*tekst je nastao je kao priprema za dio izlaganja za prvo predavanje „Što je digitalna historija. Prednosti i nedostaci digitalne historije“ na kolegiju Digitalna historija koji se izvodi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, akad. god. 2023./24.
Mogu li koristiti narativ o digitalnoj historiji kao o pokćerki ili snahi digitalne humanistike?
Kao i svi narativi, on ne mora biti istinit. No može dati poticaj za promišljanje o današnjem položaju digitalne historije u digitalnoj humanistici. U jednoj verziji tog narativa, digitalna historija je pokćerka digitalne humanistike, u drugoj verziji ona dolazi kao snaha. U obje verzije, ona egzistira u podređenom položaju, kao zakašnjeli dotepenec, pridošlica koji dolazi u novu proširenu obitelj i pokušava uspostaviti funkcionalan odnos sa svojom maćehom ili svekrvom. Ni snaha ni pokćerka kao ni svekrva ni maćeha nisu oličenja zloće kao što to obično bude. No i jednu i drugu stranu krase korjenite karakterne razlike pa je stoga i njihov odnos prava mini-drama o proširenoj obitelji. I to u nekoliko činova.
Kako bismo shvatili njihove korjenite karakterne razlike, promotrimo načas njihove simboličke korijene. Dramu razriješiti nećemo, ali možda ćemo bolje shvaćati poziciju na kojoj se nalazimo.
Iako korijene discipline možemo tražiti koliko god daleko u prošlost želimo ući, zaustavimo se u 1949. godini. Te godine desila su se dva (kasnije će se uspostaviti!) mitska događaja. Oba događaja mitologizirali su stariji i mlađi teoretičari digitalne historije poput Williama Thomasa II. (2004.) i Adama Crymblea (2021.).
Korijen br. 1.: Kvantitativna historija
Spomenute godine, američki povjesničar Frank Owsley objavio je djelo Plain Folk of the South (1949.). Kako Crymble kaže, radi se o prvom historiografskom djelu koje se opsežno temeljilo na računanju u analizi poreznih popisa. Nije poznato je li Owsley pritom koristio ikakav stroj za računanje ili nije, no sama upotreba računalnih metoda bila je revolucionarna. Owsley je analizom poreznih popisa, sudskih dokumenata i oporuka propitao stereotipni stav o velikoj dihotomiji između bogatih robovlasnika i izrazito siromašnih bijelaca na američkom Jugu u predratno doba. Zaključio je kako je između njih postojao veći sloj srednjih zemljoposjednika koji su prema njemu očito vodili poželjni – južnjački, odnosno američki način života. Iako ih ni Thomas ni Crymble ne spominju, ne bi bilo etički ne spomenuti i kontroverze koje se vežu uz Owsleya. A, kazati da se radi o kontroverznom povjesničaru, zapravo je eufemizam. Naime, osim što je Owsley bio jedan od dvanaestorice Southern Agrarians koji su se zalagali za tzv. južnjačku renesansu, on je također jedan od trojice autora rasističkog školskog udžbenika „Know Alabama“ (povučenog iz upotrebe tek 1977. godine) u kojem je na idiličan način prikazan svakodnevni život robova.
Most of them were treated kindly. There were a few masters who did not treat their slaves kindly. The first thing any good master thought about was the care of his slaves. … Many nights you have gone with your mother to the “quarters” where she cared for some sick person. She is the best friend the Negroes have, and they know it. … (Know Alabama, 1961.)
Kao što ćete niže pročitati, može se pokazati znakovitim to što se mitski počeci kvantitativne historije upravo vežu uz rasno motiviranog Franka Owsleya. No stavimo Owsleya za sad na stranu. U idućim godinama nastupio je pravi bum kvantifikacije u historiografiji. Francuski analisti i američki kliometričari uočili su 1960-ih i 1970-ih godina važnost i mogućnosti primjene računala u historijskim istraživanjima. Koristili su ekonometrijske i statističke metode u obradi i analizi serijalnih izvora te su se fokusirali na fenomene dugog trajanja u ekonomskoj i socijalnoj historiji te historijskoj demografiji. I jedni i drugi koristili su prednosti tadašnjih računala i primitivnih statističkih instrumenata koji su se primarno koristili za obradu brojeva. No poststrukturalisti nisu bili blagonakloni prema kvantitativnim povjesničarima.
Što se desilo s I. kvantitativnom historijom?
