Autom na more
Kao male, roditelji bi vozili mene i sestre na more. Kako bi izbjegli gužve i došli prije na more, putovali bi kroz Sloveniju. Pošto nismo htjeli slušati slovenski radio, tata bi uključio CD player u autu. Često bi “pržio” CD-e pa bi imali sve izvođače ikad. Čak nam je ispržio CD sa Disney hitovima, koji je mojim sestrama i meni bio najdraži. No, nakon par godina CD player se pokvario i u njemu je zapeo CD Popa Chubbya. Jedino smo njega mogli slušati kako bi izbjegli slovenske pjesme. Na putu do mora i nazad CD bi se izvrtio par puta pa smo do kraja putovanja bili dobro upoznati s njegovim pjesmama.
Slovenija, 2000.
Ljetni praznici kod bake i dide
Čim bi vrtić ili škola završila, roditelji bi me strpali u auto i odveli u Šibenik kod bake i dide. Oni bi se vratili nazad u Zagreb na posao nakon dva tri dana, dok bi ja ostao u Šibeniku. Budući da vožnja iz Zagreba traje nekoliko sati, najčešće bismo stigli u kasno poslijepodne ili rano večer Jedna od jasnijih slika u mom sjećanju je dolazak u moju slijepu ulicu, po kojoj su se već igrali moji prijatelji. Pri vrhu ulice, nalazi se naša kuća od dva kata. Na donjem katu su bili ujak, ujna i moje dvije sestrične, a na gornjem baka i dida gdje bi ja spavao. Drugi jako jasan prizor iz djetinjstva mi je dolazak u gornji stan i opće veselje bake i dide kad bi se vratio. Ne bi se dugo zadržao kod njih, već bi izletio na ulicu igrati se s prijateljima i sestričnama.
Svaki bi mi dan bio drugačiji od prethodnog, međutim postojala je gotovo ritualna forma koju bi dan pratio… Buđenje, doručak crtići, izlazak na ulicu i već bi bilo vrijeme za ručak. Ručkovi su mojoj baki bila jako bitna stvar, svaki bi dan bili u isto vrijeme i svi smo morali biti na njemu. Iako bismo se na tim ručkovima znali i smijati i svađati uvijek su mi bili neizmjerno dragi dio dana jer bi nas se svih sedam okupilo (često i više zbog kojekakvih gostiju), jer bi se pričalo gdje se ide na kupanje i jer bi ti ručkovi generalno bili živo događanje.
Nakon ručka slijedio bi odmor, ili barem za didu, mi djeca bismo se ritualno vratili na igrati na ulicu s ostalom ekipom. To je još bilo vrjeme gdje su mobiteli bili rijetki, a sms poruke skupe, u drugim riječima dogovora nije bilo nego bismo svi znali kad trebamo biti i gdje. Nakon još malo igre išli bismo na kupanje. Baka bi nam složila sendviče i druge stvari za jest i tamo bismo proveli par sati, a kad bi se vratili mislim da je jasno gdje bi se išlo… na ulicu.
Večer je bila najživlje vrijeme na ulici jer bi tada krenule ozbiljnije igre poput boce istine, uno, skrivača (žmire), lovice (vatala) i najsofisticiranije grupa traži grupu. ‘Grupa traži grupu’ započinje brojalicom ‘cik cak cuk’ kojom se kolektivni sastav ulice raspodijeli u dvije grupe: jedna bježi, a druga traži. Članovi pojedine grupe se ne smiju razdvajati i za razliku od skrivača dopušteni teren za igru postaje puno veći od jedne ulice, već se lovimo po cijelom kvartu. Grupa koja se skriva dobije kredu, kojom na svakom skretanju ostavlja strelice kamo su išli, osim što mogu ostavljati i lažne znakove. Ova igra bila je ogroman izvor adrenalina za sve nas.
