Katolička Crkva u Meksiku prije Revolucije
Počevši od razdoblja španjolske kolonizacije, kad je pružila duhovni poticaj širenju europskih osvajanja i paralelnoj kristijanizaciji domorodačkog stanovništva, Katolička Crkva na području današnjeg Meksika sve do osvita suvremenog doba ostala je izrazito povezana kako uz državu, tako i uz samo meksičko društvo. Takvo stanje crkvenoj je hijerarhiji osiguralo sudjelovanje u političkom i javnom životu zemlje, dok je među narodom – ponajprije zahvaljujući kultu Djevice od Guadalupea – prošireno uvjerenje o posebnoj posvećenosti Meksika Bogu. No, unatoč tome što su se među predvodnicima borbe nalazili i neki svećenici, dok je Crkva kao cjelina pružala potporu pothvatu, nakon postizanja nezavisnosti od španjolske krune 1821. godine u Meksiku je započeo sukob između centraliziranoj državi usko povezanoj s Crkvom sklonih konzervativaca (koji su u svoje planove nakratko uključili čak i Habsburško-lotarinšku dinastiju) i jačanju saveznih jedinica i sekularizaciji sklonih liberala.
S obzirom na konačnu prevlast potonjih, takvi su prijepori oko meksičke budućnosti napokon rezultirali donošenjem Ustava 1857. godine, kojim su – u ime širenja vjerskih sloboda (pošto je katolicizam dotada bio jedina dopuštena religijska opcija u zemlji) – Crkvi oduzete određene privilegije. No, budući da su na samom terenu svećenici češće bili bliskije povezani s ‘običnim’ stanovništvom nego li novoimenovani činovnici, dok je meksički predsjednik/diktator Porfirio Diaz odlučio ne provoditi sporne ustavne članke, kroz još je nekoliko desetljeća među državom i Crkvom vladao mir. Takvo stanje promijenit će se izbijanjem Meksičke revolucije početkom sljedećeg stoljeća.
U vihoru Revolucije
Iako imenom upućuje na jedinstven proces, Meksička revolucija zapravo je naziv za niz sukoba vođenih u Meksiku između 1910. i 1920. godine. Premda su nemiri najprije potaknuti nezadovoljstvom vladavinom spomenutog Diaza, temeljni zamašnjak revolucije činio je mnogo širi društveni sukob između različitih koncepcija meksičke budućnosti. Tome, dakako, valja pribrojiti i socijalne uzroke, potaknute ponajprije svođenjem radnih uvjeta u pojedinim dijelovima zemlje maltene na stanje ropstva; u jeku takvih borbi proslavili su se i meksički nacionalni heroji Pancho Villa i Emiliano Zapata. Kako je revoluciji sklon dio javnosti u Crkvi pritom – zbog njenog suživota s diktaturom i kritike pokušaja demokratizacije – vidio prepreku napretku, u meksičkoj se politici ubrzo rasplamsao protureligijski diskurs.
Da su rasprave pritom prešle granicu legitimnog razmatranja uloge Crkve u društvu svjedoče parlamentarne izjave o mogućnosti ukidanja sakramenta ispovijedi ili pak eventualnom prisiljavanju svećenika na sklapanje brakova. Uslijed svega toga, među crkvenim redovima ponovo se javio strah od gubitka društvenog utjecaja i kontrole nad obrazovanjem, zemljišne i porezne reforme; pored evidentne zabrinutosti za materijalno stanje, važno je napomenuti kako je direktno povezana s njom bila i tjeskoba zbog mogućeg onemogućavanja efikasnog obavljanja pastoralne skrbi za višemilijunsko gotovo potpuno katoličko stanovništvo.
Kodificirana diskriminacija: Ustav iz 1917. godine
Premda oslabljena politički, Crkva je tijekom Meksičke revolucije zadržala društvenu moć. No, približavanjem završetka Prvoga svjetskog rata, meksičkim su se prostorom ponovo proširile ideje o nužnosti provedbe liberalnih reformi, jačanja osobnih sloboda i konačnoj aktivaciji ustavnih članaka o sekularizaciji. Rezultat toga postalo je donošenje novog Ustava 1917. godine. Iako je zbog izostanka provedbe propisane ratifikacije prije stupanja na snagu uživao tek djelomičnu legitimnost, ovaj je dokument uvelike odredio daljnji tijek događanja.
