Blagdan Svih svetih u krugu obitelji
Dan Svih Svetih jedan je od tri blagdana koji se obilježava u mojoj obitelji. Mi taj blagdan zovemo “Sesvete” ili “Sisvete”.
Od kad sam otišla na studij u Zagreb za Sesvete obavezno dolazim doma. Uglavnom je moj dolazak tradicionalno uključivao večernji izlazak dan ranije, i jutro na groblju u društvu bake i mlađe sestre. Moja sestra i ja godinama pratimo baku na groblju, nosimo svijeće i s njom obilazimo naše pokojne. Našem se obilasku unazad par godina pridružio i deda. On je doživio moždani dok sam ja još bila mala, otežano se kretao i nije baš mogao govoriti. Na groblje bi došao pred kraj, da bi ga ja odvela posjetiti njegovog vjenčanog kuma. Baka svake godine nosi popis, a iz godine u godinu on postaje sve duži i naš je posjet groblju time svaki put drugačiji. Prije koju godinu uzela je taj dobro znani popis i morala je izraditi novi na papiru većeg formata.
Koliko god je taj dan sumoran i cijela naša “misija” tužna, uglavnom groblje obilazimo smijuljeći se, “jer bolje da se smijemo nego da plaćemo.”
Ova godina drugačija je od proteklih. Blagdan je pao u srijedu. Moja sestra i ja putovale smo doma na sam blagdan s očekivanjem da je baka već obišla groblje u pratnji nekog drugog. Ipak, baka nas je pričekala da s nama ispoštuje tradiciju. Poznati popis je isti, al su posjete grobnim mjestima probrane. Baka je podijelila naše pokojnike na velike, srednje i male svijeće, i uz imena svojih najbližih stavila je kvačice. Ove godine to je značilo da smo obišle 14 grobnih mjesta, od ukupno 27.
Ove godine prvi puta posjetile smo i dedin grob.
Deda je umro prije malo više od godine dana. Baka njegov grob posjećuje svaki dan. Na putu na groblje vodile smo razgovor koji svaršeno opisuje naše Sisvete. Ja sam briznula u plač, da bi me baka pitala “Pa za kim se plačeš?”, ja joj kroz suze odgovaram “Pa za dedom!” i dodajem “I cijelom…ekipom!”, na što ona meni odgovara “Ajde… pa sad buš ih vidla.”
I stvarno, svi su bili na svojim mjestima, uglancani, lijepo su nas dočekali. Popis smo prošle prema bakinom planu, po redovima smo tražile grobove koje uvijek tražimo, baka nam je po tisućiti put objašnjavala s kim smo tu na koji način povezani, ja sam se plakala, skupa smo se smijali i svi otišli na grob dedinog kuma.
U proteklih 3 godine naša je obitelj izgubila 4 osobe. Ovaj blagdan mi nikad nije bio pretjerano drag jer ne volim razmišljati o smrti. No, volim način na koji se moja obitelj nosi s ovom jedinom životnom istinom. Skupa, i uz smijeh, i smrt je lakše podnijeti.
Krapina, 2023.
Tatina lekcija
Prvi razgovor s tatom o “pticama i pčelama” desio se kad je meni bilo 16 godina. Tata je, s obzirom na to da sam najstariji od trojice sinova, prvotno bio izbezumljen pa je posegnuo za humorom i upotrijebio metaforu “Izvadi ga u Vesi van.” Da pojasnim, Velika Ves je u to vrijeme bila predzadnja postaja na najdražoj ruti Zagreb Glavni Kolodvor – Krapina.
Krapina, 2011.
Praznici kod bake i dide
Čim bi vrtić ili škola završila, roditelji bi me strpali u auto i odveli u Šibenik kod bake i dide. Oni bi se vratili nazad u Zagreb na posao nakon dva tri dana, dok bi ja ostao u Šibeniku. Budući da vožnja iz Zagreba traje nekoliko sati, najčešće bismo stigli u kasno poslijepodne ili rano večer Jedna od jasnijih slika u mom sjećanju je dolazak u moju slijepu ulicu, po kojoj su se već igrali moji prijatelji. Pri vrhu ulice, nalazi se naša kuća od dva kata. Na donjem katu su bili ujak, ujna i moje dvije sestrične, a na gornjem baka i dida gdje bi ja spavao. Drugi jako jasan prizor iz djetinjstva mi je dolazak u gornji stan i opće veselje bake i dide kad bi se vratio. Ne bi se dugo zadržao kod njih, već bi izletio na ulicu igrati se s prijateljima i sestričnama.
