Pojmovna i koncepcijska zbrka nigdje u pedagogiji nije tako velika kao u metodici nastave.
(Meyer 2005:74)
Ako se prisjetite svojih školskih ili sveučilišnih nastavnika, svaki od njih imao je određeni stil poučavanja kojega se više ili manje sjećate i danas. Ako ste razgovarali (ili to još uvijek činite) sa školskim ili fakultetskim kolegama uočili ste različitosti u poimanju predavanja i nastavnih metoda istih nastavnika, zar ne? Kako se tradicionalni stilovi poučavanja razvijaju s dolaskom diferencirane nastave, sve više nastavnika prilagođava svoj pristup, odnosno nastavne metode, ovisno o potrebama učenja svojih učenika. No, može li nastavnik prilagoditi odabrane metode poučavanja za razred od gotovo 30 učenika različitih sposobnosti, interesa i potreba (pa još puta 10-ak razreda) tako da svima sve odgovara, bude zanimljivo i poticajno? Ima li mjesta za storytelling u višim razredima nastave Povijesti?
NASTAVNE METODE
U literaturi se javljaju pojmovi poput nastavne metode, nastavni modeli, oblici, tehnike i strategije, a različiti autori predlažu različitu klasifikaciju. Možemo reći da su metode više metodičke kategorije, dok ostali pojmovi predstavljaju manje metodičke jedinice koje se mogu klasificirati pod odgovarajuću metodu. Zbog pojmovne i koncepcijske zbrke, ova je klasifikacija idealtipska jer se unutar jednog školskog sata mogu koristiti najrazličitije metode, tehnike i modeli koje se redovito preklapaju.
Nastavne metode mogu se definirati kao najorganiziraniji oblik odgojno-obrazovnog rada, svojevrsni alati koje nastavnici koriste kako bi se ostvarili što bolji uvjeti za pokretanje procesa učenja. Nastavne metode odgovaraju na pitanje – kako ostvariti zadane ciljeve bez obzira na to je li riječ o procesu poučavanja ili o procesu učenja.
Uskladiti vrstu učenja s razinom sposobnosti, interesa i potreba svakog učenika u razredu jedno je od najvećih umijeća poučavanja.
Metodička pluralnost
Kiper i Mischke predlažu nastavnicima provjeru nastavnih metoda:
- sa stajališta primjenjivosti stjecanju i stupnju kompetencija (specifičnih za taj predmet)
- sa stajališta poticanja procesa učenja (pritom se pozornost usmjerava na metode nastavnika i na metode učenika)
- sa stajališta samostalnog korištenja metoda od učenika
Jedna metoda nije pogodna za sve nastavne predmete, a ne postoji jedna prava metoda poučavanja jer ne postoji ni pravi oblik učenja (Terhart, 2001:147). Sigurno je da metodička monokultura potiče jednostranost učenja zbog čega je potrebno primjenjivati različite metode poučavanja jer višedimenzionalnost i pluralnost oblika učenja zahtjeva i metodičku pluralnost. Ako raznolikost metodičkih praksi nije pretjerana, nastavni sati s raznolikim i kombiniranim metodama imat će sadržajno uspješnije i uopće bolje rezultate u poimanju nastavnog predmeta.
Kako odabrati nastavnu metodu
Nastavnici kontinuirano traže najučinkovitije načine prenošenja sadržaja uglavnom iz perspektive ekonomičnosti nastave, strukture učenika i općih uvjeta rada u svojim učionicama. Reformska pedagogija, koja potiče osamostaljivanje učenika, zanemaruje tjednu, mjesečnu i godišnju ograničenost školskim okvirom i obrazovnom politikom s kojom se nastavnici redovito susreću. Primjerice, ako nastavnik jedan razred ima svaki tjedan posljednja dva sata u danu (7. i 8. sat nastave) i tako tijekom cijele godine, koliko uopće može očekivati od učenika praćenje aktivnosti koje zahtijevaju visoku razinu fokusa i koncentracije? Nastavne su metode, kao regulatori cjelokupnog tijeka nastavnog procesa, česta tema interesa i istraživanja u obrazovnim znanostima, no oni su teorijski postavljeni u okvirima idealne nastave u kojoj učenici u jednom danu imaju samo jedan nastavni predmet. Zato je puno važnije ispitati i pomoći nastavnicima kako odabrati nastavne metode koje najbolje odgovaraju njemu i njegovim učenicima u realnim i svakodnevnim školskim okolnostima. Stoga će se u ovome i nekoliko sljedećih radova prikazati prednosti i mane pojedine nastavne metode s ponuđenim primjerima nadogradnje i primjene u nastavi Povijesti.
