Premda je srednjovjekovna Bosna, njezina politička, društvena i kulturna povijest dugo privlačila i privlači interes hrvatske historiografije, koja je uglavnom inzistirala na bosanskoj samobitnosti i specifičnom razvoju te ju je rado okarakterizirala kao rubni prostor hrvatskog srednjovjekovlja, s druge strane, srpska je historiografija u drugoj polovici dvadesetog stoljeća usmjerila pozornost prema proučavanju gospodarske povijesti srednjovjekovne Bosne, nerijetko je vezujući u totalitetu uz povijest srednjovjekovne Srbije.
Na tragu rečenog, treba istaći da je još 1955. srpski povjesničar Mihailo Dinić ponudio obrise razvoja najvažnije gospodarske grane u srednjovjekovnoj Bosni napisavši dvosveščano izdanje Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Bosni i Srbiji. O rudarstvu, a i s njim povezanom trgovinom i gradskim naseljima, pisala je i Desanka Kovačević-Kojić u nekoliko navrata pa je na neki način iscrpila tu tematiku. Sima Ćirković u svojoj sintezi Istorija srednjevekovne bosanske države također je donio kraći pasus o rudarstvu u srednjovjekovnoj Bosni. Budući da su, kao što će biti riječi, glavni kupci bosanskog srebra bili Dubrovčani, svakako da je povijest bosanskog rudarstva zaintrigirala i proučavatelje dubrovačke prošlosti pa tako se Josip Lučić u studiji Obrti i usluge u Dubrovniku do početka XIV. stoljeća dotakao dubrovačke nabavke sirovina, pa tako i srebra te drugih ruda, u širem gradskom zaleđu. Dodajmo da je upravo zbog navedenih dubrovačkih trgovačkih aktivnosti u Bosni, građa dubrovačkog Arhiva danas iznimno vrijedna za proučavanje razvoja rudarstva u srednjovjekovnoj Bosni.
Rudarenju vješte pridošlice
Iako se neko vrijeme propagirala teza kako su sredinom 13. stoljeća rudnici u Bosni (i Srbiji) obnovljeni na poticaj Sasa, koji su migrirali na ta područja bježeći pred Tatarima, ipak se u novije vrijeme pribjegava preciznom prekrštavanju tih, rudarenju vještih, pridošlica u Nijemce kojima je samo pridodan, kao i drugdje, etnos jedne od brojnih germanskih skupina. Vjerojatno su tatarske provale za ove migracije Nijemaca prema europskom jugoistoku manje relevantne, već ih treba dovoditi u vezu s onim općim kolonizacijskim valom koji je zapljusnuo slavenske zemlje iz Srednje i Zapadne Europe vještim trgovcima, obrtnicima te graditeljima trgovišta i gradskih naselja, nošen na krilima razvijenog srednjeg vijeka.
O rudarskim počecima u srednjovjekovnoj Bosni
Istraživanja su pokazala da je proizvodnja bosanskih rudnika započela ipak nešto kasnije, u vrijeme bana Stjepana II. Kotromanića kada Bosna započinje svoje teritorijalno širenje. Od toga vremena, druge polovice 14. stoljeća, rudarstvo i trgovina plemenitim metalima te drugim rudama u stalnom su usponu te dosežu svoj vrhunac u prvoj polovici 15. stoljeća. Ubrzo je uslijedilo naglo opadanje zbog provala Osmanlija, koji su presijecajući trgovačke putove nastojali čitavu rudarsku proizvodnju usmjeriti prema svojim potrebama. Veliki rudnici srebra, bakra i olova nalazili su se u središtu bosanske države – pokraj Fojnice, Kreševa, Deževice i Dusine – no najveći rudnik srebra bila je Srebrenica, nedaleko od Drine. U pojedinim bosanskim rudnicima dobivalo se željezo, a o vađenju saznajemo tek kasnije iz osmanskih spisa. Također, naselja koja nisu u svojoj neposrednoj blizini imala rudnike postala su značajna kao trgovišta plemenitim metalima, a takav je slučaj sa Zvornikom i Visokim.
