U suvremenom svijetu sve je cjenjenija vještina predviđanja budućnosti na temelju dostupnih podataka koja se naziva futurologija. Sama disciplina nije novotvorevina, budući da ju je još 1943. godine definirao njemački znanstvenik rođen u Ukrajini, Ossip Flechtheim. Po njemu, futurologija je znanost o kretanju civilizacije koja ima revolucionaran, složeni i alternativni značaj. U visokorazvijenim zemljama svijeta (osobito SAD-u, Japanu i zapadnoj Europi) mnogi ljudi futurologiju biraju kao osnovno zanimanje, a korak drži i Hrvatska u kojoj također možemo potražiti mišljenja i savjete profesionalnih futurologa.
Futurologija je učenica povijesti
Očekivano, najprofitabilnije polje futurologije je ono koje se bavi predviđanjima budućih poslovnih mogućnosti zasnovanih na aktualnim trendovima. Posljednjih nekoliko mjeseci, u kojima je tzv. umjetna inteligencija postala dostupna široj javnosti, više nego ikada raspravlja se i predviđa budućnost te odnos čovjeka nasuprot tehnologije u njoj. Međutim, futurologija je odavno prisutna u historiografiji, premda se rijetko definirala kao zasebna disciplina. Poznato je da većina zaljubljenika u povijest, neovisno radi li se o profesionalcima ili osobama koje se prošlošću bave iz hobija, obožava raspravljati o sintagmi „što bi bilo da je bilo“, tj. predviđati ili zamišljati razne alternativne mogućnosti odvijanja pojedinih povijesnih događaja ili procesa. Na kraju krajeva, i mala djeca znaju da je povijest učiteljica života kao i da povijest učimo kako ne bismo ponavljali greške iz prošlosti. Što je to – ako ne futurologija?
Povjesničar futurolog
Očekivano, postoji i druga perspektiva prema kojoj futurologija i osobe koje se njome bave nailaze na brojne kritike skeptika, budući da sama disciplina nije, niti po svojoj definiciji uopće može biti, egzaktna. Kako bi mogli steći dojam o opravdanosti i vjerodostojnosti futurologije, u nastavku donosimo primjere predviđanja budućnosti na temelju poznavanja prošlosti koje je u knjizi Homo Deus – Kratka povijest sutrašnjice 2015. godine iznio povjesničar Yuval Noah Harari. Autor uvodno izdvaja tri najveća izazova s kojima se čovječanstvo bori od vlastitog iskona: glad, zaraze i rat. Futurološka hipoteza je kako su navedeni izazovi savladani, ili u najmanju ruku nadomak savladavanja, budući da suvremeni čovjek niti krivca niti rješenje više ne traži u nadnaravnom, nego je tu ulogu preuzeo sam (na što sugerira i naslov knjige – Homo Deus = Bog Čovjek).
Je li korona ispunila očekivanja?
U prošlosti su zarazne bolesti, primjerice kuga, velike boginje, gripa i sl., uvelike utjecale na tijek povijesti. O tome je objavljen primjer metodičke vježbe na našem portalu. Harari 2015. godine pretpostavlja da, bez obzira na porast broja stanovnika i putovanja, neki rođak Crne smrti neće imati jednako razornu moć. Razlog tome je u prvom redu napredak medicine te, ne manje važno, drugačiji pristup bolesti. Prosvjećeno čovječanstvo 21. stoljeća raspolaže znanjima i alatima za sprječavanje zaraze. Ponajprije, uzrok se neće tumačiti kao božanska kazna, što je bio najčešći slučaj u prošlosti. Osim toga, stanovništvo će od struktura vlasti očekivati pravodobne i učinkovite korake, a za njihovo neuspješno ili neučinkovito provođenje tražiti kažnjavanje odgovornih. Koliko je ovo predviđanje točno u kontekstu epidemije korona-virusa, ostaje otvoreno pitanje za individualnu procjenu čitatelja.
Nezamisliv europski rat u 21. stoljeću
Još jedna optimistična teza je da u suvremenom svijetu ratovi nestaju. Pritom se ne poriče činjenica da i dalje postoje oružani sukobi, međutim od druge polovice 20. stoljeća u većim dijelovima svijeta oni su rjeđi nego ikada prije. Najvažniji razlog za to je hladnoratovska prijetnja nuklearnim oružjem koja je mogući sukob između supersila pretvorila u luđački čin samoubojstva. Takvo stanje dovelo je do drugačijeg poimanja rata i mira. U prošlosti se ratovanje smatralo normalnim, dok je mir bio tretiran kao privremeno i nepouzdano stanje. Danas mir, barem u zapadnom civilizacijskom krugu, doživljavamo kao nezamislivost rata. Očekujemo da suvremene politike budu sposobne iznjedriti diplomatska rješenja. U međuvremenu možemo testirati ovu teoriju na primjeru rata između Ukrajine i Rusije. Njegov početak svakako je bio šok. Možemo li ovaj rat uspoređivati s onima iz prošlosti te koji će biti njegov ishod ostaje za vidjeti.
Zaključak
Koji zaključak o futurologiji možemo donijeti na temelju opisanih primjera? Vrijedi li se baviti predviđanjem budućnosti na temelju prošlosti? I, možda još važnije, treba li pri donošenju odluka koje oblikuju sadašnjost konzultirati iskustva naših prethodnika? Odgovor vjerojatno leži u preferenciji teorije o razvoju civilizacija. Tko vjeruje da je povijest progresivni razvoj, može se čitavim tijelom okrenuti u budućnost. Ako pak smatrate da se povijest često ponavlja, svakako je korisno tu i tamo baciti pogled preko ramena. U najmanju ruku, ne može štetiti.
Preporuka za čitanje:
Harrari, Yuval N. Homo Deus – Kratka povijest sutrašnjice. Zagreb: Fokus, 2017.
