Povijesne ličnosti i njihova budućnost nakon smrti?
Aproprijacija herojskih figura srednjega vijeka (ali i drugih povijesnih epoha) unutar nacionalne povijesti čest je čin legitimacije raznih tradicija, pojačan buđenjem nacija 19. stoljeća te aktualan sve do današnjeg dana. Kipovi, spomen-ploče i drugi simboli legendarnih ličnosti obilježavaju ulice, trgove i javna mjesta raznih država širom svijeta. Takve figure često se više ili manje uspješno prikazuju kao pripadnici suvremenih nacija, iako njihovi identiteti ponekad znaju biti znatno drugačiji – treba se samo prisjetiti kipa Aleksandra Velikog u Skopju iz 2011. godine, osobe koju snažno prisvaja Grčka, dok ga sve više preuzima (uz veliko negodovanje Grka) i današnja makedonska nacija.
Kao što su se vladari antike uspoređivali s Aleksandrom Velikim i pozivali na povezanost s njime, a oni u idućem razdoblju s Julijem Cezarom – tako je epoha od razvijenoga srednjeg vijeka nadalje u Europi držala Karla Velikog kao vječni ideal kršćanskog vladara, ujedinitelja Europe i moćnog cara. Pošto je bio predvodnik jednog od najvećih i najmoćnijih carstava koje je europski kontinent vidio, njegova figura obiluje imagemima koji su prikladni budućim vladarima za aproprijaciju – snaga, virilnost, moć i sposobnost.
Karlova je etnička pripadnost, prema modernom standardu, dubiozna – franački identitet više ne postoji, niti je postojao skoro tisuću godina. Uz to, vladao je carstvom s univerzalističkim težnjama, bez pretjerano etničkih konotacija. Središte je moći Franačkog Carstva bilo na području koje danas pripada dvjema velikim europskim nacijama – francuskoj i njemačkoj. Samim time, obje nacije prisvajale su ne samo identitet nasljednika univerzalističkog carstva, već i onaj samog Franačkog Carstva kao njihova etničkog, i Karla Velikog kao svoju nacionalnu figuru.
Što se tiče samog Karla, situacija je kompleksnija nego uobičajeno kad se dvije države spore oko jedne figure (kao što je slučaj sa spomenutim Aleksandrom ili sukobom Hrvata i Srba oko pripadnosti Nikole Tesle) zbog toga što Karlo Veliki predstavlja još jednu razinu identiteta – univerzalnu. Univerzalistički identitet carstva Karla Velikog na kojeg su se pozivali razni predmoderni vladari prerastao je u drugu razinu univerzalizma, onog supranacionalnog europskog identiteta kojega u današnjem svijetu promovira Europska unija. Ta organizacija, ali i osobe željne promoviranja paneuropskog jedinstva, u Karlu vide osobu par excellence, ideal ujedinjenja Europe, često ističući njemu često pridavan epitet oca Europe.
Samim time dolazimo do pomalo zlobno-naivnog pitanja iz naslova, jer na takvo pitanje teško je dati odgovor. Cilj nam je zapravo ovdje dati pregled apropriacije Karla Velikog kao model kojim se jedna povijesna ličnost prisvaja. Unutar ovog kratkog pregleda nećemo dublje ulaziti u predmoderne percepcije i aproprijacije lika i djela Karla Velikog, već ćemo se više zadržati na suvremenijima – uglavnom zbog praktičnih razlika prilikom uporabe imagema kroz razdoblja.
Nagrada, dodijeljena od strane grada Aachena za hvalevrijedne napore u promicanju Europe, vrlo prikladno nosi ime cara Karla Velikog. Zaista, kralj Franaka, koji je Aachen uspostavio kao prijestolnicu svojeg kraljevstva, dao je bitan doprinos političkim i kulturnim temeljima Europe te zaslužio nadimak Pater Europae (otac Europe) koji su mu dali suvremenici. Sretan spoj klasične kulture i kršćanske vjere s tradicijama različitih naroda dogodio se u Carstvu Karla Velikog i razvijao se u raznim oblicima kroz stoljeća kao duhovno i kulturno nasljeđe Europe. Čak i ako moderna Europa predstavlja mnoge nove aspekte, ipak možemo prepoznati visoko simboličnu vrijednost povijesne ličnosti Karla Velikog. – Ivan Pavao II., prilikom primitka nagrade Karlo Veliki (2004.)
Le Charlemagne…?
Nasljeđe je Karla Velikog u francuskoj tradiciji odmah nakon njegove smrti bilo „kontaminirano germanizacijom i borbom Kapetovića za legitimaciju“, ističe François Menant. Prema tom povjesničaru, tek je Luj VII. „rehabilitirao“ cara Karla, kreirajući novi imaginarij porijekla kraljevske dinastije. Tokom ancien régimea, Karlo je bio vrlo cijenjen simbol na kojeg su se kraljevi često pozivali. Tako je, primjerice, Luj XIV. nazivan Le deuxième Charlemagne (hrv. drugi Karlo Veliki), te je navodno sam Kralj-sunce uživao u umjetninama s likom franačkog cara.