Također pravila su igranje ostalih igara bila su jako razrađena i cijenjena. Na primjer kada bismo igrali skrivača imali smo ‘pik’ na centru ulice, kraj pika bilo je krov i osoba bi se mogla sakrit na tom krovu i odmah spasiti se čim se lovac malo odmakne. Brzo smo primijetili da to mjesto upropaštava igru, stoga bi nakon klasične brojalice od 5,10,15,20,25…100 lovac izgovori invokaciju u kojem bi naglasio/la sva zabranjena mjesta: “Nema oko mene, iza mene ili na krovu od Lučeva!!”. Nerijetko bi se znalo čuti hektično trčanje i traženje novih mjesta za skrivanje nakon te invokacije.
Sjećam se također da mi je koncept ‘vremena za spavanje’ bio stran. Kako je naša ulica slijepa, ne prometna i okružena zgradama gdje su se svi susjedi znali za djecu nitko nije bio zabrinut i na spavanje bismo išli kada bismo se prirodno umorili.
Ovako je izgledao tipičan dan u Šibeniku, međutim postojala su česta događanja koja su vrijedna spomena poput: šetnje s didom u grad, druženje s bakom pred TV-om nakon napornog dana na ulici, odlazak u Sokolarski centar kod ujaka, svaka od ovih bi zaslužile svoj tekst jednako posvećen ovom o ulici, no to ću morati opisati u drugom komadu teksta, a ovo bi posvetio jednom prekrasnom okruženju u kojem sam proveo prekrasne trenutke, naučio pravednosti, iskrenosti, humoru i svemu tome što nam dobro društvo daje dok smo mladi.
Često dobijem gorko-slatki osjećaj kad se sjetim kako smo svi jedan put izašli se igrati s prijateljima na ulicu ne znajući da nam je to baš zadnji put.
Šibenik, 2002. – 2007.
Uspomene na crtiće
Crtići su stvarno moje djetinjstvo. Od kad znam za sebe volim crtiće. Neke od mojih najranijih uspomena su pripreme za gledanje dugometražnih animiranih filmova. To je uključivalo smještanje u sredini kauča, na toploj dekici, u društvu moje sestre ili sestara. Tata bi nas ušuškao s još jednom (gornjom) dekicom i gledale bi Malu sirenu, Knjigu u džungli, Ljepoticu i zvijer, Snjeguljicu i 7 patuljaka. Te smo crtiće imali na kazetama. Bilo je tu još nekih, naprimjer Mač u kamenu, onaj tužan s lisicom i psom, Anastasia i Robin Hood.
Pjesme u svim tim crtićima, glazba, razrada likova, njihove kretnje – oduvijek su me fascinirali.
Tata nam je često znao puštati soundtrack od Knjige u džungli, a sjećam se i kad mi je pokazao kako su animirali glavnog majmuna (The Jungle VIP) prema Louisu Primi i njegovom performansu s trubom. S tatom smo gledale i kraće crtiće – Tom i Jerryja, Popaja, Zekoslava Mrkvu.. i onog crvenog ludog sa šeširom (ne mogu se sjetiti imena, a neda mi se guglati). Moja mlađa sestra naučila je imitirati pticu trkačicu, a tata zna odlično imitirati Paška patka…
Filmovi poput Izbavitelja, Pocahontas, Mulan, Aladdina (…)- formirali su me kao osobu. Moj humor, moju estetiku, pogled na svijet, vjerojatno su produžili moju djetinjatost (se tak piše?) i naivnost/nevinost.
Uz crtiće vežem najmilije uspomene. Provela sam nebrojene sate gledajući ih, smijući se, proučavajući izgled likova, njihovo ponašanje, kretanje i slušajući glazbene kompozicije. Često me upravo taj spoj glazbe sa prekrasnim izrazima neograničene mašte najviše razveselio. Hrvatske sinkronizacije Kralja lavova, Pobune na farmi, Shreka, Riba ribi grize rep, neusporedivo su mi bolje od originala..A, neke poput Tangled ne mogu uopće gledati na hrvatskom…
Crtiće smo zapravo dugo gledali na kazetama. Čak i danas je u dnevnom boravku vcr i stari dvd player. No, on pušta samo originale… a mi imamo ormar isprženih CD-a…
Ne znam točno kada su moji roditelji nabavili kompjuter, sjećam se da nam je jedno vrijeme poznanik pržio CD-e s crtićima, a filmove smo posuđivali u videoteci. Nisam to nikad do sad primijetila… No, tad smo još crtiće gledale na TV-u sa souround-soundom i dvd-player je normalno radio. U nekom trenutku smo se prebacili na kompjuter, a tata je počeo intenzivnije pržiti glazbu, i naravno crtiće.