PET METODA POUČAVANJA
Prema Ewaldu Terhartu, metode treba vrednovati u odnosu na vrstu učenja koje podupiru, potiču ili izazivaju.
- FRONTALNI RAD (predavačka ili izravna nastava) obilježena je uglavnom jednosmjernom komunikacijom nastavnika pred razrednim odjelom, a najprikladnija je kada nastavnik želi strukturirano prikazati temeljna znanja iz određenog područja.
- METODA PROBLEMSKE NASTAVE (temeljena na induktivnom modelu) jednostavna je, ali učinkovita metoda koja učenicima induktivnim putem (od pojedinačnog k općem) omogućava dublje razumijevanje određene teme samostalnim ili vođenim otkrivanjem.
- METODA GRUPNE NASTAVE (suradnička nastava) predstavlja socijalni oblik rada (podjelom u manje skupine) koji je karakterističan po unutarnjoj dinamici i didaktičkim vrijednostima jer omogućava veću komunikaciju učenika, poštivanje individualnih razlika i poticanje pozitivnih karakteristika ličnosti.
- METODA MORALNOG ODGOJA osigurava implementaciju odgojne komponente školstva, često nevidljive i implicitne. Na osnovi pravno utvrđene svrhe odgojno-obrazovnog djelovanja nužno je, osim prenošenja elementarnih kulturno-specifičnih korpusa znanja, poticati osobni razvitak mladog naraštaja (nekognitivno područje učenja).
- METODA NASTAVE USMJERENE NA DJELOVANJE (temeljena na integrativnom pristupu poučavanja) potiče integraciju škole sa stvarnim životom (iskustveno učenje), povezivanje i razumijevanje različitih spoznaja te interdisciplinarnost čime se povezuju različita znanja i produbljuje razumijevanje. Ova metoda podržava cjelovit razvoj učenika, povezuje odgojne i obrazovne ciljeve i teži trodimenzionalnom znanju: znati (činjenice), razumjeti (pojmove i načela) i biti sposoban načiniti (vještine).
FRONTALNA METODA POUČAVANJA U NASTAVI POVIJESTI
Istraživanja pokazuju da se i na početku 21. stoljeća oko 75% nastave izvodi frontalno. Između ostalog, takav postotak leži možda u jednostavnoj činjenici da su sve (ili velika većina) školskih učionica organizirane tako da omogućuju isključivo frontalni rad. Iako pripada metodama koje se žestoko osporavaju, frontalna nastava treba imati mjesto u metodičkom repertoaru svakog nastavnika, a posebice u nastavi Povijesti.
Predavačka nastava koristi se kada nastavnik želi prikazati određeno sadržajno specificirano i jasno strukturirano područje znanja, a učenici ga trebaju naknadno usvojiti i pohraniti u svom znanju i mišljenju (Terhart 2001:150). Tehnike koje se koriste u okviru frontalne nastave su: informiranje, opisivanje, objašnjavanje, modeliranje, postavljanje pitanja, te izravno poučavanje preko zastupnika. Izlaganje može trajati od nekoliko minuta do punog školskog sata.
