Papa protiv propovjednika: političko-vjerski sukob Aleksandra VI. i Girolama Savonarole

Pontifikat Aleksandra VI. obilježilo je nekoliko važnih političkih događaja koji su direktno utjecali na povijest cijele Italije, a jedan od njih bio je vojni pohod francuskog kralja Karla VIII., firentinskog saveznika. U Firenci je u to vrijeme djelovao dominikanac Girolamo Savonarola, poznat po svojim oštrim govorima u kojima je kritizirao papu, ali i svjetovnost ljudi u Italiji. Savonarola je imao veliki broj slušatelja i simpatizera što je dovelo do ozbiljne vjerske, ali i političke krize u Italiji. Tako je Savonarola ušao u sukob s papom Aleksandrom VI. i započeo jednu od najvećih kriza u talijanskoj povijesti. Cilj je ovoga članka prikazati tijek sukoba te predstaviti kako je on utjecao na predodžbu o papi, ali i Savonaroli.

„KONTROVERZNI“ PAPA

Papa Aleksandar VI. (pontifikat 1492.-1503.) rođen je kao Rodrigo Borgia. U kardinalski je zbor ušao preko obiteljske veze u vrijeme pontifikata pape Kalista III. koji je također bio pripadnik obitelji Borgia. Rodrigo Borgia još je kao kardinal bio poznat po događajima koji nisu „karakteristični“ za osobu na takvoj funkciji. Primjerice, poznata je priča da je u vrijeme pape Pija II., kardinal Borgia organizirao zabavu na koju je pozvao samo žene te da ga je zbog toga papa ukorio. Rodrigo je postao papa Aleksandar VI. 1492. služeći se simonijom, tj. podmićivanjem kardinala prikupio je broj glasova potreban za svoj izbor. Pontifikat mu je, kao i kardinalski dani, bio obilježen skandalima i kontroverzama. Imao je desetero djece, a deseto je rodila njegova ljubavnica Giulia Farnese 1503.

Međutim, u vrijeme Aleksandrovog pontifikata kružile su slične glasine o kontroverzama povezane s nekim kardinalima tako da bismo na cijelo tadašnje vodstvo Crkve mogli gledati s određenom sumnjom. Dakle, čini se da papa nije bio izuzetak, ali je obitelj Borgia pod posebnim povećalom mnogih istraživača. Cesare Borgia, sin Aleksandra VI., bio je kardinal (1493.-1498.) iako se nije zaredio za svećenika. Kasnije je Cesare preuzeo upravljanje nad papinskom vojskom koja je, prema tvrdnjama Eamona Duffyja, bila korištena za suzbijanje lokalnih neposlušnih vladara, odnosno kako bi se riješili međuobiteljski sukobi i zauzimali teritoriji. Tome dijelom svjedoči Niccolò Machiavelli u djelu Vladar u kojemu je napisao da je papa želio da Cesare bude vladar neke države. Papina i francuska vojska osvojile su Romagnu, no daljnje je Cesareove ambicije spriječila papina smrt.

„PROROK“ NAJAVLJUJE KAZNU

Girolamo Savonarola (1452.-1498.) bio je pripadnik dominikanskog reda, a skromnom samostanskom životu posvetio se – prema vlastitim riječima – kako bi ispaštao za grijehe. Bio je toliko posvećen čitanju da njegov biograf tvrdi da je Girolamo Bibliju znao napamet. Tijekom 1484., Savonarola je posjetio samostan San Giorgio, a ovaj događaj jedan je od ključnih u njegovom životu jer tada, navodno, postaje svjestan razloga zbog kojih Crkvi „prijeti bič“. S obzirom na to da je volio govoriti javno pred publikom, taj bič koji prijeti Crkvi jedan je od glavnih motiva njegovih izlaganja te ga je tematski mogao vrlo lako prilagoditi određenoj situaciji.

Pierre Antonetti je u djelu Savonarola: razoružani prorok zapisao da je to bič u obliku rata, kuge, gladi, itd. Kao razloge pojave tog motiva biča spominje bludnost, sodomiju, simoniju i slabljenje vjere – dakle, bič je bio simbol kazne za nemoral. Činjenica je da je Savonarola bio u pravu kada je za neke od ovih razloga optužio Rim i papu Aleksandra VI., ali je važno istaknuti da je o „obnovi“ Crkve govorio još 1485., prije Aleksandrovog pontifikata. Za razliku od Antonettijevog spisa, u djelu Giuliana Procaccija Povijest Talijana umjesto motiva biča spominje se motiv mača i osvetnika, ali je poruka u konačnici ista – dogodit će se kazna zbog nemorala.

Kao što je već spomenuto, Savonarola je volio publiku. Prekretnica u njegovom životu bio je dolazak u Firencu gdje je stekao veliku popularnost i 1494. „ovladao“ gradom.