Svaki bi mi dan bio drugačiji od prethodnog, međutim postojala je gotovo ritualna forma koju bi dan pratio… Buđenje, doručak crtići, izlazak na ulicu i već bi bilo vrijeme za ručak. Ručkovi su mojoj baki bila jako bitna stvar, svaki bi dan bili u isto vrijeme i svi smo morali biti na njemu. Iako bismo se na tim ručkovima znali i smijati i svađati uvijek su mi bili neizmjerno dragi dio dana jer bi nas se svih sedam okupilo (često i više zbog kojekakvih gostiju), jer bi se pričalo gdje se ide na kupanje i jer bi ti ručkovi generalno bili živo događanje.
Nakon ručka slijedio bi odmor, ili barem za didu, mi djeca bismo se ritualno vratili na igrati na ulicu s ostalom ekipom. To je još bilo vrjeme gdje su mobiteli bili rijetki, a sms poruke skupe, u drugim riječima dogovora nije bilo nego bismo svi znali kad trebamo biti i gdje. Nakon još malo igre išli bismo na kupanje. Baka bi nam složila sendviče i druge stvari za jest i tamo bismo proveli par sati, a kad bi se vratili mislim da je jasno gdje bi se išlo… na ulicu.
Večer je bila najživlje vrijeme na ulici jer bi tada krenule ozbiljnije igre poput boce istine, uno, skrivača (žmire), lovice (vatala) i najsofisticiranije grupa traži grupu. ‘Grupa traži grupu’ započinje brojalicom ‘cik cak cuk’ kojom se kolektivni sastav ulice raspodijeli u dvije grupe: jedna bježi, a druga traži. Članovi pojedine grupe se ne smiju razdvajati i za razliku od skrivača dopušteni teren za igru postaje puno veći od jedne ulice, već se lovimo po cijelom kvartu. Grupa koja se skriva dobije kredu, kojom na svakom skretanju ostavlja strelice kamo su išli, osim što mogu ostavljati i lažne znakove. Ova igra bila je ogroman izvor adrenalina za sve nas.
Također pravila su igranje ostalih igara bila su jako razrađena i cijenjena. Na primjer kada bismo igrali skrivača imali smo ‘pik’ na centru ulice, kraj pika bilo je krov i osoba bi se mogla sakrit na tom krovu i odmah spasiti se čim se lovac malo odmakne. Brzo smo primijetili da to mjesto upropaštava igru, stoga bi nakon klasične brojalice od 5,10,15,20,25…100 lovac izgovori invokaciju u kojem bi naglasio/la sva zabranjena mjesta: “Nema oko mene, iza mene ili na krovu od Lučeva!!”. Nerijetko bi se znalo čuti hektično trčanje i traženje novih mjesta za skrivanje nakon te invokacije.
Sjećam se također da mi je koncept ‘vremena za spavanje’ bio stran. Kako je naša ulica slijepa, ne prometna i okružena zgradama gdje su se svi susjedi znali za djecu nitko nije bio zabrinut i na spavanje bismo išli kada bismo se prirodno umorili.
Ovako je izgledao tipičan dan u Šibeniku, međutim postojala su česta događanja koja su vrijedna spomena poput: šetnje s didom u grad, druženje s bakom pred TV-om nakon napornog dana na ulici, odlazak u Sokolarski centar kod ujaka, svaka od ovih bi zaslužile svoj tekst jednako posvećen ovom o ulici, no to ću morati opisati u drugom komadu teksta, a ovo bi posvetio jednom prekrasnom okruženju u kojem sam proveo prekrasne trenutke, naučio pravednosti, iskrenosti, humoru i svemu tome što nam dobro društvo daje dok smo mladi.
Često dobijem gorko-slatki osjećaj kad se sjetim kako smo svi jedan put izašli se igrati s prijateljima na ulicu ne znajući da nam je to baš zadnji put.
Šibenik, 2002. – 2007.
Najdraži film iz mladosti
Sestra i ja smo imale prvog Kralja lavova na kazeti. Ta kazeta se vrtila svako jutro u 7:00 u našem stanu na Jarunu… sve dok tati nije prelilo čašu, pa je mirno došao i izvukao film iz kazete. E, sjećam se ko da je jučer taj film letio ispred masivnog drvenog namještaja. Na kraju je jadan morao lijepiti film i umotat ga natrag u kazetu jer seka i ja nismo prestajale plakat…
Zagreb, Jarun, 2003.