Prednosti
- vremenska ekonomičnost – omogućava nastavniku istovremeno prenošenje znanja većem broju učenika
- didaktička jednostavnost – potrebna je vrlo brižna priprema u strukturiranju sadržaja i problemskog polja koje treba prenijeti učenicima (zbog toga je i često kritizirana jer se čini da nastavnici ne ulažu dovoljno truda u pripremu, što, naravno, ne mora biti slučaj)
- lakše održavanje discipline – tijekom predavanja nastavnik sve učenike ima na oku
- prikladna za određene nastavne sadržaje – predstavlja dobar izbor za uvod u novo nastavno gradivo, a ako svi učenici imaju jednak pristup osnovnim informacijama o nekoj temi, znači da ostaje više vremena za korištenje drugih metoda i tehnika koje naglašavaju učeničku uključenost, ali podrazumijevaju i određenu količinu konkretnog predznanja
Nedostatci i kako ih izbjeći
- Autoritativnost nastavnika i pasivizacija učenika: frontalna nastava s nastavnikom pozicioniranim u središtu procesa učenja i poučavanja, može svesti učenika na ulogu pasivnog primatelja i ostaviti dojam da sve što se treba naučiti dolazi od učitelja. Zbog oskudnog predznanja i jednoličnosti u načinu prezentiranja nastavnika, učenik je samo fizički prisutan u prostoriji, a nastava postaje strateški monolog. Nastavnik bi stoga trebao paziti da svoje predavanje učini aktualnim i zanimljivim (čestim povezivanjem sa svakodnevicom, ciljanom digresijom i sl.).
- Receptivno učenje: treba razlikovati mehaničko i smisleno receptivno učenje. Izravno poučavanje vjerojatno je najdjelotvorniji pristup promicanju viših razina učeničke uspješnosti, ali će ova metoda pokazati svoje prednosti tek kada se koristi primjereno s obzirom na zadane nastavne ciljeve.
- Postavljanje pitanja: kako bi se prekinuo kontinuitet predavanja nastavnici često postavljaju pitanja s osnovnim ciljem pojedinog učenika probuditi iz sna i umanjiti privid pripovjedačke nastave. Takva pitanja stoga često djeluju nepovezano, besciljno i postaju sama sebi svrha. Postavljajte pitanja, ali na način da se u konačnici realizira vođena rasprava. Uloga nastavnika je slušati učeničke odgovore, uvlačiti ih u raspravu kroz primjere te ih navoditi na temu sata.
- Korištenje multimedije: izravno poučavanje preko zastupnika odnosi se na drugu osobu ili nastavne materijale i tehnologije. Osim stručnjaka iz određenog područja (gostujućih predavača što uvijek pridonosi dinamici nastave) u ovu se kategoriju ubrajaju i televizija, film, govorne emisije, glazba i slike. Ponovno, kao i kod postavljanja pitanja, korištenje multimedije mora imati svoju svrhu i smisleno biti uklopljeno u nastavni sat.
- Nedostatak individualizacije: nemogućnosti učitelja da istovremenim radom s velikom grupom učenika uzima u obzir njihove posebnosti i individualne razlike, može se doskočiti ciljanom kombinacijom različitih tehnika i aktivnosti. Ovaj nedostatak može se navesti kod svake metode jer se korištenjem samo jedne metode, zanemaruju različitosti učenika. Zato – kombinirajte!
- Pripovijedanje: opisivanje povijesnih događaja i procesa se ni u kom slučaju ne bi trebalo svoditi na puko nabrajanje činjenica jer ono vodi već spomenutoj pasivnosti učenika. Nastavnik ne mora znati sve iz svog područja niti navoditi sve podatke, već djelovati motivirajuće i poticati učenike na razmišljanje. Jedna od mogućih tehnika za nastavu povijesti u kojoj se često ne može izbjeći pripovijedanje i opisivanje jest storytelling.
STORYTELLING U NASTAVI
Integracijom storytelling iskustva (pričanje priča) u školski kurikulum razvija se najstariji alat koji čovječanstvo ima za izgradnju međuljudskih odnosa i razvijanje karaktera. Pripovijedanje je prirodni komunikacijski resurs koji nas ne košta apsolutno ništa. Pripovijedanje je prečica za većinu vještina za koje želimo da ih učenici razviju u školi (jezik, pismenost, kritičko razmišljanje, kulturna svijest, kreativnost, emocionalna inteligencija itd.). Na priču odgovaramo emotivno, suprotno, primjerice, sužavanju ili nepovjerenju koje se javlja kad nam se ponudi digitalna prezentacija. Emocije treba koristiti kao dio učenja, a ne dodatak učenju. Priče također djeluju i kao virtualno iskustvo koje nadomješta nedostatak iskustva u životu učenika.