Prime-time kompjutera, već prema zalazu, odvio se otprilike u doba Tangled i Princeze i Žabca. Njih smo još gledali na starom obiteljskom kompjuteru, a koju godinu kasnije u igru je ušao laptop…
Pobunu na farmi moja sestra i ja naučile smo napamet, više u odrasloj nego u dječjoj dobi, pa su ju ponekad tata i mama znali pogledati s nama. Uvijek im je bilo smiješno gledati kako se uživimo u priču (Kaj!? Mlekarna!? To se išče! Sam da ni neki zmrdani zdravljak! – preporuke).
Iako taj i mnoge druge crtiće znam skoro cijele napamet, svaki put me oduševe. A taj osjećaj kada crtić ne gledam dugo pa ga iskusim kao da ga gledam po prvi put – meni to predstavlja čisto veselje.
Štoviše, danas plaćem na iste crtiće kao i nekad, a najgora uspomena koju vežem uz ovaj žanr su suzetine koje sam prolila kad sam gledala igranu verziju Winnie the Pooha.
Tada sam shvatila da mi svi ti likovi predstavljaju zapečaćnu kapsulu u najljepša sjećanja, te da to prečesto zaboravljam i svakim danom sve više postajem odrastao Cristopher Robin…
To je zadnja adaptacija mog djetinjstva koju sam pristala/se usudila pogledati.
Tata nam je skidao crtiće još do otprilike Wreck it Ralpha, ali nije ih više gledao s nama.
Danas moji mama i tata redovito prate (i vole) Janka Strižića, a ja im se pridružim kad se nađem u blizini.
Uz to, šaljem tati smiješne crtiće (kao npr. onaj odličan trening komaraca koji je zatim pokazao mojoj sestri i mami:), sreća pa ih na internetu ima na pretek.
Doma, 2000. – 2023.
Tatina lekcija
Prvi razgovor s tatom o “pticama i pčelama” desio se kad je meni bilo 16 godina. Tata je, s obzirom na to da sam najstariji od trojice sinova, prvotno bio izbezumljen pa je posegnuo za humorom i upotrijebio metaforu “Izvadi ga u Vesi van.” Da pojasnim, Velika Ves je u to vrijeme bila predzadnja postaja na najdražoj ruti Zagreb Glavni Kolodvor – Krapina.
Krapina, 2011.
˝Sisvete˝
Dan Svih Svetih jedan je od tri blagdana koji se obilježava u mojoj obitelji. Mi taj blagdan zovemo “Sesvete” ili “Sisvete”.
Od kad sam otišla na studij u Zagreb za Sesvete obavezno dolazim doma. Uglavnom je moj dolazak tradicionalno uključivao večernji izlazak dan ranije, i jutro na groblju u društvu bake i mlađe sestre. Moja sestra i ja godinama pratimo baku na groblju, nosimo svijeće i s njom obilazimo naše pokojne. Našem se obilasku unazad par godina pridružio i deda. On je doživio moždani dok sam ja još bila mala, otežano se kretao i nije baš mogao govoriti. Na groblje bi došao pred kraj, da bi ga ja odvela posjetiti njegovog vjenčanog kuma. Baka svake godine nosi popis, a iz godine u godinu on postaje sve duži i naš je posjet groblju time svaki put drugačiji. Prije koju godinu uzela je taj dobro znani popis i morala je izraditi novi na papiru većeg formata.