Naime, kroz nekoliko je ustavnih članaka izražen naglašeni antiklerikalizam nove vladajuće elite. Među ostalim, katolicizmu je oduzet status državne religije te je omogućeno nesmetano ispovijedanje drugih vjera (čl. 24.), dok su dotadašnje konfesionalne škole zamijenjene državnom upravom nad obrazovanjem, lišenim bilo kakvih vjerskih utjecaja (čl. 3.). Uz to, svećenicima je oduzeto pravo na sudjelovanje u političkom životu zemlje, uključujući zabranu obnašanja državnih funkcija i sudjelovanja u kampanjama putem propovjedaonice (čl. 130.). Napokon, novim Ustavom država se samoproglasila isključivim čimbenikom u određivanju vlasništva nad zemljom, otvorivši time mogućnost budućeg upliva u crkvenu imovinu (čl. 27.).
Plutarco Ellias Calles: militantni ateist u predsjedničkoj palači
Kako je Ustav 1917. godine, unatoč meksičkoj neutralnosti, ipak donesen u jeku svjetskog rata, a zemlja se i nakon primirja trebala suočiti s nizom društvenih sukoba, stvarna dekonstrukcija katoličkih struktura moći ostavljena je nekom budućem vodstvu. Dok su početak 1920-ih stoga obilježili sporadični sukobi, koje je država tumačila kao crkveno testiranje njenog strpljenja, početak konačnog loma nastupio je izborom populista i militantnog ateista Plutarca Elliasa Callesa za meksičkog predsjednika 1924. godine. Uz skori osnutak Ortodoksne Katoličke Apostolske Meksičke Crkve, kao državno potpomognute organizacije odvojene od Rima, 1926. godine donesen je tzv. Callesov zakon, kojim je radikalni antiklerikalizam napokon dobio svoj konkretan oblik.
Sukladno slovu tog zakona, država je sve crkvene posjede proglasila vlastitima, zatvorila samostane i preostale konfesionalne škole, prognala strane svećenike te u pojedinim saveznim jedinicama ograničila broj domaćih, najčešće ga namjerno smanjivši daleko ispod nužnog minimuma. Preostalim svećenicima potom je zabranjeno nošenje svećeničke odjeće van crkvenog prostora, dok je za kritiziranje vlasti predviđena zatvorska kazna. Zabranjeno je i polaganje redovničkih zavjeta, kao i održavanje vjerskih ceremonija u vanjskim prostorima. Kako je ubrzo, zbog procesa procjene o njihovoj budućoj namjeni, zatvorena većina crkava, meksičkim vjernicima time je de facto oduzeto pravo na bogoštovlje.
Pozivajući na bojkot ključnih industrija (što zbog ionako iznimno malene kupovne moći prosječnog Meksikanca nije izazvalo veći učinak), Crkva je konačno iz protesta i sama obustavila sve preostale bogoslužne radnje u zemlji, izazvavši time zluradost državnih službenika, ali i pridonijevši daljnjem rastu tenzija u zemlji.
„Suspenzijom vjerskih službi Crkva je nadmašila i naše najluđe nade. Ništa nam ne bi moglo biti draže od ovoga. Uhvatili smo svećenstvo za vrat i učinit ćemo sve da ga zadavimo.“
– ministar unutarnjih poslova Adalberto Tejeda
„Živio Krist-kralj!“
Premda se historiografske ocjene o tome razlikuju, početkom oružanih sukoba obično se smatra napad katoličkih pobunjenika na vojsku tijekom sukoba oko Crkve Gospe od Guadalupea u Guadalajari 3. kolovoza 1926. godine. Općenito gledano, i u ostalim su krajevima sukobi počinjali na sličan način – čuvši glasine o protukatoličkom nasilju, okupljeni bi seljani posjetili obližnji grad kako bi tamo prosvjedovali protiv takvih postupaka. Vidjevši u gradu da su glasine bile istinite, vratili bi se u svoja sela, naoružali mačetama, toljagama i zastarjelim puškama te krenuli u brda, proglasivši se pobunjenicima. Ubrzo potom u poluispražnjeno naselje dospjela bi vojska, zapalivši kuće i uništivši seosku crkvu. Znatan utjecaj na širenje pobune imala su i javna pogubljenja svećenika, poput strijeljanja oca Luiza Batiza Sainza ili Francesca Vera, čije je stajanje pred streljačkim vodom sklopljenih ruku i u potpunoj liturgijskoj opravi zabilježeno fotografskim aparatom; umjesto da posluže kao opomena, ovakvi su slučajevi postajali moćnim simbolima borbe protiv represivne države.
