Dana 7. listopada 1571. godine odigrala se svojevrsna prekretnica u dotadašnjim mletačko-osmanskim sukobima. Pomorska bitka kod Lepanta završila višestruko većim gubicima za osmansku negoli za mletačku stranu. Nakon što su se diljem Europe proširile vijesti o pobjedi, došlo je do brojnih i ubrzano organiziranih proslava poput one u Briselu održane 30. listopada te u Madridu nekoliko dana kasnije.
Diljem talijanskog poluotoka počeli su se stvarati projekti za trajne memorijalne spomenike u čast velike pobjede, a najveća slavlja priredila je Venecija; proslava je trajala nekoliko tjedana obogaćena državnim i religijskim ritualima.
Odjekujuća pobjeda
Vijest o pobjedi u Veneciju je stigla dvanaest dana nakon bitke, dolaskom galije prepune turskog plijena sa slavljeničkom posadom odjevenom “alla Turchesca”. Dočekala ih je glazba s bubnjevima te mnoštvo ljudi koje se užurbano skupilo na Piazza San Marco gdje se vijest i službeno prenijela duždu. Dužd i Signoria krenuli su tada svečanom povorkom prema bazilici Sv. Marka gdje su ih dočekali papinski legati i drugi ambasadori te je održana svečana pjevana misa. Upravo je ova pobjeda iskorištena za stvaranje nove državne i političke propagandne ikonografije.
Šibenski grafičar Martin Kolunić Rota načinio je već 1571 i 1572. godine niz bakroreza s prikazima Lepantske bitke, a najpoznatiji umjetnici tog razdoblja kao što su Giogrio Vasari i Andrea Vicentino izradili su monumentalna slavljenja velike pobjede.
Obitelj Ćipiko i Argentijeva pala
Osim posve svjetovnih prikaza bitke i propagandnih alegorijskih grafika, bitka kod Lepanta uvrštena je i u sakralni ikonografski repertoar. Brojni su majstori u idućem stoljeću na višestruke načine izvršavali sakralne narudžbe umetanjem bitke kod Lepanta u ikonografiju i to upravo s ciljem slavljenja konačne pobjede kršćanstva nad islamom. U domaćem kontekstu ovim su se pitanjima najviše bavile povjesničarke umjetnosti Ivana Prijatelj Pavičić i Meri Kunčić.
Obitelj Ćipiko, trogirska plemićka obitelj koja je u tom gradu obitavala još od srednjeg vijeka u mnogo čemu je utjecala na kulturnu, društvenu, političku i materijalnu baštinu grada. Mala i Velika palača Ćipiko predstavljaju jedne od bitnijih renesansnih ostvarenja u Trogiru, Koriolan Ćipiko zbog svojih je djela uvršten među najbolje humaniste svog razdoblja, a generacije muškaraca iz Ćipiko obitelji bili su mletački vojni i drugi službenici. Jedan od relikata iz obitelji Ćipiko vjerojatno je i oltarna pala iz dominikanskog samostana u Trogiru koju je 1601. godine naslikao mletački slikar Giovanni Battista Argenti.
Naime, na pali se u središnjem dijelu osim Bogorodice od Ružarija i dominikanskih svetaca Katarine Sijenske i osnivača reda, sv. Dominika, nalazi velik broj drugih likova. Među njima nalaze se papa Pio V. i don Juan Austrijski, jedni od glavnih aktera bitke kod Lepanta, bitke koja se odvila između savezničkih snaga protuosmanske lige predvođene spomenutim don Juanom Austrijski, mletačkim zapovjednikom Sebastianom Venierom i osmanske mornarice.
Mletačko pravo na Cipar
Pretpostavlja se kako je upravo ovu oltarnu palu naručio Ludovik Ćipiko koji je zajedno za svojim sinovima Pavlom Antunom i Ivanom sudjelovao u mletačko-osmanskim sukobima te bio i jedan od zapovjednika u Lepantskoj bitci. Uz njih nalazi se i prikaz duždevice Katarine Cornaro koji cijeloj propagandi dodaje još jedan interpretativni sloj. Naime, Katarina Cornaro postala je 1468. godine udajom za ciparskog, jeruzalemskog i armenskog kralja Jakova II., ciparskom kraljicom pri čemu je s jedne strane Republika postala potporom ciparskom kralju u mogućim osmanskim prijetnjama, a s druge strane legitimirala samoj sebi pravo na nasljedstvo nad Ciprom nakon smrti Jakova II. Budući da lik Katarine Cornaro za razliku od pape Pia V. i don Juana Austrijskog u ovom sadržaju očito nije imao svrhu iskazivanja trijumfa nad osmanskom vojskom kod Lepanta, vjerojatno je svrha njezina prikazivanja ležala u ukazivanju na legitimno pravo Mletačke Republike na vlast nad Ciprom.
Preporuka za čitanje
Kunčić, Meri. Od pošasti sačuvaj nas. Utjecaj osmanske opasnosti I kužnih epidemija na ikonografiju zavjetnih slika. Primjer Splita I Trogira u XV. I XVI. stoljeću. Zagreb:Srednja Europa, 2008.
Prijatelj-Pavičić, Ivana. Kroz Marijin ružičnjak. Zapadna Marijanska ikonografija u dalmatinskome slikarstvu od 14. do 18. st. Split: Književni krug, 1998.
Prijatelj-Pavičić, Ivana. “O autorima dviju slika posvećenih pobjedi kod Lepanta” U: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 171, 1993.
Ian Fenlon, “Lepanto: The arts of celebration in renaissance Venice” U: Proceedings of the British Academy, LXXIII, 1987., 202.