Koliko god je taj dan sumoran i cijela naša “misija” tužna, uglavnom groblje obilazimo smijuljeći se, “jer bolje da se smijemo nego da plaćemo.”
Ova godina drugačija je od proteklih. Blagdan je pao u srijedu. Moja sestra i ja putovale smo doma na sam blagdan s očekivanjem da je baka već obišla groblje u pratnji nekog drugog. Ipak, baka nas je pričekala da s nama ispoštuje tradiciju. Poznati popis je isti, al su posjete grobnim mjestima probrane. Baka je podijelila naše pokojnike na velike, srednje i male svijeće, i uz imena svojih najbližih stavila je kvačice. Ove godine to je značilo da smo obišle 14 grobnih mjesta, od ukupno 27.
Ove godine prvi puta posjetile smo i dedin grob.
Deda je umro prije malo više od godine dana. Baka njegov grob posjećuje svaki dan. Na putu na groblje vodile smo razgovor koji svaršeno opisuje naše Sisvete. Ja sam briznula u plač, da bi me baka pitala “Pa za kim se plačeš?”, ja joj kroz suze odgovaram “Pa za dedom!” i dodajem “I cijelom…ekipom!”, na što ona meni odgovara “Ajde… pa sad buš ih vidla.”
I stvarno, svi su bili na svojim mjestima, uglancani, lijepo su nas dočekali. Popis smo prošle prema bakinom planu, po redovima smo tražile grobove koje uvijek tražimo, baka nam je po tisućiti put objašnjavala s kim smo tu na koji način povezani, ja sam se plakala, skupa smo se smijali i svi otišli na grob dedinog kuma.
U proteklih 3 godine naša je obitelj izgubila 4 osobe. Ovaj blagdan mi nikad nije bio pretjerano drag jer ne volim razmišljati o smrti. No, volim način na koji se moja obitelj nosi s ovom jedinom životnom istinom. Skupa, i uz smijeh, i smrt je lakše podnijeti.
Krapina, 2023.
Prvi hobi
Moj prvi hobi bio je crtanje. Od kad znam za sebe uvijek sam nešto crtao, najčešće drvenim bojicama i flomasterima. Tu i tamo bih znao nešto naslikati, vodenim bojama ili temperama. U jednom trenu imao sam cijelu mapu ispunjenu svojim crtežima koju nažalost nisam sačuvao. Volio bih da ju nisam bacio i da mogu vidjet kako su izgledali moji prvi crteži. Sjećam se kako je moja prabaka lijepo crtala. Također sjećam se kako mi je deda pokazivao kako da neke predmete nacrtam trodimenzionalno umjesto 2D. Pokazao mi je to na primjeru čaše, a ja sam bio tako fasciniran razlikom između moje 2D i njegove 3D nacrtane čaše da sam to probao primijeniti i na drugim predmetima. Mislim da je svaka moja bilježnica za školu imala više crteža negoli teksta pa čak i neke bilježnice koje sam koristio na faksu.
Zagreb, 2000.-2005.
Walkman
Mama i tata su posjetili neki salon za namještaj i kako to biva, mene su ostavili u autu. Dok sam bila sama, u autu sam našla bratov walkman i slušala party za ekipu…Pred neko vrijeme sam shvatila da se radi o parodiji na pjesmu od Balaševića
– , 2000.
Najdraži program – Hrvatska na svjetskom
Bilo je to ljeto 2002. godine. Nakon generacije iz 1998. Hrvatska je opet došla do Svjetskog nogometnog prvenstva. Prve uspomene na uspjehe Hrvatske nogometne reprezentacije sežu u tu istu, sad daleku 2002. godinu i datum 8. lipnja (koji sad naravno provjeravam). Tek kroz maglu se sjećam starije braće pred zastarjelim ovećim televizorom(naravno, s katodnom cijevi, njegove težine oko dvadesetak kilograma se sjećam jer sam je mnogo godina kasnije nosio na otpad), koji se nalazio u sobi i dalje uređenoj u tada predominatnom soc-realističkom stilu kojeg neka domaćinstva njeguju i danas. Nakon uvodnog zgoditka Christiana Vierija, Ivica Olić je izjednačio u 73. minuti, da bi tek tri minute nakon Milan Rapaić doveo Hrvatsku u vodstvo 2;1(ove detaljnje informacije naravno provjeravam u FIFA-inim almanasima, jer su detalji kojih se teško sjetiti, ali osjećaj i okruženje je ostalo zapamćeno), a to je bio i rezultat na kraju.
