Najdraže kino

Kada sam bila mala u Omišu je postojalo staro ljetno kino. Bilo je to u 90ima i 2000ima. Ne sjećam se više kada su kino srušili, vjerovatno prije nekih 10, 15 godina. Danas ne volim ići u kino, tada sam obožavala. Kino je bilo otvoreno, gledali smo filmove pod zvijezdama. Najbolje se sjećam onih puta kada sam u kino išla s rodicom ili s obitelji. Karte smo kupovali ispred kina kroz rupu u zidu. Red nikada nije bio dug, mogli smo računati da stignemo na film čak i da dođemo u red kada je on već počeo, taman preskočimo najave. Kokice je iz stare mašine prodavao neki djed, naravno, ne može se u kino bez kokica. Kada bi se prošlo kroz vrata i mali natkriveni prolaz iza njih, ušlo bi se u dvoranu kina. Kino je zapravo činilo 4 zida bez krova, veliko platno na suprotnom kraju od ulaza, te puno bijelih plastičnih stolica poredanih u široke redove. Ljudi bi uvijek razmiještali stolice kako ih je volja i koristili ih za noge da im bude udobnije, ali to i je bila čar ovog kina. Postojala je i terasa na koju bi se s lijeve strane dvorane uspeo stepenicama. Ona je bila kao betonska verzija balkona u HNK, gdje su “kul ekipe” gledale film sa istih plastičnih bijelih stolica. S tog gornjeg kata kina mogao si vidjeti preko zida na Boriće, te su djeca često bacala kokice na prolaznike. Bilo je popularno nositi lasere u kino i svijetliti po platnu tijekom filma. Kada sam bila manja s obitelji bih sjedila u donjem dijelu kina, a kada sam bila malo starija  s prijateljima sam išla na gornju terasu. Najdraže mjesto bilo mi je u prvom redu gore jer si tamo mogao držati noge na betonskoj ogradi. Filmovi koje se sjećam da sam tamo gledala, što su, ako se dobro sjećam, uvijek bili aktualni filmovi koji su tek to ljeto izašli: Harry Potter i red Feniksa, Step up 1, možda čak i neki nastavak Stewarta Malog.

Omiš, 2000.

Prvi hobi

Moj prvi hobi bio je crtanje. Od kad znam za sebe uvijek sam nešto crtao, najčešće drvenim bojicama i flomasterima. Tu i tamo bih znao nešto naslikati, vodenim bojama ili temperama. U jednom trenu imao sam cijelu mapu ispunjenu svojim crtežima koju nažalost nisam sačuvao. Volio bih da ju nisam bacio i da mogu vidjet kako su izgledali moji prvi crteži. Sjećam se kako je moja prabaka lijepo crtala. Također sjećam se kako mi je deda pokazivao kako da neke predmete nacrtam trodimenzionalno umjesto 2D. Pokazao mi je to na primjeru čaše, a ja sam bio tako fasciniran razlikom između moje 2D i njegove 3D nacrtane čaše da sam to probao primijeniti i na drugim predmetima. Mislim da je svaka moja bilježnica za školu imala više crteža negoli teksta pa čak i neke bilježnice koje sam koristio na faksu.

 Zagreb, 2000.-2005.