Najdraži poklon
Najdraži poklon mi je radio koji sam dobila od tate za Božić prije nekih 10ak godina. Radio stoji na noćnom ormariću u mojoj sobi u kojoj sam odrasla i kad sam doma ga automatski upalim svako jutro. Mislim da je s godinama taj radio posta simbol mira i sigurnosti koju osićam kad dođem u svoj grad i u svoju obiteljsku kuću. Jutra mi s njim budu nekako vedrija, a onda i cili dan bude bolji. Tako da hvala tata što si mi poklonia taj najbolji osićaj na svitu iako si vjerojatno prije 10ak godina tražia poklone po dućanu i slučajno naletia na taj radio ni ne sluteći što će on meni danas predstavljati.
Zadar, 2013.
Prvi susret sa stranom glazbom
Kad sam bila mala moj tata je imao Rosenstolz album koji bi se vrtio svaki put kad bi sjeli u auto, pogotovo na putu do mora… Tad nisam ni imala pojam sto je to njemacki jezik a kamoli da slusam njemacke pjesme, ali ostale su mi u sjecanju dan danas i dok sam ucila njemacki u skoli sve su mi se vise svidjele te pjesme
Zagreb, 2005. – 2006.
Godišnji odmor
Praznike sam provodila s bakom i djedom na Viru.
Bio je to period gdje sam mogla plivati i zezati se
Ali svake noći odlazila sam s bakom i djedom do kafića s live muzikom i tamo bi mi kupili kuglicu sladoleda.
Muzika koja je svirala me vrati u to vrijeme-riječ je o trash hitovima
Vir, 2010.
Prvi hobi
Moj prvi hobi bio je crtanje. Od kad znam za sebe uvijek sam nešto crtao, najčešće drvenim bojicama i flomasterima. Tu i tamo bih znao nešto naslikati, vodenim bojama ili temperama. U jednom trenu imao sam cijelu mapu ispunjenu svojim crtežima koju nažalost nisam sačuvao. Volio bih da ju nisam bacio i da mogu vidjet kako su izgledali moji prvi crteži. Sjećam se kako je moja prabaka lijepo crtala. Također sjećam se kako mi je deda pokazivao kako da neke predmete nacrtam trodimenzionalno umjesto 2D. Pokazao mi je to na primjeru čaše, a ja sam bio tako fasciniran razlikom između moje 2D i njegove 3D nacrtane čaše da sam to probao primijeniti i na drugim predmetima. Mislim da je svaka moja bilježnica za školu imala više crteža negoli teksta pa čak i neke bilježnice koje sam koristio na faksu.
Zagreb, 2000.-2005.
Ljetovanje
Davno je to bilo..kad se 70tih išlo na more! Kretalo se u 2 sata po noći..hahaha da se izbjegne guzva… nemoguće! Kolone u nedogled, najveća brzina 40km/h, zastoji , serpentine na Velebitu, vruće u autu…nema klime, pohanci s paradajzom! Pakleno vruće, duuug jeee put od Krapine do Murtera, 10 sati!
Murter …nekad uska ulica – trg, uska ulica, kamene kuce zaljepljene jedna na drugu, iza njih uvalice s parkiranim barkama, slatko malo dalmatinsko mjestašce u kojem sam opala u nesvest nakon kaj smo konačno stigli .
Dopalo nam se to malo dalmatinsko mjesto idućih 10 godina.
Bila sam iz nostalgije opet 80tih, s ruksakom , na Slanici su mi popalili svu lovu ..fuj ih bilo…za moje hippy putovanje.
Bila sam 2021 sa svojom familijom, al u Tisnom, bilo nam je izvrsno! Obišle smo neke druge kamene plaže…Jezera..mmmm
Murter je bil drukčiji, skroz…jako.
…More i kamen, to je isto!
Murter, 1970.
Najdraže jelo koje je spremao član obitelji
Knedle od šljiva.
Krapina, 1970.
Baza sjećanja je projekt javne povijesti koji teži stvaranju arhiva sjećanja na svakodnevicu 20. i 21. stoljeća.
Pridružite nam se u čuvanju uspomena!
KONTAKT
bazasjecanja@gmail.com