DOLAZAK SAVONAROLE

Tijekom početaka Savonarolinog javnog djelovanja u Firenci, papa Aleksandar VI. nije ga shvaćao kao moguću prijetnju. Ta se situacija promijenila kada je obitelj Medici otišla iz Firence, a Savonarola postao glavna javna ličnost u gradu. Još je veću opasnost papi predstavljalo savezništvo između Firence i francuskoga kralja Karla VIII. koji je vodio rat u Italiji. Naime, Savonarola je stao na stranu francuskog kralja i u javnim ga je govorima prikazao kao osobu koja je došla kazniti Italiju zbog grijeha. Time su njegove propovijedi o osvetniku koji prijeti Italiji, prema mišljenju mnogih ljudi, postale istinite. Velik dio građana onovremene Italije vidio je u Karlu VIII. osobu poslanu od Boga što nam jasno govori o Savonarolinoj popularnosti.

Savonarola je za javnost održao brojne upečatljive govore, no u sljedećem citatu možda najbolje možemo vidjeti kako je gledao na Firencu:

„O Firenco, prisjeti se onoga što sam ti toliko puta rekao: prvo obnovi sebe. Prvo načelo ostaje nepromijenjeno: da se bojiš Boga i poštuješ Njegov zakon kako bi od Njega mogla dobiti svjetlo milosti i blagoslovljena bi bila ako to učiniš, jer tada bi sve išlo dobro. Ali pohlepa i ljubav prema častima i visokom položaju, za kojima težiš, ne dopuštaju ti da imaš ovo svjetlo, niti ti dopuštaju da se slažeš s anđelima koji te nadahnjuju i pozivaju na dobro; ali jednom kada ćeš imati ovo svjetlo o kojem govorim, nećeš više mariti za časti ili posjede.“

(Anne Borelli, Maria Pastore Passaro, Donald Beebe, Selected Writings of Girolamo Savonarola. Religion and Politics, 1490-1498 (New Haven, London: Yale University Press, 2006), 167.)

KAKO JE IZGLEDAO NOVI SUSTAV U FIRENCI?

U Firenci je stvoren novi politički sustav u kojem je Savonarola bio središnja ličnost (1494.-1498.). Unutar tog sustava politička je participacija u tijelima bila dostupnija za veći broj ljudi, uvedeni su zakoni protiv raskoši, smrtne kazne za sodomiju itd. Pazilo se na javni red, a uvedene su i „lomače ispraznosti“ na kojima bi se spaljivali različiti luksuzni predmeti, primjerice knjige, slike i glazbala. Uz sve navedeno, Savonarola je i dalje javno propovijedao nakon što ga je papa suspendirao. Da ga utiša, papa mu je ponudio čak i mjesto u kardinalskom zboru, ali je Savonarola umjesto kardinalskog odlučio za sebe prihvatiti neizvjestan ostatak života.

Inače, kako bi naglasio posebnu poziciju stanovnika Firence, „prorok“ je rekao da je Bog djelovao kroz njega:

„Ali ti, Firenco, svojim ušima nisi čula mene, nego Boga. Ostali [gradovi] Italije čuli su samo ono što su drugi rekli, tako da nećeš imati isprike, Firenco, ako se ne obratiš; vjeruj mi, Firenco, nisam ja, nego je Bog Taj koji govori te stvari. To je razumljivo jer si vidjela ovaj narod, koji je krenuo zlim putem, kako se vraća pokajanju; nemoj misliti da bi takav učinak mogao izazvati jadni mali fratar da Bog nije djelovao u njemu.“

(Anne Borelli, Maria Pastore Passaro, Donald Beebe, Selected Writings of Girolamo Savonarola. Religion and Politics, 1490-1498 (New Haven, London: Yale University Press, 2006), 62.)

U konačnici je izopćen, no to izopćenje nije prihvatio i u tome je imao veliku podršku koja međutim nije dugo trajala. Zbog nestašice i nezaposlenosti, rasla je mržnja prema Savonaroli, a potvrda njegova kraja bilo je nesudjelovanje na „vatrenom sudu istine“ kojim bi, prema vjerovanju, Bog odredio je li Savonarola u pravu ili ne. Savonarola je ubrzo uhićen te obješen i spaljen u svibnju 1498. Tijekom suđenja priznao je svoju težnju slavi, no možemo samo pretpostavljati pod kojim je uvjetima to priznao te je li uistinu vjerovao u stvari koje je propovijedao.