Bosanski vladari i vlastela nisu se pretjerano miješali u rudarsku proizvodnju, osim što su kao vlasnici rudnika ubirali dohodak, a povremeno su radi povećanja vlastitih prihoda podizali trgovinsku rentu. Prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić ubirao je od Srebrenice i Ponora 425 litara srebra, a dvadesetak godina kasnije nakon što je Srebrenica darovnicom Žigmunda Luksemburškog pripala srpskom despotu Stefanu Lazareviću prihod se uvećao pet i pol puta, na 3100 litara srebra, a to bi u konačnici značilo da se dogodio i osjetan porast proizvodnje.
Trgovini vješte pridošlice
Domaći sloj trgovaca plemenitim metalima u Bosni nije se toliko okoristio jer je njihova trgovačka djelatnost nerijetko završavala s dolaskom na Jadran. Uz rudnike i trgovišta, naselja su formirali brojni strani trgovci od kojih su najbrojniji bili Dubrovčani pa se s pravom zaključuje da se važnost pojedinog rudnika očitovala snagom dubrovačke trgovačke kolonije koja se uz njega stacionirala.
Pred izazovom Jadrana i Mediterana
Sigurni zbog izostanka realnih trgovačkih konkurenata te zaštićeni ugovorima bosanskih vladara i vlade grada sv. Vlaha, Dubrovčani formiraju „srebrnu rijeku“ koja se slijevanjem prema južnom Jadranu dalje širi prema udaljenim mediteranskim tržištima, a doživljava svoj vrhunac u tridesetim i četrdesetim godinama 15. stoljeća. Po dolasku u Dubrovnik, bosansko je srebro posredničkom trgovinom završavalo u Aleksandriji, Španjolskoj, južnoj Italiji, ali dobrim dijelom i u Veneciji, odakle je dalje odlazilo prema europskom Zapadu. Iako je povremeno dolazilo do neplaniranih povišenja carina na srebro i posljedično sporova među bosanskim vladarima i dubrovačkom vlastelom, treba spomenuti da su Dubrovčani učestalo krijumčarili srebro, a povremeno bi ih u tome uhvatili službenici bosanskih kraljeva. Tvrtko II. Kotromanić uveo je pak žigosanje srebra kao dokaz da je ono prošlo carinu i da je podmiren vladarev udio.
Procvat trgovine srebrom i drugim rudama u širem dubrovačkom zaleđu i dalje uzduž Sredozemlja istraživači su povezivali s gospodarskim krizama i opadanjem proizvodnje brojnih europskih rudnika u prvoj polovici 15. stoljeća pa je upravo dubrovačko trgovačko brodovlje nabasalo na gladna europska tržišta. Iz Bosne su se prošili i brojni predmeti od srebra, upamćeni kao proizvodi izrađeni ad modum bosnensem. Nakon što su se na europskom jugoistoku pojavili Osmanlije, ubrzo su spoznali gospodarsku vrijednost Bosanskog Kraljevstva pa je osmanski kroničar Dursun-beg zapisao, pomalo pretenciozno, kako je Bosna veliki rudnik srebra i zlata.
Kratki pregled
Rudarska proizvodnja bila je najvažniji element privrednog života Bosne. No, čini se, da sve potencijale rudnika bosanski vladari i vlastela nisu umjeli iskoristiti. Premoćan trgovački potencijal Dubrovčana izveo je pak bosansko srebro na europska tržišta. Budući da je bosanskim vladarima i vlasteli povremeno trebao zlatan novac, Dubrovčani su se i tu okoristili naplaćujući velike provizije prilikom razmjene srebrnog i zlatnog novca jer nikada nije postignut realan omjer između srebra i zlata.
Preporuke za čitanje
Ćirković, Sima „The Production of Gold, Silver, and Copper in the Central Parts of the Balkans from the 13th to 16th Century.“ U Precious Metals in the Age of Expansion: Papers of the XIVth International Congress of the Historical Sciences, ur. Hermann Kellenbenz, 41-69. Stuttgart: Klett-Cotta, 1981.
Dinić, Mihailo. За историју рударства у средњевековној Србији и Босни (Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni). Sv. I-II. Beograd: Srpska akademija nauka, 1955-1962.
Kurtović, Esad. Kratka historija srednjovjekovne Bosne. Sarajevo: vlastita naklada, 2019.
