Najdraže kino

Kada sam bila mala u Omišu je postojalo staro ljetno kino. Bilo je to u 90ima i 2000ima. Ne sjećam se više kada su kino srušili, vjerovatno prije nekih 10, 15 godina. Danas ne volim ići u kino, tada sam obožavala. Kino je bilo otvoreno, gledali smo filmove pod zvijezdama. Najbolje se sjećam onih puta kada sam u kino išla s rodicom ili s obitelji. Karte smo kupovali ispred kina kroz rupu u zidu. Red nikada nije bio dug, mogli smo računati da stignemo na film čak i da dođemo u red kada je on već počeo, taman preskočimo najave. Kokice je iz stare mašine prodavao neki djed, naravno, ne može se u kino bez kokica. Kada bi se prošlo kroz vrata i mali natkriveni prolaz iza njih, ušlo bi se u dvoranu kina. Kino je zapravo činilo 4 zida bez krova, veliko platno na suprotnom kraju od ulaza, te puno bijelih plastičnih stolica poredanih u široke redove. Ljudi bi uvijek razmiještali stolice kako ih je volja i koristili ih za noge da im bude udobnije, ali to i je bila čar ovog kina. Postojala je i terasa na koju bi se s lijeve strane dvorane uspeo stepenicama. Ona je bila kao betonska verzija balkona u HNK, gdje su “kul ekipe” gledale film sa istih plastičnih bijelih stolica. S tog gornjeg kata kina mogao si vidjeti preko zida na Boriće, te su djeca često bacala kokice na prolaznike. Bilo je popularno nositi lasere u kino i svijetliti po platnu tijekom filma. Kada sam bila manja s obitelji bih sjedila u donjem dijelu kina, a kada sam bila malo starija  s prijateljima sam išla na gornju terasu. Najdraže mjesto bilo mi je u prvom redu gore jer si tamo mogao držati noge na betonskoj ogradi. Filmovi koje se sjećam da sam tamo gledala, što su, ako se dobro sjećam, uvijek bili aktualni filmovi koji su tek to ljeto izašli: Harry Potter i red Feniksa, Step up 1, možda čak i neki nastavak Stewarta Malog.

Omiš, 2000.

Najdraža slikovnica

Moja najdraža slikovnica bila je Ježurka Ježić. Baka ju je čitala meni i sestri, čini se stalno. Znale smo diktirati tekst s bakom, a u nekom trenutku smo dobile CD ili kazetu Ježurke Ježić. Taj mi se zvuk urezao u pamćenje. Čim pomislim na Ježurku kreće pjesma.. 

Naša je slikovnica imala onu klasičnu naslovnicu i sjećam se da je bila tanka, kroz godine se tolko izlizala da smo u nekom trenutku dobile novu, s debelim koricama!

Krapina, 2000.

Najbolje putovanje

Imao sam tu privilegiju kao dijete simultano gledati programe na satelitskoj televiziji (njemačkoj) i nesvjesno učiti strani jezik. Svi ti crtići, serije, reklame za brojne igračke (uključujući i utopijski Toys R Us) i općenito medijski prostor strane države mi je formirao neki idealni prikaz da je eto – bolje biti dijete preko granice, u nekoj drugoj državi.

Iako mi se to razmišljanje sad čini poprilično blesavim i infantilnim (imao sam 8 godina, pobogu), put u Njemačku s roditeljima u posjet rodbini vidio sam kao apsolutnu formu eskapizma, usprkos tome što nisam znao za te riječi idućih 10 godina. 

2006. sam posjetio Legoland i ostao oduševljen svim kreacijama, zabavnim parkovima, detaljčićima i sadržajem, a dojmu je pomoglo totalna zaluđenost nogometom za vrijeme Svjetskog prvenstva u Njemačkoj iste te godine. Savršeno vrijeme za biti bezbrižno dijete koje je uživalo u nogometu i Lego kockama i uspomena koju bi rado doživio ponovno, skoro 20 godina kasnije.

Legoland, Njemačka, 2006.