Slika Karla Velikog doživjela je pad u popularnosti nakon francuske revolucije. Uz nešto sitnih spomena početkom revolucije, tek je vladavina direktorija, a zatim i Napoleona Bonapartea promjenila slučaj. Promjenu paradigme simbolizira pojava knjige Stephanie Felicite De Genlis, naslovljene Chevaliers du Cygne ou la cour de Charlemagne (hrv. Labuđi vitezovi ili dvor Karla Velikog) 1795. godine. U njoj autorica priziva pojavu „novog Karla koji bi zaustavio revoluciju“. Tim činom bio je otvoren put potpunom prisvajanju figure Karla Velikog i od budućeg francuskog cara – Napoleona.
Napoleon je uživao u usporedbama s Karlom (kojeg su često nazivali Bonaparteovim djedom), ali ih je i sam obilato koristio. Sjajan primjer toga imamo u njegovoj posjeti grobu Karla Velikog u Aachenu (ili na franc. Aix-le-Chapelle), za koji zapisi svjedokinje, Mademoiselle Avrillion, tvrde kako je tom prilikom Napoleon „bio vidno ganut, no ipak odbio sjesti na tron Karla Velikog“. Povjesničar Albert Sorel ističe kako je i samo političko-upravno ustrojstvo Napoleonovog carstva (što se tiče vazalnih država) bilo uspostavljeno po uzoru na karolinšku vladavinu. Uz to, treba istaknuti Napoleonovu krunu, koju je on nazvao „krunom Karla Velikog“, kao još jedan moćan evokacijski simbol.
Napoleon III. nije slijedio strogu simboliku svoga carskog prethodnika, iako su evokacije i dalje svakako postojale. Treća republika nije imala potrebu za Karlom Velikim, iako on nikako nije ostraciziran i smatran je pripadnikom francuske povijesti. Tome svjedoči njegovo komemoriranje u umjetnosti, kipovima i slikama – primjerice statua Karla Velikog u Parizu. Iako službena državna propaganda nije imala potrebu za njime – pojedinci u Francuskoj su svakako držali do figure Karla Velikog. U konačnici, druga polovica 19. stoljeća razdoblje je „eksplozije“ pozitivističke historiografije u Europi, samim time i u Francuskoj.
…ili Karl der Große?
Najdubioznija diskusija oko nasljeđa Karla Velikog odvijala se unutar njemačke tradicije. Još od 9. stoljeća Karolinzi u germanskom imaginariju evociraju pozitivne i negativne predodžbe. Primjerice – iako su vojno porazili sasku elitu, svojom patronažom u Saskoj stvarali su novu, sebi vjernu elitu iz koje nastaju buduće moćne dinastije. Primjer jedne od takvih dinastija su Liudolfinzi, poznatiji kao Otonodi, budući carevi Svetog Rimskog Carstva. Isto tako (iako ga je teško svrstati isključivo u germansku tradiciju) Fridrik I. Barbarosa premješta posmrtne ostatke Karla Velikog, time ga simbolički prisvajajući.
Iako je područje njemačkih zemalja obilovalo pozivanjima na baštinu Karolinga, odnos prema toj dinastiji bio je ambivalentan kroz čitavu povijest. Jedna od kontroverznijih točaka u germanskom odnosu prema Karlu Velikom svakako je Verdenski masakr 782. godine, kada je pogubljeno oko 4500 Sasa kao represalija za pobunu protiv karolinške vlasti. Taj su događaj kao traumatičan i tragičan počeli isticati njemački intelektualci kasnog 19. stoljeća, dok su ozbiljnije komemoracije na Sachsenhainu (hrv. Saska jama) započele za vrijeme nacističke vlasti. Intelektualna elita bila je sukobljena – jedna strana osuđivala ga je zbog „zločina“ nad Sasima, dok ga je druga strana hvalila zbog efikasnog i brzog ujedinjenja svih germanskih naroda (smatrajući Franke Germanima istovjetnim Sasima ili drugima).
Tako je Alfred Rosenberg, jedan od važnijih teoretičara nacističke ideologije, započeo pisati kako bi Widuking, poraženi vođa Sasa, trebao biti cijenjen kao velikan umjesto Sachsenschlächtera (hrv. ubojice Sasa) Karla. Opozicija demonizaciji lika Karla Velikog pojavila se također iz službenih nacističkih krugova. Joseph Goebbels, ali i sam Hitler, smatrali su aproprijaciju baštine Karla Velikog korisnom te se time razvio direktan sukob s Rosenbergom i krugom njegovih istomišljenika unutar nacističke historiografije. Uz to, razvila se i historiografska rasprava koja je završila po volji nacističkih glavešina – 1942. komemorirano je 1200 godina od rođenja Karla Velikog, što se smatralo službenom rehabilitacijom njegovog lika i djela unutar nacističke kulturne ideologije.
