Prvi susret s Google Maps

Ranih 2010-ih, oko 2011-12, išao sam na obiteljski izlet gdje je jedna poznanica imala moderni mobitel na kojem su bile Google Mape. Kao djetetu tada mi je bilo fascinantno kako se plava točka miče kako mi putujemo na brodu i “prati nas”. Tada je to bila rijetkost i nije se moglo svugdje vidjeti, a danas je to toliko normalno da ni ne primjećujemo takve sitnice.

Dalmacija, rane 2010.

Prvi CD

Volija san Tbf, odnosno pismu Smak svita i pokojna teta s kojon san bija jako blizak mi ne u Croatia records u starog Jollya kupila cd Galerija Tutunplok. Prvi album ikad. Nije loše za prvi album el. Nikad to neću zaboraviti, 119,99kn, onaj kip na coveru, pisme kako idu po redu, riči svih pisama..sve smo znali, nigdi nije smilo bit’ greške(nije taj album, ali nema veze)  

Šibenik, 2000.

Najdraži poklon

Najdraži poklon mi je radio koji sam dobila od tate za Božić prije nekih 10ak godina. Radio stoji na noćnom ormariću u mojoj sobi u kojoj sam odrasla i kad sam doma ga automatski upalim svako jutro. Mislim da je s godinama taj radio posta simbol mira i sigurnosti koju osićam kad dođem u svoj grad i u svoju obiteljsku kuću. Jutra mi s njim budu nekako vedrija, a onda i cili dan bude bolji. Tako da hvala tata što si mi poklonia taj najbolji osićaj na svitu iako si vjerojatno prije 10ak godina tražia poklone po dućanu i slučajno naletia na taj radio ni ne sluteći što će on meni danas predstavljati.

Zadar, 2013.

Najdraži film iz mladosti

Sestra i ja smo imale prvog Kralja lavova na kazeti. Ta kazeta se vrtila svako jutro u 7:00 u našem stanu na Jarunu… sve dok tati nije prelilo čašu, pa je mirno došao i izvukao film iz kazete. E, sjećam se ko da je jučer taj film letio ispred masivnog drvenog namještaja. Na kraju je jadan morao lijepiti film i umotat ga natrag u kazetu jer seka i ja nismo prestajale plakat…

Zagreb, Jarun, 2003.

Najbolje putovanje

Imao sam tu privilegiju kao dijete simultano gledati programe na satelitskoj televiziji (njemačkoj) i nesvjesno učiti strani jezik. Svi ti crtići, serije, reklame za brojne igračke (uključujući i utopijski Toys R Us) i općenito medijski prostor strane države mi je formirao neki idealni prikaz da je eto – bolje biti dijete preko granice, u nekoj drugoj državi.

Iako mi se to razmišljanje sad čini poprilično blesavim i infantilnim (imao sam 8 godina, pobogu), put u Njemačku s roditeljima u posjet rodbini vidio sam kao apsolutnu formu eskapizma, usprkos tome što nisam znao za te riječi idućih 10 godina. 

2006. sam posjetio Legoland i ostao oduševljen svim kreacijama, zabavnim parkovima, detaljčićima i sadržajem, a dojmu je pomoglo totalna zaluđenost nogometom za vrijeme Svjetskog prvenstva u Njemačkoj iste te godine. Savršeno vrijeme za biti bezbrižno dijete koje je uživalo u nogometu i Lego kockama i uspomena koju bi rado doživio ponovno, skoro 20 godina kasnije.

Legoland, Njemačka, 2006.

Najdraži program – Hrvatska na svjetskom

Bilo je to ljeto 2002. godine. Nakon generacije iz 1998. Hrvatska je opet došla do Svjetskog nogometnog prvenstva. Prve uspomene na uspjehe Hrvatske nogometne reprezentacije sežu u tu istu, sad daleku 2002. godinu i datum 8. lipnja (koji sad naravno provjeravam). Tek kroz maglu se sjećam starije braće pred zastarjelim ovećim televizorom(naravno, s katodnom cijevi, njegove težine oko dvadesetak kilograma se sjećam jer sam je mnogo godina kasnije nosio na otpad), koji se nalazio u sobi i dalje uređenoj u tada predominatnom soc-realističkom stilu kojeg neka domaćinstva njeguju i danas. Nakon uvodnog zgoditka Christiana Vierija, Ivica Olić je izjednačio u 73. minuti, da bi tek tri minute nakon Milan Rapaić doveo Hrvatsku u vodstvo 2;1(ove detaljnje informacije naravno provjeravam u FIFA-inim almanasima, jer su detalji kojih se teško sjetiti, ali osjećaj i okruženje je ostalo zapamćeno), a to je bio i rezultat na kraju.

Ibaraki, Japan, 2002.