Najdraži koncert

Najdrazi* koncert mi je bio kad sam isla sa najboljom prijateljicom u Mostar. Bio je neki festival ali smo mi isle samo zadnji dan. Samo sto smo dosli pred stand za prodaju karata, neki momak nam je prisao i dao nam jednu svoju viska jer njemu nije trebala. Vec tu smo vidile da noc krece na dobro! Tu vecer su svirali Brkovi, Sars, Vojko V i neki Cunami (bosanski treper). To je bio nas prvi koncert nakon Corone i karantene (tocnije u tijeku corone ali Bosna nije bila tolilo striktna oko Covid mjera). Kad je Sars krenuo svirat, taj bas koji smo osjecale u prsima i cijelom tijelu. Ta iskrena sreca koja nas je preplavila i koju jednostavno nismo mogle sakrit a nismo ni pokuvale. Nismo prestale plesat do kraja, doslovno osjecaj ko da smo prvi put dozivile koncert. Mislim da sam tad shvatila koliko zapravo volim koncerte!

Mostar, 2021.

Prvi hobi

Moj prvi hobi bio je crtanje. Od kad znam za sebe uvijek sam nešto crtao, najčešće drvenim bojicama i flomasterima. Tu i tamo bih znao nešto naslikati, vodenim bojama ili temperama. U jednom trenu imao sam cijelu mapu ispunjenu svojim crtežima koju nažalost nisam sačuvao. Volio bih da ju nisam bacio i da mogu vidjet kako su izgledali moji prvi crteži. Sjećam se kako je moja prabaka lijepo crtala. Također sjećam se kako mi je deda pokazivao kako da neke predmete nacrtam trodimenzionalno umjesto 2D. Pokazao mi je to na primjeru čaše, a ja sam bio tako fasciniran razlikom između moje 2D i njegove 3D nacrtane čaše da sam to probao primijeniti i na drugim predmetima. Mislim da je svaka moja bilježnica za školu imala više crteža negoli teksta pa čak i neke bilježnice koje sam koristio na faksu.

 Zagreb, 2000.-2005.

Najdraži film iz mladosti

​Sestra i ja smo imale prvog Kralja lavova na kazeti. Ta kazeta se vrtila svako jutro u 7:00 u našem stanu na Jarunu… sve dok tati nije prelilo čašu, pa je mirno došao i izvukao film iz kazete. E, sjećam se ko da je jučer taj film letio ispred masivnog drvenog namještaja. Na kraju je jadan morao lijepiti film i umotat ga natrag u kazetu jer seka i ja nismo prestajale plakat…

Zagreb, Jarun, 2003.

Godišnji odmor

Praznike sam provodila s bakom i djedom na Viru.

Bio je to period gdje sam mogla plivati i zezati se

Ali svake noći odlazila sam s bakom i djedom do kafića s live muzikom i tamo bi mi kupili kuglicu sladoleda.

Muzika koja je svirala me vrati u to vrijeme-riječ je o trash hitovima

Vir, 2010.

Autostop

U vrijeme moje mladosti postojao je jedan oblik putovanja koji je, čini mi se, danas potpuno nestao. Zvao se autostopiranje (evo čak mi i google ispravlja riječ jer je ne prepoznaje) i kao što sami naziv objašnjava, aktivnost se svodila na čekanje uz prometnicu prema (najčešće) moru, držanju ispružene ruke sa palcem okrenutim gore i čekanjem da neka dobra duša stane. Tehnički, možda je ispravniji naziv bio ,,stopiranje“ jer dobre duše su češće bili vozači kamiona nego osobnih automobila. No, sve jedno. Nije bilo nekog straha od bilo koje vrste razbojstava, jednako kako najčešće nije bilo ni klime u vozilu. Sjelo se, pitalo što studiraš, kako ide, kuda putuješ, imaš curu, da li te dole čeka, i slične teme uz koje brže prolazi vrijeme i šoferu i tebi koji si uspio uloviti prijevoz. Nije bilo baš plastičnih boca sa raznim vrstama tekućina (počele su se pojavljivati početkom osamdesetih, sjećam se na faksu kad smo dobili uzorke takvih boca). Ja sam u to vrijeme imao jednu dlakavu čuturicu napravljenu od jednog dijela bikovog tijela (da ostanem pristojan). Tako mi je žao što sam je izgubio.

