Uz desetak milijuna ljudskih života, Prvi svjetski rat na svom je završetku odnio i četiri velika carstva, dovevši do geopolitičkih promjena koje će već za dvadesetak godina uzrokovati njegov nastavak. Razdoblje između tih dvaju epohalnih događaja dosadašnja je politička historija mahom bila sklona promatrati kroz prizmu uspona i sukoba dviju najopasnijih ideologija prve polovine 20. stoljeća – komunizma i fašizma. Uhvaćen između (i u prenesenom i u doslovnom smislu) izgubio se pritom tada još uvijek najmnogobrojniji društveni sloj – seljaštvo. Ta je činjenica tim ironičnija što je upravo promatranih tridesetak godina zlatno doba tog sloja i njegovog utjecaja na ostatak tadašnjih društava. Objavljena početkom 2025. godine, ovu historiografsku rupu dobrim je dijelom – barem što se tiče prostora današnje istočne i srednje Europe – ispunila knjiga „The Last Peasant War“ Jakuba S. Beneša.
Dok je europska povijest bogata slučajevima mahom neuspješnih seljačkih pobuna – dovoljno je prisjetiti se hrvatskog 16. stoljeća – Prvi svjetski rat postavit će preduvjete potencijalno drugačijih ishoda. Masovno mobilizirane vojske zaraćenih sila počivat će, naime, golemim postotcima upravo na seljačkim leđima (30 % njemačke vojske, 43 % francuske te čak 75 % ruske). Suočenost s dotad neviđenim razmjerima ubijanja industrijskom brzinom, međutim, već nakon prvih nekoliko ratnih godina dovest će do dvaju paralelnih pomaka – slomit će se na selu tradicionalno jak autoritet vlasti – kako vojnih na bojišnici tako još više civilnih u eksploatiranoj unutrašnjosti, što će neposredno rezultirati i buđenjem kolektivne seljačke svijesti i spoznajom o vlastitoj snazi i društvenoj ulozi. Kako rat bude odmicao – posebno na području Austro-Ugarske Monarhije i Ruskog Carstva – ovo će dovesti do kombinacije civilnog otpora ratnim mjerama i masovne pojave u hrvatskoj historiografiji i književnosti dobro poznatog fenomena – zelenog kadra.
Hranjene stalnim dotokom novih dezertera, zelene armije od 1917. godine nadalje razasute „po šumama i gorama“ diljem srednje i istočne Europe glavna su preokupacija prve polovice Benešovog djela. Upravo njihova pojava poslužit će kao iskra koja će zapaliti plamen nezadovoljstva nakupljanog na selu od 1914. godine uvođenjem ratnodobnih pravila funkcioniranja društva, svedenih na polu-prisilan otkup poljoprivrednih proizvoda, oduzimanje radnih životinja i stvaranje sve očitijeg nerazmjera u životnom standardu i podnošenju ratnog tereta između seljačkih obitelji i novopečenog sloja ratnih profitera. S druge strane, upravo će povezivanje s nezadovoljnim seljačkim masama omogućiti i dvogodišnje održanje zelenog kadra u neposrednoj blizini svojih obitelji i seoskih domaćinstava, koja će ih opskrbljivati hranom, povremenim skloništem i informacijama o žandarskim i vojnim ophodnjama. Na hrvatskom povijesnom prostoru kao naročito „inficirane“ zelenim kadrom autor obrađuje Frušku goru, slavonsko gorje, Moslavinu, Banovinu te područje Dalmatinske zagore.
Dok je urušavanje bojišnice nakon masovnog dezertiranja dosad historiografski najobrađenije u slučaju revolucionarne Rusije, Beneš pokazuje kako situacija nije bila mnogo bolja ni u njenim protivnicama na Istočnoj bojišnici. Međutim, premda će upravo povratnici iz ruskog zarobljeništva nakon 1917. godine biti glavni donositelji konkretnijih revolucionarnih ideja i slogana, glavna namjera glavnine zelenokaderaša ipak će ostati neposredna zaštita svojih suseljana i samih sebe od ratnih posljedica. Nasuprot očekivanju kako će u takvim nemirima najzastupljeniji biti bezemljaši, gotovo stoga ne iznenađuje činjenica da je glavnina pobunjenih dolazila i boravila uz područja s mnoštvom malih posjednika – niti prebogatih da bi ih doživljavali kao prijetnju niti presiromašnih da ih ne bi mogli pomagati. Djelovanje seljačkih „tajnih armija“ autor dijeli na uobičajenu osvetu onima koji su – barem iz seljačke perspektive, što je najčešće i bilo točno – tijekom rata ostvarili određenu dobit ili sudjelovali u eksproprijaciji seljačkih dobara – odnosno na opsežnije političke ambicije, od spomenutih boljševičkih elemenata do kratkotrajnih pokušaja osnutka autonomnih seljačkih republika vođenih pojednostavljenom percepcijom republikanizma kao takvog, odnosno Wilsonovih načela.