Ibaraki, Japan, 2002.
Godišnji odmor
Praznike sam provodila s bakom i djedom na Viru.
Bio je to period gdje sam mogla plivati i zezati se
Ali svake noći odlazila sam s bakom i djedom do kafića s live muzikom i tamo bi mi kupili kuglicu sladoleda.
Muzika koja je svirala me vrati u to vrijeme-riječ je o trash hitovima
Vir, 2010.
Anegdota
Neizostavan dio sjećanja na vikend izlete u Dalmatinsku zagoru ranih 2000-ih godina su i lokalne ceste prepune rupa. Naime, tih godina je u punom zamahu bila izgradnja Autoceste A1 Zagreb-Split, pa je tako sva teška mehanizacija potrebna za izgradnju autoceste prolazila slabašnim i ratom oštećenim cestama i cesticama malenih mjestašca u Zagori. Ceste uglavnom nisu izdržale takav teški teret, pa su sve do dovršetka naših dionica autoceste bile poseban izazov za vozače, osobito u kišnim danima. Poseban događaj je bio i prvi prelazak preko tek izgrađenog vijadukta, kad smo po prvi put umjesto prijašnjom cesticom koja je nestala ispod autoceste, prošli novim velikim vijaduktom preko trase autoceste na kojoj su radnici valjcima marljivo peglali tek postavljeni asfalt svima nam drage Dalmatine.
Velim – Bila Vlaka, rane 2000.
Najdraži film iz mladosti
Sestra i ja smo imale prvog Kralja lavova na kazeti. Ta kazeta se vrtila svako jutro u 7:00 u našem stanu na Jarunu… sve dok tati nije prelilo čašu, pa je mirno došao i izvukao film iz kazete. E, sjećam se ko da je jučer taj film letio ispred masivnog drvenog namještaja. Na kraju je jadan morao lijepiti film i umotat ga natrag u kazetu jer seka i ja nismo prestajale plakat…
Zagreb, Jarun, 2003.
Najdraži koncert
Najdrazi* koncert mi je bio kad sam isla sa najboljom prijateljicom u Mostar. Bio je neki festival ali smo mi isle samo zadnji dan. Samo sto smo dosli pred stand za prodaju karata, neki momak nam je prisao i dao nam jednu svoju viska jer njemu nije trebala. Vec tu smo vidile da noc krece na dobro! Tu vecer su svirali Brkovi, Sars, Vojko V i neki Cunami (bosanski treper). To je bio nas prvi koncert nakon Corone i karantene (tocnije u tijeku corone ali Bosna nije bila tolilo striktna oko Covid mjera). Kad je Sars krenuo svirat, taj bas koji smo osjecale u prsima i cijelom tijelu. Ta iskrena sreca koja nas je preplavila i koju jednostavno nismo mogle sakrit a nismo ni pokuvale. Nismo prestale plesat do kraja, doslovno osjecaj ko da smo prvi put dozivile koncert. Mislim da sam tad shvatila koliko zapravo volim koncerte!
Mostar, 2021.
Prvi susret sa stranom glazbom
Kad sam bila mala moj tata je imao Rosenstolz album koji bi se vrtio svaki put kad bi sjeli u auto, pogotovo na putu do mora… Tad nisam ni imala pojam sto je to njemacki jezik a kamoli da slusam njemacke pjesme, ali ostale su mi u sjecanju dan danas i dok sam ucila njemacki u skoli sve su mi se vise svidjele te pjesme
Zagreb, 2005. – 2006.