Afektivna strana učenja je ključna u igri naših osjećaja, djelovanja i mišljenja. Ne postoji odvojenost uma i emocija: emocije, misli i učenje su povezani.
(Jensen 2005.)
Srednja škola ili vrtić
Pričanje priča koristi se u osnovnoškolskoj nastavi i to ponajviše u nižim razredima ili predmetima poput hrvatskoga jezika u kojemu se pričanje priče očekuje. Kad je riječ o srednjoj školi, a posebno fakultetu, to je prilično provokativna ideja koja ima mnogo oponenata jer ne treba od srednje škole raditi dječji vrtić… Teorijsko polazište za ovakav pristup nastavi može se pronaći u različitim teorijama poput teorije lijevog i desnog mozga koja tvrdi da istovremeno korištenje desne i lijeve moždane hemisfere višestruko podiže efikasnost funkcija našeg mozga. Humanistička teorija čovjeka shvaća kao kreativno biće, kao biće mašte koje kroz priče i umjetnost, kao poseban vid slobode, anticipira promjene. Mnogo toga što je čovjek postigao prvo je postojalo samo u pričama: u pričama je čovjek mogao letjeti i putovati na mjesec, stvarati svjetlo i liječiti teške bolesti. U pričama i umjetnosti uopće treba tražiti povratničku ulogu jer one ne govore samo o onome što jest nego i onome što bi moglo biti.
Nastava koja se svodi na prenošenje informacija zasnovanih na općim pojmovima i generalizacijama ne može biti uspješna jer su, osim osnovnoškolaca, i srednjoškolci i studenti ljudska bića koja pored razuma imaju (još uvijek) i emocije. Slušanje priča je stvaralački čin, jer svaki učenik u svojoj mašti stvara likove i scenu, a nastavnik po želji ugrađuje dodatne vrijednosti, želje i maštanja. Pričanjem priče omogućava se stvaralačko sudjelovanje učenika i smanjuje pasivno slušanje.
Primjeri za nastavu Povijesti
Predstavit ću dva primjera priča koje se mogu koristiti u srednjoškolskoj, ali i osnovnoškolskoj nastavi. Prvom je pričom obuhvaćeno šire nastavno gradivo i osnovni je cilj prenošenje nastavnih sadržaja na zanimljiv (drugačiji) način. Inspiracija za ovu priču došla je iz analize primarnih povijesnih izvora (list Obrtnik 1984.-1996.) zbog čega se u nastavni sat mogu uvesti dodatni konceptualni zadatci. Kao pomoć u pripovijedanju može se koristiti strip, crtež ili dr.
Druga priča obuhvaća manji opseg nastavnog gradiva, a povijesni je lik korišten kao predložak za otvaranje dodatnih tema o vrijednostima, stavovima i mišljenju. Uvodi se pojam legende, mita i junaka, odnosno junakinje. Predviđeno je da učenici samo slušaju živu riječ (pripovijedanje), ali može se uklopiti i glazbena pratnja. Ovu bi priču trebali pratiti dodatni zadatci i aktivnosti za učenike poput razgovora i diskusije te osmišljavanje vlastitih oblika predodžbe emocija i stavova stečenih pripovijedanjem.
PRIČA O PRAŠIMIRU
Ovo je Prašimir i on je glavni lik naše priče. Na ovom putovanju kroz povijest, pratit ćemo njegovu životnu priču. Krenimo od samog početka…
Davne 1886. godine rođen je junak naše priče. Dok su se američki radnici organizirani u zadruge borili za smanjenje radnog vremena na 8 sati, u Chicagu na Haymarketu okupili su se protjerani vođe nemirnih prosvjeda sa svojim pristašama. Oni su na Haymarketu miran prosvjed pretvorili u opći kaos. Bacanje bombe na redara, bio je Prašimirovo rođenje. Eksplozijom bombe na trgu podigla se velika prašina, a jedna od tih čestica bio je i Prašimir. Nošen vjetrom, Prašimir je skakao s jedne na drugu osobu te završio u jednoj tvornici.