Na isti način i sami su pobunjenici, uslijed vojničkog izrugivanja njihovoga bojnog pokliča Kristu-kralju u čast, naposljetku preuzeli ime kristerosa. Proširivši se ponajprije ruralnim krajevima središnjega i zapadnog Meksika, pobuna kristerosa ubrzo je prerasla svoje isključivo religijske okvire, postavši socijalnim pokretom siromašnih seljaka. Do 1927. godine – pod agitacijom Meksičkog udruženja katoličke mladeži i Nacionalne lige za obranu religijske slobode – okupivši već tridesetak tisuća boraca, takva je sila državu ubrzo potakla da prestane podcjenjivati pobunjenike i protiv njih nastupi punom silom.
Svjesni da se dobro opremljenoj i uvježbanoj te brojnijoj vojsci ne mogu oduprijeti u otvorenoj bitci, kroz sljedeće dvije godine kristerosi su stoga prihvatili gerilsku borbu, napadajući državna postrojenja i urede, prometnice i manje vojne jedinice. Iako se među njihovim vođama istaklo i nekoliko svećenika, meksički episkopat ipak im pritom nije pružio otvorenu potporu, ograničivši se na pozivanje na prestanak nasilja. No, kako zbog manjka adekvatnog naoružanja tako i zbog izostanka jedinstvenog vodstva, kontrole nad željeznicom i volje boraca da napuste vlastite regije, pobuna kristerosa – čiji je broj u trenutku sklapanja primirja vjerojatno premašivao i 50 000 boraca prosječne dobi od 17 do 27 godina – nije mogla nanijeti konačan udarac državnoj sili, potpomognutoj američkom ekonomskom moći.
Ženski doprinos borbi: tajna Brigada svete Ivane Orleanske
Značajan doprinos borbi kristerosa i izuzetno zanimljiv fenomen promatranog sukoba činila je i Ženska brigada svete Ivane Orleanske. Nazvana po tada relativno nedavno kanoniziranoj ratobornoj svetici, ova je brigada okupljala oko 650 članica, imajući i vlastite činove od generalskog naniže te specifičnu zakletvu tajnosti koja za trajanja sukoba nikada nije prekršena. Pošto zbog spola država nije sumnjala na njih, meksičke su žene tvorile iznimno efikasnu mrežu doušnika, obavještavajući borce o kretanjima vojnih jedinica, ali i dobavljajući im oružje i municiju te brinući se za ranjenike i progonjeno svećenstvo. Pritom je brigada bila podijeljena na dvije temeljne razine – bogatije pripadnice (Señoras) u gradovima su izrađivale i distribuirale propagandni i drugi materijal, a pripadnice nižega društvenog statusa (Religiosas) svoje su aktivnosti izvršavale na samom gerilskom terenu.
Međunarodne reakcije na državnu represiju nad Crkvom
Iako je nasilja bilo već i ranije, ratno je stanje u pojedinim dijelovima zemlje omogućilo krajnje protukatoličko divljanje državnih službenika, s potpunim uništenjem religije kao ciljem. Primjerice, u saveznoj državi Tabasco guverner ne samo da je odredio prisilna vjenčanja svećenika i započeo s rušenjem crkava, već je zabranio i postavljanje križeva na grobove, kao i posjedovanje vjerske ikonografije u privatnim domovima. Vijesti o takvim postupcima, kao i fotografije katolika obješenih po telegrafskim stupovima duž željezničke pruge ili svećenika pred streljačkim vodovima, vapile su za međunarodnom reakcijom.
Dakako, podršku progonjenim vjernicima nastojali su pružiti katolici ciljem svijeta; zbog vlastitog iskustva državno orkestrirane diskriminacije temeljene na vjerskoj pripadnosti u tome su se posebice istakli Irci i Poljaci. Premda je već 1926. godine u nekoliko svojih poslanica osudio ponašanje meksičkih vlasti, a katolike podsjetio na pravo na odbijanje pokoravanja nepravednim zakonima, papa Pio XI. – čiji je nauk o Kristovom društvenom kraljevanju, iznesen ponajprije u enciklici Quas primas krajem 1925. godine, zasigurno ostavio traga na formiranju ideologije kristerosa – ipak se suzdržao od otvorene podrške pokretu koji je svoje ciljeve nastojao postići primjenom nasilja.