NEGATIVNA PERCEPCIJA PREMA PAPI

Iz sukoba između pape Aleksandra VI. i Savonarole možemo vidjeti da je papa uspio „u svojim rukama“ zadržati ne samo položaj u Italiji, nego i ugled u Europi. S obzirom na rasplet događaja, važno je postaviti sljedeće pitanje: Kakav je Aleksandar VI. bio kao papa? Savonarola je Karla VIII. svojom podrškom Francuzima želio okrenuti protiv pape. Međutim, kada su se Aleksandar VI. i Karlo VIII. susreli, taj je susret protekao prijateljski. Papi nisu pružali otpor čak niti ostali europski vladari koje je Savonarola pozvao da se okrenu protiv njega. Tako je „prorok iz Firence“ ostao sam.

Niccolò Machiavelli zapisao je da se papa služio prevarama te da je bio uspješan u tome. Već je poznato da je papa imao desetero djece kojima je želio osigurati dobru budućnost i da su žene među kardinalima u vrijeme Aleksandra VI. bile, blago rečeno, „popularne“. Jesu li podaci vezani uz Aleksandrov privatni život dovoljni da ga se u mnogim djelima prikaže kao nesposobnog papu ili, prije toga, nesposobnog kardinala? William H. Rule, pišući u 19. stoljeću, okarakterizirao je Aleksandra kao najgoreg od svih kandidata koje su kardinali tada mogli izabrati za papu. S druge strane, neki autori kao što su, primjerice, Eamon Duffy i Jacques Mercier, u svojim djelima nisu pretjerano kritizirali papu Aleksandra VI. Duffy je napisao da su uz papu vezane mnoge nepouzdane legende, a Mercier tvrdi da je papino upravljanje bilo dobro.

Jedan od razloga negativne percepcije pape Aleksandra VI. svakako je Savonarola. Kao što smo mogli utvrditi, Savonarola je u svojim govorima direktno i često govorio o nemoralu pape i Crkve. Također, važno je spomenuti da je Savonarola shvativši što mu se sprema bio spreman – prema vlastitim riječima – prihvatiti mučeništvo. Tako je Savonarolina smrt sigurno percipirana kao nešto negativno među određenim dijelom talijanskoga stanovništva. Međutim, ne radi se samo o predodžbi i pričama, nego i o postojanju pravoga kulta. Nakon Savonaroline smrti, njegove su ideje i dalje bile simpatizirane. Tome nam svjedoče činjenice da su ga ljudi štovali u kućama, a kao sjećanje na „proroka“ nastao je i tekst Trattato dei miracoli čiji su autori od heretika željeli napraviti sveca. Sa Savonarolom su bila povezivana i čuda i to ne samo u Italiji nego i izvan nje (npr. u Španjolskoj). Logično je da su Savonarolini simpatizeri s obožavanjem njegovih ideja širili i negativne priče o Aleksandru VI.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Sukob između pape Aleksandra VI. i Girolama Savonarole bio je i političkog i vjerskog karaktera. Zbog popularnosti Savonarolnih javnih nastupa u kojima je kritizirao papu te zbog njegove podrške pohodu francuskog kralja, papa je morao reagirati kako bi spasio svoj ugled, ali i ugled Italije u cjelini. Pogubljenjem Savonarole, stvorio se kult čiji su štovatelji doprinijeli negativnoj percepciji prema relativno uspješnom papi. Pitanja koliko je u tom pontifikatu bilo kontroverzi ostaju odgovorena činjenicom da ih je bilo mnogo, ali mogući otpori pojedinih talijanskih obitelji vladavinom Aleksandra VI. bili su slomljeni, a Savonarola je kao glavni kritičar papinog „režima“ bio pogubljen tako da možemo reći da je papa bio uspješan u sukobljavanju s protivnicima.

PREPORUKE ZA ČITANJE:

Antonetti, Pierre. Savonarola: razoružani prorok. Preveo Antun Trinajstić. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1997.

Borelli, Anne, Maria Pastore Passaro, Donald Beebe. Selected Writings of Girolamo Savonarola. Religion and Politics, 1490-1498. New Haven, London: Yale University Press, 2006.

Dall’Aglio, Stefano. „Domestic Prayers and Miracles in Renaissance Italy: The Case of Savonarola and His Cult.“ U Domestic Devotions in Early Modern Italy, ur. Maya Corry i Marco Faini i Alessia Meneghin, 375-388. Leiden i Boston: Brill, 2018.

Duffy, Eamon. Sveci i grešnici: Povijest papa. Prevela Olga Vučetić. Rijeka: Otokar Keršovani, 1998.

Mathew, Arnold H. The Life and Times of Rodrigo Borgia: Pope Alexander VI. New York: Bretano’s, 1912.

Procacci, Giuliano. Povijest Talijana. Preveo Damir Grubiša. Zagreb: Barbat, 1996.

Rule, William H. Dawn of Reformation. Savonarola. With events of the reign of pope Alexander VI. London: John Mason, 1855.