Jedna od tipičnih frustracija prosječnog učenika temelji se na vjerovanju kako svaki učitelj smatra da je upravo njegov predmet najvažniji, zbog čega ima nerealna i preambiciozna očekivanja. Spomenuta očekivanja ovih su dana aktualna s obzirom na dugo očekivanu
javnu objavu rezultata nacionalnih ispita koje je ove (2023.) godine po prvi puta pisalo više od 40 tisuća učenika osmih razreda. Sudeći po efektu spomenute provjere, učenici u Hrvatskoj nisu osobiti poznavatelji povijesti, budući da ih je više od pola ostvarilo tek ocjenu dovoljan (2). To otvara brojna pitanja koja, ovisno o diskursu onoga tko ih postavlja, vode u različitim smjerovima. Od opravdanosti provođenja nacionalnih ispita, kvaliteti testova, učinkovitosti nastavnika, motivaciji učenika i sl. Pojavila se čak i spekulacija kako ispitni materijali iz različitih predmeta nisu usklađeni s obzirom na zahtjevnost, što ima za cilj diskreditiranje i postupno ukidanje ili smanjivanje satnice pojedinih predmeta. Jednostavnije rečeno – koji su školski predmeti najvažniji, koji manje važni a koji eventualno nevažni.
Je li povijest najvažniji školski predmet? Vjerujem da bi ovu tezu mogli potkrijepiti mnogim valjanim argumentima, međutim u ringu s materinjim i stranim jezicima te danas visoko cijenjenim tzv. STEM područjem vjerojatno bismo izvukli kraći kraj. Međutim to nije važno. Odgovorno tvrdim da je povijest najzanimljiviji predmet. Možda bi točnije bilo reći da povijest može biti najzanimljiviji predmet, no da bi bio takav potrebna je kreativnost nastavnika. Za pristup suvremenim učenicima naviklim na dinamičnost, intrige, brze sadržaje i povezivanje suprotnosti, povijest je nastavni predmet koji koji naprosto obiluje mogućnostima za kreiranje upravo takvih sadržaja. U nastavku donosimo video materijal u kojem su političke krize i lokalni ratovi uoči Prvog svjetskog rata prikazani kao borilački mečevi. Borci su životinje koje predstavljaju pojedine velike sile iz spomenutog razdoblja, što je povezano s političkom karikaturom kao uobičajenim načinom informiranja i pokušavanja stvaranja određenih stavova u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću. Prikazivanje povijesnih sadržaja na ovakav ili sličan način može pobuditi interes i zadržati pažnju učenika, oni se mogu uživjeti, poželjeti saznati više, postaviti pitanja o okolnostima i zainteresirati se za nastavak. Teško da možemo očekivati više od bilo kojeg školskog predmeta.