No, posebno bitne bile su reakcije u susjednom SAD-u, u kojem se društvo podijelilo između pristalica kristerosa i pristalica meksičke vlade. Među prvima isticali su se ponajprije meksički useljenici, ali i organizacija Kolumbovih vitezova, dok su na strani njihovih protivnika najprominentniju ulogu odigrali članovi tada izrazito proširenog Ku Klux Klana, u tim godinama osim rasizmom obilježenog i protukatoličkim djelovanjem. Bez obzira na takve interesne skupine, koje su svoje ciljeve nastojale postići kako lobiranjem tako i slanjem financijskih i drugih sredstava, a budući da je pobunom oslabljeni Meksiko predstavljao potencijalno područje širenja socijalističkih ideja pa potom i njihovog prelijevanja preko granice, američko vodstvo napokon je, uz pomoć katoličke hijerarhije, putem ambasadora u Meksiku Dwighta Whitneya Morrowa odlučilo utjecati na zaustavljanje sukoba.
Epilog: primirje i smirivanje situacije
Kako ni nakon tri godine ratovanja pobunjenici vladinim snagama nisu uspjeli nanijeti presudan udarac ili se proširiti na druga područja niti pak je vlada uspjela ugušiti pobunu i pohvatati gerilce, američki interes za uspostavu mira naišao je na odaziv. Tome je znatno pridonio i prestanak Callesova predsjednikovanja, odnosno dolazak na vlast vodstva sklonijeg tolerantnijem pristupu prema Crkvi. Nakon što je stoga u znak dobre volje omogućen povratak bogoslužja, a u crkvama su diljem Meksika 27. lipnja 1929. godine odslužene prve „legalne“ mise nakon tri godine, sklopljeno je primirje. No, kako je ono bilo temeljeno tek na usmenom obećanju tolerancije, a ne na dogovoru o izmjenama spornih ustavnih članaka, te kako je zapravo sklopljeno između države i predstavnika crkvene hijerarhije, koji de facto nisu sudjelovali u pobuni, a u dogovaranju uvjeta socijalni problemi nisu ni spomenuti, takav je razvoj događaja među kristerosima proširio osjećaj napuštenosti i razočaranja.
Unatoč obećanju amnestije za sve koji to učine, službeno se stoga predalo tek četrnaestak tisuća boraca, dok su se ostali kućama razišli onako kako su i krenuli u rat, anonimno i bez traganja za ičijim dopuštenjem. Ipak, unatoč državnom obećanju da neće biti represija, u sljedećih je nekoliko mjeseci iz osvete poubijano od nekoliko stotina do nekoliko tisuća bivših boraca i njihovih predvodnika. Konačan rezultat sukoba bilo je nekoliko desetaka tisuća mrtvih (procjene variraju od 30 000 do 90 000); premda su natpolovičnu većinu činili pripadnici vladinih snaga, katoličko je svećenstvo desetkovano, čime je Crkvi naposljetku ipak zadan željeni udarac.
No, tijekom 1930-ih većina restriktivnih mjera je dokinuta (premda je za obilježavanje i najpopularnijih crkvenih manifestacija na otvorenom i danas potrebna državna dozvola), da bi uoči Drugoga svjetskog rata za predsjednika Meksika bio izabran kandidat koji se otvoreno deklarirao kao katolik. U meksičkoj historiografiji La Cristiada je ostala zanemarenom temom sve do prvih ozbiljnih istraživanja 1960-ih godina, dok je u kasnijoj međunarodnoj javnosti na nju povremeno podsjećano tek povodom crkvenih kanonizacija nekih od istaknutih boraca i mučenika stradalih u „križarskom ratu“ za slobodu katoličkog vjeroispovijedanja u toj latinoameričkoj zemlji.
Preporuke za čitanje:
Cristero War: A History from Beginning to End. S. l.: Hourly History, 2021.
The Cristero War: The History and Legacy of the Major Religious Uprising in Mexico. S. l.: Charles River Editors, 2021.
Wilkie, James W. „The Meaning of the Cristero Religious War Against the Mexican Revolution“. Journal of Church and State 8/2 (1966): 214-233.
.jpg){kind=link}