Najbolje putovanje
Imao sam tu privilegiju kao dijete simultano gledati programe na satelitskoj televiziji (njemačkoj) i nesvjesno učiti strani jezik. Svi ti crtići, serije, reklame za brojne igračke (uključujući i utopijski Toys R Us) i općenito medijski prostor strane države mi je formirao neki idealni prikaz da je eto – bolje biti dijete preko granice, u nekoj drugoj državi.
Iako mi se to razmišljanje sad čini poprilično blesavim i infantilnim (imao sam 8 godina, pobogu), put u Njemačku s roditeljima u posjet rodbini vidio sam kao apsolutnu formu eskapizma, usprkos tome što nisam znao za te riječi idućih 10 godina.
2006. sam posjetio Legoland i ostao oduševljen svim kreacijama, zabavnim parkovima, detaljčićima i sadržajem, a dojmu je pomoglo totalna zaluđenost nogometom za vrijeme Svjetskog prvenstva u Njemačkoj iste te godine. Savršeno vrijeme za biti bezbrižno dijete koje je uživalo u nogometu i Lego kockama i uspomena koju bi rado doživio ponovno, skoro 20 godina kasnije.
Legoland, Njemačka, 2006.
Prvi susret s Google Maps
Ranih 2010-ih, oko 2011-12, išao sam na obiteljski izlet gdje je jedna poznanica imala moderni mobitel na kojem su bile Google Mape. Kao djetetu tada mi je bilo fascinantno kako se plava točka miče kako mi putujemo na brodu i “prati nas”. Tada je to bila rijetkost i nije se moglo svugdje vidjeti, a danas je to toliko normalno da ni ne primjećujemo takve sitnice.
Dalmacija, rane 2010.
Najdraža slikovnica
Moja najdraža slikovnica bila je Ježurka Ježić. Baka ju je čitala meni i sestri, čini se stalno. Znale smo diktirati tekst s bakom, a u nekom trenutku smo dobile CD ili kazetu Ježurke Ježić. Taj mi se zvuk urezao u pamćenje. Čim pomislim na Ježurku kreće pjesma..
Naša je slikovnica imala onu klasičnu naslovnicu i sjećam se da je bila tanka, kroz godine se tolko izlizala da smo u nekom trenutku dobile novu, s debelim koricama!
Krapina, 2000.
Najdraže kino
Kada sam bila mala u Omišu je postojalo staro ljetno kino. Bilo je to u 90ima i 2000ima. Ne sjećam se više kada su kino srušili, vjerovatno prije nekih 10, 15 godina. Danas ne volim ići u kino, tada sam obožavala. Kino je bilo otvoreno, gledali smo filmove pod zvijezdama. Najbolje se sjećam onih puta kada sam u kino išla s rodicom ili s obitelji. Karte smo kupovali ispred kina kroz rupu u zidu. Red nikada nije bio dug, mogli smo računati da stignemo na film čak i da dođemo u red kada je on već počeo, taman preskočimo najave. Kokice je iz stare mašine prodavao neki djed, naravno, ne može se u kino bez kokica. Kada bi se prošlo kroz vrata i mali natkriveni prolaz iza njih, ušlo bi se u dvoranu kina. Kino je zapravo činilo 4 zida bez krova, veliko platno na suprotnom kraju od ulaza, te puno bijelih plastičnih stolica poredanih u široke redove. Ljudi bi uvijek razmiještali stolice kako ih je volja i koristili ih za noge da im bude udobnije, ali to i je bila čar ovog kina. Postojala je i terasa na koju bi se s lijeve strane dvorane uspeo stepenicama. Ona je bila kao betonska verzija balkona u HNK, gdje su “kul ekipe” gledale film sa istih plastičnih bijelih stolica. S tog gornjeg kata kina mogao si vidjeti preko zida na Boriće, te su djeca često bacala kokice na prolaznike. Bilo je popularno nositi lasere u kino i svijetliti po platnu tijekom filma. Kada sam bila manja s obitelji bih sjedila u donjem dijelu kina, a kada sam bila malo starija s prijateljima sam išla na gornju terasu. Najdraže mjesto bilo mi je u prvom redu gore jer si tamo mogao držati noge na betonskoj ogradi. Filmovi koje se sjećam da sam tamo gledala, što su, ako se dobro sjećam, uvijek bili aktualni filmovi koji su tek to ljeto izašli: Harry Potter i red Feniksa, Step up 1, možda čak i neki nastavak Stewarta Malog.
