašaja su brojni i kreću se od nevjerojatno loših odluka pojedinaca do onih za koje su krivi veći ili manji kolektivi. Neke od tih grešaka su općepoznate, kao primjerice slobodan demokratski izbor Adolfa Hitlera za kancelara Njemačke 1933. godine. Međutim, usporedivih (ili neusporedivih, ali ne manje groznih) je slučajeva nebrojeno mnogo. Navest ćemo samo neke, možda vas potaknu na daljnje istraživanje.
Elementarna nepogoda zvana čovjek
Vjerojatno najveća prekretnica u povijesti ljudske vrste je poljoprivreda, tj. prelazak s nomadskog lovačko-sakupljačkog načina života na sjedilački, agrarno-stočarski. To nas je dovelo ovdje gdje smo danas, dakle mora da je dobro. Međutim, novi način života donio je i društvenu nejednakost, ratove, bolesti i gomilanje smeća. Novija istraživanja (Wright, 2014., Harary, 2017.) upućuju na to da su ljudi u nepoljoprivrednim društvima jeli više, radili manje i živjeli zdravije. Ups… Ukoliko je to previše apstraktno, ima i konkretnijih primjera.
Čovjek (konkretnije vladarske strukture SSSR-a u drugoj polovici 20 st.) je preusmjerio tok rijeka Amu Darje i Sir Darje kako bi navodnjavanje omogućio uzgoj pamuka u suhoj dolini pustinje Kizilkum. Međutim, posljedica toga je znatno smanjivanje vodostaja Aralskog slanog jezera, u kojem je udio soli porastao deset puta. To je ubilo praktički sav život u njemu, a s njime je uništeno i dotad cvatuće ribarstvo sa 60 000 radnih mjesta. Uz to, onečišćujuće tvari završile su u tlu nastalu povlačenjem vode koje je vjetar potom razbacivao po mjestima koja su okruživala jezero nastanjenima milijunima ljudi. Respiratorne bolesti i rak postali su puno češća pojava. Ups…
A što se tek može izvesti petljanjem sa životinjama, tj. njihovim smještanjem na staništa koja im nisu prirodna! Možete birati prema afinitetima, volite li više glodavce, ptice, sisavce? Primjerice, Thomas Austin je 1859. u svoj dom u Australiji dao dovesti nekoliko životinja da ublaži nostalgiju za starom domovinom, Engleskom. Među njima bilo je i 24 kunića. Za pedesetak godina populacija kunića u Australiji je brojila 110 milijardi, ili 1160 po metru kvadratnom. Obrstili su svu vegetaciju, izazvali izumiranje mnogih autohtonih biljaka i životinja, umiranje biljaka i njihova korijenja dovelo je do erozije tla. Ups…
Jesmo li naučili da to ne valja? Ma kakvi! Da pokažemo kako i mi imamo konja za trku, poslužimo se domaćim primjerom. Državni zavod za zaštitu prirode i razne ekološke udruge već se godinama bore s pokušajima suzbijanja američkog signalnog raka u hrvatskim rijekama, poglavito Korani. Naime, amerikanac uništava autohtone rakove, ali stvara probleme i ljudima jer kopa rupe u obali rijeke te izaziva eroziju tla. A lijepo je mogao ostati doma, bez čovjeka teško da bi emigrirao preko oceana.
Katastrofalni sustavi upravljanja državama
Nije nepoznanica da je ljudska prošlost (pa i prošlost tako bliska kao ovo stoljeće, desetljeće, jučer… o sutra bi bilo nepošteno govoriti) puna nesposobnih vladara. Možda bi se mogli zapitati čemu uopće vladari, ako su tisućama godina ljudi funkcionirali u ravnopravnim zajednicama? Zbog toga što se broj ljudi mnogostruko uvećao, pa je međusobni dogovor svih pojedinaca postao nemoguć. A zašto se broj ljudi toliko povećao? Zbog poljoprivrede koja… i tako možemo ponovno u krug. Kako god, unatoč tome što nesposobna vlada nije nešto što nam je teško zamisliti, ipak ima onih koji se među lošima osobito ističu.