Autostop

U vrijeme moje mladosti postojao je jedan oblik putovanja koji je, čini mi se, danas potpuno nestao. Zvao se autostopiranje (evo čak mi i google ispravlja riječ jer je ne prepoznaje) i kao što sami naziv objašnjava, aktivnost se svodila na čekanje uz prometnicu prema (najčešće) moru, držanju ispružene ruke sa palcem okrenutim gore i čekanjem da neka dobra duša stane. Tehnički, možda je ispravniji naziv bio ,,stopiranje“ jer dobre duše su češće bili vozači kamiona nego osobnih automobila. No, sve jedno. Nije bilo nekog straha od bilo koje vrste razbojstava, jednako kako najčešće nije bilo ni klime u vozilu. Sjelo se, pitalo što studiraš, kako ide, kuda putuješ, imaš curu, da li te dole čeka, i slične teme uz koje brže prolazi vrijeme i šoferu i tebi koji si uspio uloviti prijevoz. Nije bilo baš plastičnih boca sa raznim vrstama tekućina (počele su se pojavljivati početkom osamdesetih, sjećam se na faksu kad smo dobili uzorke takvih boca). Ja sam u to vrijeme imao jednu dlakavu čuturicu napravljenu od jednog dijela bikovog tijela (da ostanem pristojan). Tako mi je žao što sam je izgubio.

I ja sam, u vrijeme još svoje slobodne mladosti, ponekad koristio dobrobiti stopiranja. Neke od tih dužih ili kraćih vožnji bolje su se urezale u pamćenje od drugih. Jedna od takvih vožnji dogodila se u Istri, negdje krajem 70tih. Na putu prema Umagu i novom bungalovskom naselju Katoru gdje su se počeli okupljati dečki iz moje tehničke srednje škole (a opet vezano uz maturalac cura iz medicinske) negdje u Buzetu pokupila me jedna žena u ,,peglici“ (tko ne zna koji je to auto neka progugla). Tada još nije bila neka obaveza vezanja pojasa tako da se nisam ni ja vezao kao što nije bila vezana ni ona. Izgledala je oko 15 godina starija od mene, ali je bila sva izgrebana i puna suhih krasti po licu i rukama. Bila je vesela i srdačna. Nakon uobičajenih tema i razloga putovanja otvorila je i temu svog izgleda. Veselo mi je ispričala kako ju je u tom istom autiću muž vozio na posao, ali kako baš bočna vrata nisu previše pouzdana, na jednom lijevom zavoju vrata su se otvorila i ona je ispala iz auta i sva se isprevrtala i ugruvala na crvenoj istarskoj zemlji. Nasmijala se događaju, ja pristojno također. 

Iz nekakvog frajerizma nisam pokušao provjeriti vrata niti sam se vezao pojasom, ali sam grčevito pratio svaki lijevi zavoj.

U Zagreb sam se vraćao vlakom, a putovanja vlakom znala su biti još uzbudljivija. Ali o tome drugi put.

Hrvatska, 1970.

Walkman

Mama i tata su posjetili neki salon za namještaj i kako to biva, mene su ostavili u autu.

Dok sam bila sama, u autu sam našla bratov walkman i slušala party za ekipu…

Pred neko vrijeme sam shvatila da se radi o parodiji na pjesmu od Balaševića

 – , 2000.

Ljetovanje

Davno je to bilo..kad se 70tih išlo na more! Kretalo se u 2 sata po noći..hahaha da se izbjegne guzva… nemoguće! Kolone u nedogled, najveća brzina 40km/h, zastoji , serpentine na Velebitu, vruće u autu…nema klime, pohanci s paradajzom! Pakleno vruće, duuug jeee put od Krapine do Murtera, 10 sati! 

Murter …nekad uska ulica – trg, uska ulica, kamene kuce zaljepljene jedna na drugu, iza njih uvalice s parkiranim barkama, slatko malo dalmatinsko mjestašce u kojem sam opala u nesvest  nakon kaj smo konačno stigli .

Dopalo nam se to malo dalmatinsko mjesto idućih 10 godina. 

Bila sam iz nostalgije opet 80tih, s ruksakom , na Slanici su mi popalili svu lovu ..fuj ih bilo…za moje hippy putovanje.

Bila sam 2021 sa svojom familijom, al u Tisnom, bilo nam je izvrsno! Obišle smo neke druge kamene plaže…Jezera..mmmm

Murter je bil drukčiji, skroz…jako.

…More i kamen, to je isto!

Murter, 1970.

Baza sjećanja je projekt javne povijesti koji teži stvaranju arhiva sjećanja na svakodnevicu 20. i 21. stoljeća.

Pridružite nam se u čuvanju uspomena!

KONTAKT

bazasjecanja@gmail.com