Tako su se pojavili i primjeri pokušaja uporabe srednjovjekovnog cara kao vrste paneuropskog ujedinitelja novog nacističkog carstva, posebno 1944. u osnivanju 33. divizije SS-a koja je nosila ime Karla Velikog, a sadržavala je primarno dobrovoljce iz Francuske. Imaginarij o Karlu nakon Drugog svjetskog rata periodično je istovjetan s francuskim, a predstavlja odmak od nacionalnog „svojatanja” njegove ličnosti te prenamjene u općeeuropsku.
Karlo Veliki – otac Europe
Kao što smo imali prilike vidjeti, univerzalističko nasljeđe Karla Velikog bilo je isticano kroz povijest u službenoj propagandi raznih predmodernih vladara. Povratak pozivanju na njegovu vrijednost kao ujedinitelja cijele Europe (doduše bez pretenzija na carsko prijestolje) pronalazimo i u suvremenoj epohi. Osvanućem institucionaliziranih pokreta za europskim ujedinjenjem nakon Drugog svjetskog rata, novi europski političari tražili su snažnu zajedničku simboliku koja bi spojila nedugo prije još zaraćeni kontinent nakon dva uzastopna najkrvavija sukoba u njegovoj povijesti.
Osim historiografija raznih nacija, koje svjesno i otvoreno nazivaju Karla „ocem Europe“, jedan od najočitijih simbola na razini Europske Unije svakako je nagrada za europsko jedinstvo Karlo Veliki. Dodjeljuje se od 1950. godine, a dobitnici često (pomalo anakrono) ističu kako je misija Europske unije slična viziji karolinškog cara. Najbolji primjer toga možemo vidjeti u govoru prvog dobitnika, grofa Richarda von Coudenhove-Kalergija, koji ističe „obnovu karolinškog carstva na demokratskoj, federalnoj i društvenoj bazi“ kao i „totalno pomirenje Njemačke i Francuske“, čak nazivajući Karla Velikog „njemačko-francuskim carem“ – te tim simboličnim činom ističe konačno pomirenje i promicanje Karla Velikog u figuru mitskog jedinstva.
Uz ostale govore koji se referiraju na Karolinge (primjerice, u uvodu naveden govor pape Ivana Pavla II.) možemo se osvrnuti i na onaj trenutnog predsjednika Francuske, Emanuela Macrona. Prilikom primitka nagrade 2018. godine, referirajući se na aktualnu krizu jedinstva europske zajednice, Macron ističe: „Na ovome mjestu (Aachenu, op.a.) nalazimo se u prisutnosti karolinškog sna, ali isto tako u prisutnosti lotarinškog rizika, to jest rizika ekstremnih podjela.“ Slobodno se može reći da je simbolika karolinškog carstva i Karla Velikog prisutna i danas u imaginariju političkih vođa europskih država.
Karlo Veliki bi u imaginariju Europske unije (kao vrste supranacionalne organizacije) zapravo i predstavljao supranacionalnu ličnost, to jest odmak od „sitnih nacionalizama“ pojedinih naroda. Zapravo bi predstavljao povratak slici Karla kakvog su ga uzimali Oton III. i Fridrik, Karla kao prototipa univerzalnog vladara, obnovitelja zapadnog (ovaj put europskog) carstva – samo ovaj put bez cara.
Zaključak
Danas se rijetko tko (ozbiljno) poziva na lik i djelo Aleksandra Velikog ili Julija Cezara – svršetkom Drugog svjetskog rata uglavnom je završilo vrijeme pozivanja na djela velikih osvajača. Karlo Veliki se za europski kontinent pokazao vječnim i otpornim na protok povijesti, za razliku od drugih povijesnih ličnosti. Svako razdoblje pronalazi u njemu nešto „svojega“: Oton III. i Fridrik Barbarossa u njemu vide ideal univerzalne vlasti u kršćanskoj domeni, Napoleon vidi osvajača, Francuzi i Nijemci općenito vide svog nacionalnog heroja (ili neprijatelja), dok današnja Europa vidi ujedinitelja.
Je li Karlo Veliki uistinu posjedovao sve, poneku, ili nijednu od ovih osobina ostaje otvoreno pitanje – na koje ne planiramo dati odgovor. Ono što je bitno iz svega toga zaključiti jest da svatko iz neke prošle povijesne figure uzima i traži ono što mu je u tom trenutku potrebno, a ne mora imati mnogo veze sa stvarnosti. Ovom diskusijom možda nije odgovoreno na pitanje iz naslova, no to u konačnici zapravo nije ni bio cilj – ali je zato prikazan model apropriacije povijesnih ličnosti.
Preporuke za daljnje čitanje:
Morrissey, Robert.