Poveznicu između ratnodobnog dezerterskog seljačkog pokreta i nemira koji će obilježiti međuratno razdoblje, dovevši naposljetku i do spomenutog zlatnog doba seljačkih stranaka, Beneš pravi putem detaljnije obrade dviju najpoznatijih pobunjeničkih seljačkih skupina – moravske Slovácko brigade bojnika Cyrila Hluchýja, odnosno Kola gorskih tića Bože Matijevića, čiji će najpoznatiji izdanak postati legendarni Jovan Stanisavljević Čaruga. Odbacivanjem zelenokaderaškog potencijala pri stvaranju novih (više)nacionalnih država – u moravskom slučaju unutrašnjost će pacificirati češke snage, dok će nemirno područje južnoslavenskih dijelova bivšeg habsburškog imperija silom, s još jednim snažnim proplamsajem tijekom žigosanja stoke 1920. godine, umiriti srpska vojska i žandarmerija – novonastala Čehoslovačka i Kraljevina SHS simpatije sela morat će steći na drugačiji način, provedbom agrarne reforme.
U kontekstu demografske ekspanzije i gladi za obradivom zemljom, upravo će podjela dotadašnje vlastelinske zemlje postati glavnim motivom i pitanjem seljačke politike međuratnog razdoblja. Valja naglasiti kako je svođenje te politike na demokratske osnove, potaknuto uvjerenjem da zbog svoje brojnosti seljaštvo već matematičkim principom mora moći ostvariti svoje ciljeve, jedan od najvećih uspjeha država nastalih na poratnim razvalinama europskih imperija. Na taj je način seljaštvo u većini slučajeva ujedno barem privremeno otrgnuto sirenskom zovu komunizma (čiji utemeljitelji, doduše, u selo nikada nisu ni ulagali previše nade). Položaj seljačkih stranaka varirat će od države do države – dok će, primjerice, u Bugarskoj pod Stamboliskim nakratko uspostaviti i autoritarnu vlast, a u Čehoslovačkoj biti jedan od stupova centralne vlasti, u Kraljevini SHS/Jugoslaviji povezivanjem s neriješenim nacionalnim pitanjem do samog kraja njenoga političkog postojanja H(R)SS će predstavljati najjaču opozicijsku snagu.
Međuratno razdoblje, naglašava Beneš, zenit je seljačkih političkih stranaka, čije je postojanje omogućeno ponajprije masovnim poslijeratnim širenjem glasačkog prava. Ujedno je to vrijeme konačnog razvoja i posebne seljačke ideologije, ukotvljene između težnje k pronalaženju trećeg puta u gospodarstvu, između kapitalističkog liberalizma i ultradržavnog socijalizma, odnosno naglašene potrebe za duhovnom reorijentacijom društva. Naime, iako je u ranijim desetljećima seljaštvo – s pravom – promatrano kao reakcionarna prepreka bilo kakvim procesima modernizacije, u ovom kontekstu ono i u vlastitoj percepciji postaje njenom specifičnom avangardom, s identitetskim ponosom i samopoštovanjem. Cilj više nije povratak na nekadašnja navodna „zlatna vremena“, već oblikovanje novog društva u kojem će seljačka uzajamnost spriječiti buduće ratove, a selo više neće biti podređeno prohtjevima strane mu urbane civilizacije, već će grad prilagoditi svojim potrebama i željama.
Daljnji razvoj seljačkih pokreta, s danas nepoznatim mogućim posljedicama, spriječit će izbijanje Drugoga svjetskog rata. Do krize dotadašnjih političkih opcija, međutim, dolazi već tijekom 1930-ih, kada u kontekstu gospodarske i prateće političke krize seljačke mase u sve većoj mjeri pridobivaju autoritarni lijevi ili radikalno desni pokreti ili pak se, u novom razbijanju iluzije o mogućnosti rješavanja seljačke problematike političkim putem, šire razni oblici izvanparlamentarnog djelovanja. Kao što je poznato iz svjetske povijesti, nakon nacističke invazije na ostatak Europe, diljem okupiranih područja razvit će se različiti pokreti otpora, u srednjoj i istočnoj Europi nakon 22. lipnja 1941. godine uglavnom predvođenih komunističkim kadrovima. Unatoč iznimkama poput poljskih Seljačkih bataljuna, neovisnih o drugim zaraćenim stranama, u takvom kontekstu percipirana pasivnost prijeratnih seljačkih stranaka – čiji će najistaknutiji predstavnici mahom izbjeći na Zapad – i unatoč prijeratnom strahu od kolektivizacije sovjetskog tipa istopit će strah od komunizma te na prvim poslijeratnim izborima dovesti do masovne prevlasti lijevih političkih opcija i među seljačkim biračkim tijelom. U ponekim zemljama, dakako, i s pomoću neugasivog propagandnog stroja i zabrane djelovanja ostalih političkih stranaka.
Doživjevši svoj politički i kulturni vrhunac u međuratnom razdoblju, seljaštvo srednje i istočne Europe promatrani će put stoga završiti najprije u poslijeratnim seljačkim radnim zadrugama, a zatim i u društvenom kontekstu koji će industrijalizaciji i urbanizaciji davati prednost veću nego u bilo kojoj prijeratnoj sredini. Međutim, u većini slučajeva relativno brzo odustajući od staljinističkom krutošću nametnute kolektivizacije, komunističke će vlasti istovremeno na selu naposljetku konačno provesti i toliko godina očekivanu agrarnu reformu. Istovremeno s time, u drugoj polovini 20. stoljeća selo će zahvatiti procesi modernizacije kojim će ono u svom tradicionalnom obliku mahom nestati, odvodeći sa sobom u prošlost i seljačke političke stranke, ali i glavne razloge njihove nekadašnje popularnosti i potrebe za njihovim djelovanjem.