Omiš, 2000.
Prvi CD
Volija san Tbf, odnosno pismu Smak svita i pokojna teta s kojon san bija jako blizak mi ne u Croatia records u starog Jollya kupila cd Galerija Tutunplok. Prvi album ikad. Nije loše za prvi album el. Nikad to neću zaboraviti, 119,99kn, onaj kip na coveru, pisme kako idu po redu, riči svih pisama..sve smo znali, nigdi nije smilo bit’ greške(nije taj album, ali nema veze)
Šibenik, 2000.
Prvi izlet
Prvi školski izlet bio je krajem prvog razreda. Išli smo u zoološki vrt u Zagrebu gdje smo vidjeli po prvi put uživo vidjeli egzotične životinje. Također smo posjetili Zračnu luku Pleso i provozali se autobusom po pisti. Izlet smo završili uz Happy Meal iz McDonaldsa.
Zagreb, 2006.
Najdraži poklon
Najdraži poklon mi je radio koji sam dobila od tate za Božić prije nekih 10ak godina. Radio stoji na noćnom ormariću u mojoj sobi u kojoj sam odrasla i kad sam doma ga automatski upalim svako jutro. Mislim da je s godinama taj radio posta simbol mira i sigurnosti koju osićam kad dođem u svoj grad i u svoju obiteljsku kuću. Jutra mi s njim budu nekako vedrija, a onda i cili dan bude bolji. Tako da hvala tata što si mi poklonia taj najbolji osićaj na svitu iako si vjerojatno prije 10ak godina tražia poklone po dućanu i slučajno naletia na taj radio ni ne sluteći što će on meni danas predstavljati.
Zadar, 2013.
Prvi CD
Prvi poslušani cd bila je bratova “spržena” verzija albuma Šamar od Hladnog piva. I danas kad čujem bilo koju pjesmu s tog albuma sjetim se kako sam urlala riječi pjesama i skakala po svojoj sobi. Sunčeve zrake, prašina u zraku i ja-u svom vlastitom filmu. Neprocjenjivo!
Moja soba, 2000.
Prvi auto
Peugeot 307sw – moji su ga kupili 2002., posuđivala ga od 2013 kad sam položila.
Renault Megane (2004.godište) – moj prvi auto kupljen 2022.
Zagreb, 2010.
Dječja soba
3 bijela zida i 1 rozi, bijeli namještaj s rozim detaljima, pisaći stol, posteri na jednom dijelu zida (na kojem je mama dopustila) i uvijek hrpa nekih sitnica posvuda
Zagreb, 2000.
Uspomene na crtiće
Crtići su stvarno moje djetinjstvo. Od kad znam za sebe volim crtiće. Neke od mojih najranijih uspomena su pripreme za gledanje dugometražnih animiranih filmova. To je uključivalo smještanje u sredini kauča, na toploj dekici, u društvu moje sestre ili sestara. Tata bi nas ušuškao s još jednom (gornjom) dekicom i gledale bi Malu sirenu, Knjigu u džungli, Ljepoticu i zvijer, Snjeguljicu i 7 patuljaka. Te smo crtiće imali na kazetama. Bilo je tu još nekih, naprimjer Mač u kamenu, onaj tužan s lisicom i psom, Anastasia i Robin Hood.
Pjesme u svim tim crtićima, glazba, razrada likova, njihove kretnje – oduvijek su me fascinirali.
