Autostop

U vrijeme moje mladosti postojao je jedan oblik putovanja koji je, čini mi se, danas potpuno nestao. Zvao se autostopiranje (evo čak mi i google ispravlja riječ jer je ne prepoznaje) i kao što sami naziv objašnjava, aktivnost se svodila na čekanje uz prometnicu prema (najčešće) moru, držanju ispružene ruke sa palcem okrenutim gore i čekanjem da neka dobra duša stane. Tehnički, možda je ispravniji naziv bio ,,stopiranje“ jer dobre duše su češće bili vozači kamiona nego osobnih automobila. No, sve jedno. Nije bilo nekog straha od bilo koje vrste razbojstava, jednako kako najčešće nije bilo ni klime u vozilu. Sjelo se, pitalo što studiraš, kako ide, kuda putuješ, imaš curu, da li te dole čeka, i slične teme uz koje brže prolazi vrijeme i šoferu i tebi koji si uspio uloviti prijevoz. Nije bilo baš plastičnih boca sa raznim vrstama tekućina (počele su se pojavljivati početkom osamdesetih, sjećam se na faksu kad smo dobili uzorke takvih boca). Ja sam u to vrijeme imao jednu dlakavu čuturicu napravljenu od jednog dijela bikovog tijela (da ostanem pristojan). Tako mi je žao što sam je izgubio.

I ja sam, u vrijeme još svoje slobodne mladosti, ponekad koristio dobrobiti stopiranja. Neke od tih dužih ili kraćih vožnji bolje su se urezale u pamćenje od drugih. Jedna od takvih vožnji dogodila se u Istri, negdje krajem 70tih. Na putu prema Umagu i novom bungalovskom naselju Katoru gdje su se počeli okupljati dečki iz moje tehničke srednje škole (a opet vezano uz maturalac cura iz medicinske) negdje u Buzetu pokupila me jedna žena u ,,peglici“ (tko ne zna koji je to auto neka progugla). Tada još nije bila neka obaveza vezanja pojasa tako da se nisam ni ja vezao kao što nije bila vezana ni ona. Izgledala je oko 15 godina starija od mene, ali je bila sva izgrebana i puna suhih krasti po licu i rukama. Bila je vesela i srdačna. Nakon uobičajenih tema i razloga putovanja otvorila je i temu svog izgleda. Veselo mi je ispričala kako ju je u tom istom autiću muž vozio na posao, ali kako baš bočna vrata nisu previše pouzdana, na jednom lijevom zavoju vrata su se otvorila i ona je ispala iz auta i sva se isprevrtala i ugruvala na crvenoj istarskoj zemlji. Nasmijala se događaju, ja pristojno također. 

Iz nekakvog frajerizma nisam pokušao provjeriti vrata niti sam se vezao pojasom, ali sam grčevito pratio svaki lijevi zavoj.

U Zagreb sam se vraćao vlakom, a putovanja vlakom znala su biti još uzbudljivija. Ali o tome drugi put.

Hrvatska, 1970.