I ja sam, u vrijeme još svoje slobodne mladosti, ponekad koristio dobrobiti stopiranja. Neke od tih dužih ili kraćih vožnji bolje su se urezale u pamćenje od drugih. Jedna od takvih vožnji dogodila se u Istri, negdje krajem 70tih. Na putu prema Umagu i novom bungalovskom naselju Katoru gdje su se počeli okupljati dečki iz moje tehničke srednje škole (a opet vezano uz maturalac cura iz medicinske) negdje u Buzetu pokupila me jedna žena u ,,peglici“ (tko ne zna koji je to auto neka progugla). Tada još nije bila neka obaveza vezanja pojasa tako da se nisam ni ja vezao kao što nije bila vezana ni ona. Izgledala je oko 15 godina starija od mene, ali je bila sva izgrebana i puna suhih krasti po licu i rukama. Bila je vesela i srdačna. Nakon uobičajenih tema i razloga putovanja otvorila je i temu svog izgleda. Veselo mi je ispričala kako ju je u tom istom autiću muž vozio na posao, ali kako baš bočna vrata nisu previše pouzdana, na jednom lijevom zavoju vrata su se otvorila i ona je ispala iz auta i sva se isprevrtala i ugruvala na crvenoj istarskoj zemlji. Nasmijala se događaju, ja pristojno također. 

Iz nekakvog frajerizma nisam pokušao provjeriti vrata niti sam se vezao pojasom, ali sam grčevito pratio svaki lijevi zavoj.

U Zagreb sam se vraćao vlakom, a putovanja vlakom znala su biti još uzbudljivija. Ali o tome drugi put.

Hrvatska, 1970.

Prvi album/CD/kazeta

Ovo nije prvi album koji sam slušao ali je svakako jedan od onih koji su najviše utjecali na mene kao mladu osobu. To je dvostruki koncertni album Franka Zappe i njegovog banda Mothers of Invention (evo odakle naziv Baretova banda Majke😂). Toliko neobična glazba i danas a kamoli za vrijeme kad je nastala – početkom sedamdesetih prošlog stoljeća. Slušao sam to danima i nisam vjerovao da to čujem, da netko ima takve ideje. Čista fantastika… I čisti užitak u nepatvorenoj glazbi…

Posvuda, 1970.

Prvi koncert

Moj prvi koncert na Hušu u Krapini grupa Inat, dečki su rasturali rock! 

Godina…! Hm?  …  19.. 79..možda, tu negde… mozža kasnije?

Obožavali smo Huš, svi smo bili gore!

… prvi rock uživo…Prve ljubavi, prvi gin-tonik

Kaj je Huš ?

Stara zgrada muzeja krapinskog pračoveka, prizemlje, u prvom djelu šank sa stolovima, klupama , narančastim stoljnjacima s našivenim rožicama koje prikrivaju rupe spaljene čikovima, i drugi dio sa malom pozornicom i 5 dečki koji rastruraju rock,

Pjevaju na engleskom onak kak su čuli pjesmu… učil se je onda njemački i ruski u školama, engleski je tek krenul.

Krapina, 1970.

Ljetovanje

Davno je to bilo..kad se 70tih išlo na more! Kretalo se u 2 sata po noći..hahaha da se izbjegne guzva… nemoguće! Kolone u nedogled, najveća brzina 40km/h, zastoji , serpentine na Velebitu, vruće u autu…nema klime, pohanci s paradajzom! Pakleno vruće, duuug jeee put od Krapine do Murtera, 10 sati! 

Murter …nekad uska ulica – trg, uska ulica, kamene kuce zaljepljene jedna na drugu, iza njih uvalice s parkiranim barkama, slatko malo dalmatinsko mjestašce u kojem sam opala u nesvest  nakon kaj smo konačno stigli .

Dopalo nam se to malo dalmatinsko mjesto idućih 10 godina. 

Bila sam iz nostalgije opet 80tih, s ruksakom , na Slanici su mi popalili svu lovu ..fuj ih bilo…za moje hippy putovanje.

Bila sam 2021 sa svojom familijom, al u Tisnom, bilo nam je izvrsno! Obišle smo neke druge kamene plaže…Jezera..mmmm

Murter je bil drukčiji, skroz…jako.

…More i kamen, to je isto!

Murter, 1970.

Baza sjećanja je projekt javne povijesti koji teži stvaranju arhiva sjećanja na svakodnevicu 20. i 21. stoljeća.

Pridružite nam se u čuvanju uspomena!

KONTAKT

bazasjecanja@gmail.com