Bombardirali su I. kvantitativnu historiju kritikama. Kliometrijske metode bile su za njih suviše redukcionističke, determinističke, a kliometričare su optužili da manipuliraju podacima, pojednostavljuju povijesnu zbilju i zanemaruju iskustvo povijesnog aktera. Sve te epitete najbolje predstavlja vrhunac, ali i svojevrsna karikatura I. kvantitativne historije: djelo Roberta Fogela i Stanleya Engermana The Time on the Cross: The Economics of American Negro-Slavery iz 1974. godine – još jedna priča o američkom Jugu. Autori su opsežnim kvantitativnim analizama opovrgnuli mišljenje da je američko ropstvo bilo neprofitabilno, da je institucija bila na izdisaju, neučinkovita i za prosječnog roba iznimno okrutna. Iako je Fogel za svoj rad čak dobio Nobelovu nagradu u području ekonomije, brojni su recenzenti ocijenili da su autori pretjerali s pristupom. Optužili su ih da su opsežne statističke analize iskoristili kako bi sugerirali da robovlasništvo – možda ipak nije bilo tako loše.
Jedan od njih (Peter Novick) čak se našalio pa osmislio vic:
Kada su Engelmana i Fogela pitali kako su znali da su robovi bili tek umjereno iskorištavani, oni su odgovorili:
Sami kvantitativni povjesničari okrenuli su se narativu. Spomenuti Robert Fogel priznao je naposljetku važnost narativa u historiji. Engleski (također kvantitativni) povjesničar Lawrence Stone čak je 1979. godine proglasio „revival narativa“ te živopisno opisao prve kvantitativne povjesničare kao vojsku istraživača koja je prikupljala goleme količine podataka i obrađivala ih tada najnovijom računalnom tehnologijom.
U čemu je bio problem? Problem je bio u tome što je I. kvantitativna historija, tadašnja „big science“, bila izrazito intelektualno redukcionistička i na razini svakodnevnog provođenja prilično birokratska. (Lemercier, Zalc, 2019.)
To put it bluntly, quantitative historians were often boring, and had themselves become bored. (Claire Lemercier i Claire Zalc, 2019.)
Kao što su i obje ovdje spomenute knjige o američkom Jugu pokazale, najveći nedostatak prve kvantitativne revolucije bio je upravo nedostižni ideal objektivnosti kojemu je težila.
Svak iole razuman, oprostit će sve, ali objektivnost – to nikada.
Korijen br. 2.: Računalna humanistika
Vratimo se u sredinu 1940-ih godina i promotrimo drugi mitski događaj. Istovremeno s razvitkom kliometrije jedan talijanski isusovac, pater Roberto Busa iznjedrio je revolucionarnu ideju. U vremenu kada su računala bila korištena isključivo za obradu brojeva i uglavnom za inženjerske kalkulacije, pater Roberto Busa došao je do ideje da nove strojeve iskoristi ne za analizu brojeva, već teksta – i to ogromnog korpusa djela Tome Akvinskog. Stvorio je model kojim je planirao izraditi indeks sa svim lematiziranim riječima koje se javljaju u Akvinčevim djelima. Međutim, nije mogao pronaći nikog tko bi mu pomogao u ostvarenju tog nauma. Ovako je Busa opisao svoju opsežnu potragu za strojem koji bi mu pomogao da ostvari svoje zamisli:
In 1946 as a result of these preliminary conclusions, I started to think of an Index Thomisticus, i.e. a concordance of all the words of Thomas Aquinas, including conjunctions, prepositions and pronouns, to serve other scholars for analogous studies. It was clear to me, however, that to process texts containing more than ten million words, I had to look for some type of machinery. In 1949, I visited approximately 25 American Universities from coast to coast, asking about any gadget that might help in producing the type of concordance I had in mind. Jerome Wiesner of M.I.T., sent me to IBM in New York City, where someone was assigned to examine my project. I knew, the day I was to meet Thomas J. Watson, Sr., that he had on his desk a report which said that IBM machines could never do what I wanted. I had seen in the waiting room a small poster imprinted with the words: “The difficult we do right away; the impossible takes a little longer” (IBM always loved slogans). I took it with me into Mr. Watson’s office. Sitting in front of him and sensing the tremendous power of his mind, I was inspired to say: “It is not right to say ‘no’ before you have tried.” I took out the poster and showed him his own slogan. He agreed that IBM would cooperate with my project until it was completed ‘provided that you do not change IBM into International Busa Machines.’ I had already informed him that, because my superiors had given me time, encouragement, their blessings and much holy water, but unfortunately no money, I could recompense IBM in any way except financially. That was providential! (Corrado Bonfanti, Roberto Busa(1913-2011), Pioneer of Computers for the Humanities, 2017.)