Tata nam je često znao puštati soundtrack od Knjige u džungli, a sjećam se i kad mi je pokazao kako su animirali glavnog majmuna (The Jungle VIP) prema Louisu Primi i njegovom performansu s trubom. S tatom smo gledale i kraće crtiće – Tom i Jerryja, Popaja, Zekoslava Mrkvu.. i onog crvenog ludog sa šeširom (ne mogu se sjetiti imena, a neda mi se guglati). Moja mlađa sestra naučila je imitirati pticu trkačicu, a tata zna odlično imitirati Paška patka…
Filmovi poput Izbavitelja, Pocahontas, Mulan, Aladdina (…)- formirali su me kao osobu. Moj humor, moju estetiku, pogled na svijet, vjerojatno su produžili moju djetinjatost (se tak piše?) i naivnost/nevinost.
Uz crtiće vežem najmilije uspomene. Provela sam nebrojene sate gledajući ih, smijući se, proučavajući izgled likova, njihovo ponašanje, kretanje i slušajući glazbene kompozicije. Često me upravo taj spoj glazbe sa prekrasnim izrazima neograničene mašte najviše razveselio. Hrvatske sinkronizacije Kralja lavova, Pobune na farmi, Shreka, Riba ribi grize rep, neusporedivo su mi bolje od originala..A, neke poput Tangled ne mogu uopće gledati na hrvatskom…
Crtiće smo zapravo dugo gledali na kazetama. Čak i danas je u dnevnom boravku vcr i stari dvd player. No, on pušta samo originale… a mi imamo ormar isprženih CD-a…
Ne znam točno kada su moji roditelji nabavili kompjuter, sjećam se da nam je jedno vrijeme poznanik pržio CD-e s crtićima, a filmove smo posuđivali u videoteci. Nisam to nikad do sad primijetila… No, tad smo još crtiće gledale na TV-u sa souround-soundom i dvd-player je normalno radio. U nekom trenutku smo se prebacili na kompjuter, a tata je počeo intenzivnije pržiti glazbu, i naravno crtiće.
Prime-time kompjutera, već prema zalazu, odvio se otprilike u doba Tangled i Princeze i Žabca. Njih smo još gledali na starom obiteljskom kompjuteru, a koju godinu kasnije u igru je ušao laptop…
Pobunu na farmi moja sestra i ja naučile smo napamet, više u odrasloj nego u dječjoj dobi, pa su ju ponekad tata i mama znali pogledati s nama. Uvijek im je bilo smiješno gledati kako se uživimo u priču (Kaj!? Mlekarna!? To se išče! Sam da ni neki zmrdani zdravljak! – preporuke).
Iako taj i mnoge druge crtiće znam skoro cijele napamet, svaki put me oduševe. A taj osjećaj kada crtić ne gledam dugo pa ga iskusim kao da ga gledam po prvi put – meni to predstavlja čisto veselje.
Štoviše, danas plaćem na iste crtiće kao i nekad, a najgora uspomena koju vežem uz ovaj žanr su suzetine koje sam prolila kad sam gledala igranu verziju Winnie the Pooha.
Tada sam shvatila da mi svi ti likovi predstavljaju zapečaćnu kapsulu u najljepša sjećanja, te da to prečesto zaboravljam i svakim danom sve više postajem odrastao Cristopher Robin…
To je zadnja adaptacija mog djetinjstva koju sam pristala/se usudila pogledati.
Tata nam je skidao crtiće još do otprilike Wreck it Ralpha, ali nije ih više gledao s nama.
Danas moji mama i tata redovito prate (i vole) Janka Strižića, a ja im se pridružim kad se nađem u blizini.
Uz to, šaljem tati smiješne crtiće (kao npr. onaj odličan trening komaraca koji je zatim pokazao mojoj sestri i mami:), sreća pa ih na internetu ima na pretek.
Doma, 2000. – 2023.
Baza sjećanja je projekt javne povijesti koji teži stvaranju arhiva sjećanja na svakodnevicu 20. i 21. stoljeća.
Pridružite nam se u čuvanju uspomena!
KONTAKT
bazasjecanja@gmail.com
