Historijska imagologija

„U kulturi ništa, ama baš ništa nemamo zajedničko s Mađarima. Mi dugujemo Zapadu, naročito Nijemcima i Talijanima, pa dok smo davali mađarskoj kulturi naših ljudi kao Vitez, Nikola Zrinjski, Utješenović i Petrović-Petőfi, od Mađara ne primismo baš ništa. Mi smo kao prava Evropa Arijci, oni to nisu.“

Nakon 1943. godine propaganda NOP-a bila je usmjerena na diskreditiranje preostalih protivnika: njemačko-ustaških jedinica, kralja Petra II. Karađorđevića i izbjegličke vlade te četničkog pokreta. U opsežnom članku Partizanska propaganda na zadarskom području 1943.-1945. s naglaskom na ulogu Komunističke partije Hrvatske, Mateo Bratanić i Tomislav Ražnjević analizirali su nositelje propagande, partizanski tisak i Komunističku partiju Hrvatske te odjeke ratne i političke partizanske propagande na zadarskom području tijekom posljednje dvije godine Drugog svjetskog rata.

Časopis "Ustaškinja" izlazio je jednom mjesečno od travnja 1942. do travnja 1945. godine, a urednice su bile intelektualke unutar Ustaškog pokreta. Unatoč vrlo očitom antifeminističkom i antipartizanskom diskursu, u djelovanju ovih intelektualki prepoznaje se i zametak emancipacijskog duha, duha koji se javio u ženama koje su ravnopravno željele sudjelovati u poslijeratnoj obnovi nacije. Upravo je ovaj časopis u recentnom radu "Ustaškinja - propagandno glasilo žena Ustaškog pokreta: antifeminizam u ustaškoj propagandi (2018.), analizirala Ana Jelinić. 

Početkom 20. stoljeća javlja se moderni antisemitizam koji je Židove povezivao s prijetnjama kao što su liberalizam, kapitalizam, kozmopolitizam, komunizam, marksizam, masonstvo... Posebno je bila naglašavana uloga Židova u boljševističkom pokretu (Trocki, Kamenjev, Zinovjev…) što je naposljetku i rezultiralo poistovjećivanjem Židova s komunistima i marksistima.

Mijo Korade i Dejan Pernjak objavili su 2015. godine članak Hrvatski isusovački misionari i pokušaji unije s pravoslavnima od 16. do. 19. stoljeća, u kojem su dali pregled isusovačkih misionara i njihovih pokušaja unije s pravoslavcima. Između ostalog, osvrnuli su se na misiju Bartola Kašića te prenijeli njegovu predodžbu o pravoslavcima iz izvješća papi 1613. godine. 

Godine 1523. Martin Luther je napisao kako bi volio da postoji više pjesama na narodnim jezicima koje bi se mogle pjevati tijekom mise. Pritom je pozvao njemačke pjesnike na stvaranje pjesama koje bi se mogle koristiti u te svrhe. Popularna glazba sa sakralnim tekstom na narodnom jeziku pomogla je u širenju Lutherovog nauka u sve pore društva. U prva četiri desetljeća napisano je na stotine vjerskih pjesama ispjevanih u poznatim popularnim melodijama.

Kao da je Bog odabrao njemačke zemlje da pomoću veličanstvenog izuma, umjetnosti tiskanja, provedu posebnu Božju misiju - parafraza je misli Johanna Sleidana iz 1542. godine, misli koja je zapravo potekla od Martina Luthera. Barem...