Teško se odlučiti za priču koja bi najbolje opisala djetinjstvo u osamdesetima pa sam se odlučila podijeliti priču o pismu. Naime, ja sam osamdesete provela u jednom selu pokraj Krapine, moji roditelji su radili u školi, pa smo imali stan iznad mjesnog ureda. Onda nije bilo telefona, a ni mobitela i pisala su se pisma…. Moja prijateljica iz razreda, živjela je par kilometara od mene, odlučila mi se javiti. Pošto nije znala adresu napisala je moje ime i prezime, a za adresu je navela:iznad mjesnog ureda. Pismo je naravno stiglo i neizmjerno me obradovalo jer su bili ljetni praznici, ali nije navela svoju adresu pa joj nisam mogla odgovoriti. Mislim da smo onda završile prvi razred. Nadam se da će ova crtica biti od pomoći. Još me na to vrijeme sjeća dolazak Ledo škrinje u naš seoski dućan, i neizmjernog veselja u uživanju sladoleda. Jer nije sve bilo dostupno ko sada…