Najdraži program – Hrvatska na svjetskom
Bilo je to ljeto 2002. godine. Nakon generacije iz 1998. Hrvatska je opet došla do Svjetskog nogometnog prvenstva. Prve uspomene na uspjehe Hrvatske nogometne reprezentacije sežu u tu istu, sad daleku 2002. godinu i datum 8. lipnja (koji sad naravno provjeravam). Tek kroz maglu se sjećam starije braće pred zastarjelim ovećim televizorom(naravno, s katodnom cijevi, njegove težine oko dvadesetak kilograma se sjećam jer sam je mnogo godina kasnije nosio na otpad), koji se nalazio u sobi i dalje uređenoj u tada predominatnom soc-realističkom stilu kojeg neka domaćinstva njeguju i danas. Nakon uvodnog zgoditka Christiana Vierija, Ivica Olić je izjednačio u 73. minuti, da bi tek tri minute nakon Milan Rapaić doveo Hrvatsku u vodstvo 2;1(ove detaljnje informacije naravno provjeravam u FIFA-inim almanasima, jer su detalji kojih se teško sjetiti, ali osjećaj i okruženje je ostalo zapamćeno), a to je bio i rezultat na kraju.
Ibaraki, Japan, 2002.
Najdraži koncert
Najdrazi* koncert mi je bio kad sam isla sa najboljom prijateljicom u Mostar. Bio je neki festival ali smo mi isle samo zadnji dan. Samo sto smo dosli pred stand za prodaju karata, neki momak nam je prisao i dao nam jednu svoju viska jer njemu nije trebala. Vec tu smo vidile da noc krece na dobro! Tu vecer su svirali Brkovi, Sars, Vojko V i neki Cunami (bosanski treper). To je bio nas prvi koncert nakon Corone i karantene (tocnije u tijeku corone ali Bosna nije bila tolilo striktna oko Covid mjera). Kad je Sars krenuo svirat, taj bas koji smo osjecale u prsima i cijelom tijelu. Ta iskrena sreca koja nas je preplavila i koju jednostavno nismo mogle sakrit a nismo ni pokuvale. Nismo prestale plesat do kraja, doslovno osjecaj ko da smo prvi put dozivile koncert. Mislim da sam tad shvatila koliko zapravo volim koncerte!
Mostar, 2021.
Najdraža pjesma
Doselili smo se roditelji i ja 1974. godine u Krapinu.Imao sam 10.godina i krenuo u II.polugodište 4. razreda osnovne škole.
U razredu nisam nikoga poznavao.Došli smo iz Slavonije, imao sam drugačiji naglasak i bio sam tamnoputi dječak.
U školi je organiziran ples i muzika povodom nekog praznika. Mislim, da je bila proslava 25. maja/svibnja. Tada je to bio Dan mladosti. Na televiziji se prenosila štafeta mladosti.Simbolična palica, obično kao baklja prolazila je kroz cijelu državu, tada Jugoslaviju.Nosili su ju mladići i djevojke.
na Dan mladosti na TV je bio prenos velikog sleta na stadionu i to su svi gledali.
U razredu je svirala muzika , ja sam bio sam i sjedio na klupi.
Tada je došla najljepša cura u razredu do mene i povukla me za ruku .pjevala je Neda Ukraden “Drugarice posadimo cvijeće”, a mi zaplesali.
Zvala se Dina
Krapina, 1974.
Prvi koncert
Moj prvi koncert na Hušu u Krapini grupa Inat, dečki su rasturali rock!
Godina…! Hm? … 19.. 79..možda, tu negde… mozža kasnije?
Obožavali smo Huš, svi smo bili gore!
… prvi rock uživo…Prve ljubavi, prvi gin-tonik
Kaj je Huš ?
Stara zgrada muzeja krapinskog pračoveka, prizemlje, u prvom djelu šank sa stolovima, klupama , narančastim stoljnjacima s našivenim rožicama koje prikrivaju rupe spaljene čikovima, i drugi dio sa malom pozornicom i 5 dečki koji rastruraju rock,
Pjevaju na engleskom onak kak su čuli pjesmu… učil se je onda njemački i ruski u školama, engleski je tek krenul.
Krapina, 1970.
Baza sjećanja je projekt javne povijesti koji teži stvaranju arhiva sjećanja na svakodnevicu 20. i 21. stoljeća.
Pridružite nam se u čuvanju uspomena!
KONTAKT
bazasjecanja@gmail.com