Teško je izabrati jedan primjer, ali uzmimo za ovu priliku Ala ad-Dina Muhammada II., šaha velikog i moćnog Horemzijskog Carstva. Spomenuta zemlja u 13. st. obuhvaćala je ogromne prostore današnjeg Irana, Uzbekistana, Turkmenistana, Tadžikistana, Azarbejdžana i Afganistana, kroz nju je vodio slavni Put svile te je bila žarište u to vrijeme najbogatije i najnaprednije islamske kulture. Zašto je onda relativno slabo poznata? Zahvaljujući tome što je veliki šah Muhammad II. čak dva puta odbio ponudu o prijateljstvu i trgovinskoj suradnji koju mu je uputio vladar susjedne države. Uz to je bio i bahat, bilo je tu bespotrebnog ubijanja trgovaca i paljenja brada poslanika. To bi možda i prošlo da susjedna država nije bilo Mongolsko Carstvo u vrijeme vladavine Džinkis-kana. Nakon samo tri godine Horemzijsko Carstvo zbrisano je u vatri i dimu, a kad su već tako lijepo krenuli, Mongoli su nastavili prema zapadu. Ups… Tako smo našli krivca i za turu Bele IV. po hrvatskim trgovištima, od čega su mnogi kasnije baštinili i korist u vidu povelja o statusu slobodnog kraljevskog grada.
Vojni anti-genij
S obzirom na činjenicu da je rat gotovo neprestana ljudska aktivnost kroz čitavu povijest, očekivali bismo da je njegovo izvođenje do sada usavršeno. Međutim, daleko od toga. Upravo u ratu sva sposobnost čovjekovih pogrešnih odluka i procjena dolazi do izražaja u punom sjaju. Počevši od toga da su brojni izumitelji u svoje doba revolucionarnog oružja (Nobel s dinamitom, Maksim sa svojom strojnicom, Oppenheimer s atomskom bombom itd.) bili uvjereni da će njihovi proizvodi okončati sve ratove jednom za uvijek. Vidjeli smo kako je to prošlo. Ali to nije sve. U bitci kod Karansebeša 1788. (današnja Rumunjska, tadašnje Osmansko Carstvo) austrijske jedinice su se u tami, pomutnji i možebitnom pijanstvu slučajno zamijenile za neprijatelje te se međusobno poubijale. Vrlo slična priča dogodila se i u Drugom svjetskom ratu prilikom američkog oslobađanja sjevernopacifičkog otoka Kiska. Prvo i najvažnije, Amerikanci su bili uvjereni da Japanci nikad ne bi prepustili otok bez žestoke borbe, što su zaključili na temelju dotadašnjeg iskustva. Zato su hrabro i nepokolebljivo napredovali po magli pokušavajući izbjeći mine i snajpersku paljbu. Tek su slijedećeg dana zbrajajući gubitke (28 poginulih i 50 ranjenih) uvidjeli da neprijatelja nije ni bilo. Japanci su se povukli s otoka gotovo tri tjedna ranije.
Zaključno
Čovjek zaista ima nevjerojatnu sposobnost pogrešne procjene. Sreća da, barem neki od nas, posjeduju i sposobnost cijenjenja ironije, pa čak i uživanja u sprdačini nad vlastitim greškama. Ili to, ili možemo sjesti i plakati. Uz obrađenu u ovom članku, postoji još nekoliko knjiga koje govore o manje laskavim trenucima prošlosti, koje navodimo u preporuci za čitanje. Inspiracije za takvo djelo svakako bi se našlo i u nacionalnoj događajnici. Nestrpljivo očekujemo da se netko sustavno pozabavi tom temom.
Preporuka za čitanje:
Fawcett, Bill. 100 Mistakes that Changed History. New York: Berkley, 2010.
Phillips, Tom. Ljudi – Kako smo sje*ali sve što smo mogli. Zagreb: Znanje, 2021.
Shaw, Carl. The Mammoth Book of Losers. London: Robinson, 2014.