Kada je konačno nagovorio Thomasa Watsona, osnivača IBM-a, da mu pomogne, projekt patera Buse i IBM-a trajao je 30 godina. Rezultirao je objavom Indexa Thomisticusa u 56 svezaka (što je najveće izdanje ikada objavljeno u povijesti!), kao i njegovom objavom u različitim digitalnim izdanjima. Osim što se Busina ideja pokazala revolucionarnom pretečom čitave računalne lingvistike, humanistike i digitalne humanistike, na njoj zapravo počiva metodologija i tehnologija kasnije iskorištena u stvaranju web tražilica kao što su Google ili Yahoo.
Busin je projekt vrlo malo mogao kazati o prošlosti. Nije mogao reći gotovo ništa o tadašnjim interesima ekonomske i socijalne historije usmjerenima uglavnom na serijalne izvore. Što je mogao? Mogao je mnogo reći o jeziku u ogromnom korpusu povijesno bitnih djela od 11 milijuna riječi. Postao je temelj za odgovaranje na pitanje “Što učiniti s milijun knjiga?” (Gregory Cane, 2006.), pitanje koje nije bilo u primarnom interesu povjesničara, ali je zato okupiralo glave tadašnjih teoretičara književnosti i lingvista. Iako su se Busa i njegovi nasljednici baš kao i kvantitativni historičari primarno zanimali za pronalaženje uzoraka, njihov je rad prvenstveno počivao na lingvističkim metodama, a ne na kvantificiranju poreznih popisa.
Razmimoilaženje u primarnim interesima ključ je za razumijevanje narativa o digitalnoj historiji kao pokćerki ili snahi digitalne humanistike. Iako teoretičari digitalne historije među svoje preteče danas rado svrstavaju patera Roberta Busu, povjesničari zapravo nisu bili među kolegama humanistima koji su primarno bili zainteresirani za mogućnost računalne analize velikog broja knjiga. Relativno su se kasno pridružili toj proširenoj obitelji. Američki povjesničar i teoretičar digitalne historije Stephen Robertson ustvrdio je 2014. godine da je digitalna humanistika zapravo sinonim za digitalne književne studije (eng. digital literary studies). I bio je gotovo u pravu.
Problem je bio u tome što povjesničari jednostavno nisu imali i još uvijek nemaju dovoljno dostupnih strojno čitljivih tekstova – za rukom pisane tekstove nije bilo moguće upotrijebiti OCR. Razvoj optičkog čitanja znakova iz rukopisnih tekstova (HTR) danas je u punom zamahu (nadamo se da će se trenutna vjera u algoritme isplatiti!), ali tada je automatsko čitanje rukopisa bilo nezamisliva budućnost. Stoga su povjesničari bili u mnogo nepovoljnijem položaju od svojih kolega humanista. Na vlak su se ukrcali mnogo kasnije.
Kako slikovito kaže Adam Crymble, ubrzo je svima postalo jasno da digitalizacija dokumenata i knjiga ne znači samo smanjenje pritiska na police u knjižnicama. Značila je korjenite promjene u pristupu istraživanju, provedbi istraživanja i razvoju analitičkih metoda.
GDJE SU POVJESNIČARI DANAS U DIGITALNOJ HUMANISTICI?
Crymble kaže kako povjesničari rijetko zauzimaju bitne pozicije u čelnim organizacijama digitalne humanistike (ADHO – Alliance of Digital Humanities Organisations). Ipak, digitalna historija je u SAD-u, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu i dr. zemljama sada već više od dva desetljeća afirmirana disciplina. Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Možemo li govoriti o digitalnoj historiji u Hrvatskoj? Ne znam. Za sada, unutar struke možemo izdvojiti nekoliko pohvalnih projekata digitalnog mapiranja koje od svih metoda digitalne historije zaista ima najuspješniju tradiciju u Hrvatskoj. A digitalna humanistika u Hrvatskoj? U tom se vlaku već duže vrijeme voze domaći filolozi, lingvisti, informatolozi, fonetičari, teoretičari književnosti, etnolozi, kulturolozi, povjesničari umjetnosti i dr. koji primjenjuju metode, objavljuju radove, organiziraju radionice i okrugle stolove. Ostaje na nama hoćemo li i u kojoj mjeri uskočiti.
Preporuka za čitanje:
GROSS, Mirjana. 2003. Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja. Zagreb: Novi Liber.