Prašimir je u tvornici proveo većinu svog života. Tamo je odrastao, upoznao nove prijatelje i neprijatelje različitih vrsta. Prašimir je u tvornici zapao u loše društvo. Družio se s prašinama mineralnih i organskih podrijetla koje su radnicima u tvornici stvarale velike probleme. Uzrokovale su razne alergije, smanjenost kapaciteta pluća, osip i ostale kožne bolesti. Prašimiru je bilo žao gledati radnike u tvornici kako svakodnevno obolijevaju. Znao je da i naizgled neopasne stvari, poput zrnca prašine, mogu postati smrtonosne. Prašimir je promatrao, promišljao, mislio i mislio te napokon smislio! Pronašao je različita rješenja te predstavio Prašimirov priručnik u kojima je radnicima objasnio kako umrijeti od starosti, a ne od ovog tihog neplaćenog ubojice.
Prva je mjera opreza pravilna zaštita na radnome mjestu. I to ne samo od Prašimirove vojske, nego i od drugih potencijalnih opasnosti. Pod pravilnu zaštitu podrazumijeva se nošenje maski, korištenje rukavica pri diranju ili premještanju robe te pravilna odjeća koja će vam omogućiti da svoj posao odradite sigurno i u stilu. Druga mjera opreza na radnom mjestu sastoji se od redovitog i temeljitog prozračivanja prostorija te čišćenja opreme jer svaka neugodnosti koja proizlazi iz čudnog vonja iliti smrada odaje nečistoću. Treća mjere opreza ovisi o samim radnicima i ljubavi prema samima sebi. Bez obzira na vrstu posla, kako bi se izbjegli bolovi ili ozljede na radnom mjestu, potrebno je paziti na držanje. Ukoliko često radite za stolom neka stol bude visok, a stolac nizak kako bi se postigla iluzija pravilnog držanja. Nakon cjelodnevnog rada u zagrijanom prostoru, od iznimne je važnosti paziti pri izlasku iz radnog prostora kako se radnik ne bi onesvijestio ili zadobio vrtoglavicu. Posljednja mjera opreza nalaže učlanjenje u jedno od mnogih osiguravajućih društava za radnike. Sva sreća da Prašimir ima ekskluzivnu ponudu u Croatia osiguranju.
Radnici su shvatili da, ukoliko se pridržavaju ovih jednostavnih mjera opreza, neće im zlo moći učiniti ni Prašimir ni njegovi pristaše, pa čak ni bilo kakva druga opasnost.
Nakon što je Prašimirov priručnik zaživio među radničkim slojem tijekom 19. stoljeća, čemerni Prašimir nastavio je svoj život daleko od ljudi.
Jadan Prašimir…
Ne budi ljenčina, slijedi mjere opreza i pobrini se da Prašimir ostane zatvoren zauvijek!
PRIČA O KLELIJI
Zaključna razmišljanja
Svaki nastavnik ima slobodu odabira nastavne metode u kojoj se on najbolje osjeća i za koju je siguran da je može dobro provesti. Jedan nastavnik može bolji u organizaciji, delegiranju i osmišljavanju zadataka, drugi u nadgledanju i provođenju rada u grupi, a treći je rođeni pripovjedač koji bez ikakve multimedije cijeli nastavni sat zaokuplja pažnju cijeloga razreda. Nismo i ne moramo svi biti isti. Zato pokušajte, isprobajte, kombinirajte, pogriješite, popravite i na koncu nadogradite vlastite vještine poučavanja. Umjetnost vođenja nastave u rukama je nastavnika. Kada bi barem postojao jedan jednostavan priručnik poput onog Prašimirovog…
PREPORUKE ZA ČITANJE
Terhart, E., „Metode poučavanja i učenja“, Zagreb: Educa, 2001.
Meyer, H., „Što je dobra nastava?“, Zagreb: Erudita, 2005.
Kiper, H., Mischke, W., „Uvod u opću didaktiku“, Zagreb: Educa, 2008.
Gregurić, M., „Pripovijedanje priče kao persuazijski oblik komunikacije u nastavi“, 2021.
