Velika igra
Dana 6. siječnja 1842. godine oko 4500 britanskih i indijskih vojnika, s 12000 civila, marširalo je iz Kabula. Kolone civila i vojnika prolazile su kroz ledene kanjone na putu od Kabula prema Jalalabadu na granici današnjeg Afganistana i Pakistana. Skupine afganistanskih gerilaca pratile su ih i napadale u teško prohodnim klancima. Povlačenje je završilo krvoprolićem. Treba istaknuti da su 19. stoljeće obilježila nadmetanja među velikim europskim carstvima. Britansko i Rusko Carstvo u srednjoj su Aziji bili u poziciji stalnih trzavica na teritoriju današnjeg Afganistana. „Velika igra“, termin koji je prvi iskoristio Rudyard Kipling (britanski spisatelj, novinar i novelist) 1901. godine u svojoj noveli Kim, bila je politički i diplomatski sukob koji je trajao veći dio 19. stoljeća. Taj politički sukob imao je velike posljedice za najveći dragulj britanske krune: Britansku Indiju, ali i za teritorije Perzije.
Britansko Carstvo bojalo se da Rusko Carstvo planira invaziju na Indiju i da je to cilj ruske ekspanzije u srednjoj Aziji, dok je Rusko Carstvo strahovalo od širenja britanskih interesa u srednjoj Aziji. Kao rezultat toga, postojala je duboka atmosfera nepovjerenja i šuškanja o ratu između dva velika europska carstva. Ono što je pogoršavalo situaciju i produbljivalo nepovjerenje bili su razni špijuni s jedne i druge strane koji su vrlo često boravili u Kabulu i zapravo povećavali paranoju koja je početkom 1840-ih došla do usijanja.
Britanski primarni interes postaje svrgavanje režima u Kabulu i postavljanje marionetskog vladara potpuno poslušnog britanskim interesima. Posao na terenu obavlja iskusni britanski špijun Alexander Burns. Tadašnji vladar Afganistana – Dost Mohammad pokušavao je manevrirati između velikih sila kako bi vratio Peshawar koji je sada pripadao Sikhima. Dost Mohammad 1837. predložio je savezništvo Lordu Aucklandu. Lord Auckland mu je ironično odgovorio:
“Prijatelju, upoznat si sa činjenicom da praksa britanske vlade nije miješanje u poslove drugih neovisnih država.”
Burns je već upoznao Dosta Mohammada pet godina prije na svojim putovanjima centralnom Azijom i dobro su se slagali. Burns je pokušao saznati najnovije informacije o ruskom utjecaju u Kabulu. Dost Mohammad pak je pokušao uplašiti britanske političare konstantno ih podsjećajući na potencijalni dogovor s Ruskim Carstvom. Lord Auckland imao je sve manje strpljenja, a činjenica da je bio okružen jastrebovima željnim rata poput Williama Haya Macnaghtena dovela je do konačne odluke da se krene u proces svrgavanja vlasti u Kabulu. Britanska pozicija činila se vrlo neodlučnom u jednom trenutku jer su se bojali da Afganistan potpuno ne uđe u sferu ruskog utjecaja.
Činjenica da je Šah Shuja, bivši vladar Afganistana s početka stoljeća, živio u mirovini u Indiji koju je plaćalo Britansko Carstvo bila je olakotna okolnost za Britance koji su imali spremnu zamjenu kada dođe do svrgavanja vlasti u Kabulu. Tako je pokrenuta invazija Afganistana 1839. godine, kada je vojska od oko 30 tisuća vojnika zajedno s civilima krenula prema Kandaharu koji se praktički predao bez borbe. Do kolovoza Britanci su trijumfalno ušli u Kabul, no uskoro su shvatili da je Šah Shuja vrlo nesposoban i nasilan vladar, a William Hay Macnaghten mu je kao glavni britanski predstavnik u Kabulu maksimalno smanjivao ovlasti. Britanci su zajedno s trupama Indijaca koji su služili britanskoj kruni bili na teritoriju o kojem su znali jako malo, a lokalno stanovništvo je bilo nastrojeno tako da nije odavalo previše negativan stav prema novoj vlasti i stanovništvu koje se počelo doseljavati.
Afganistanski otpor i slamanje kičme okupatorima
Britanski garnizoni sagrađeni su u Kandaharu, Jalalabadu i Kabulu. Britanci su se uljuljali i povukli većinu trupa iz Afganistana ostavljajući samo nekih 8000 vojnika na cijelom teritoriju. Macnaghten je čak pisao kolegi u Indiji da je Afganistan „savršeno tih“. General Abraham Roberts dao je ostavku zbog odluka britanske vlade o maksimalnom popuštanju i neopreznosti kojima su potencijalno ugrozili britanske koloniste u Afganistanu. Zamijenio ga je William Elphinstone. Vrlo brzo period medenog mjeseca u Afganistanu se bližio kraju za Britance. Afganistansko nezadovoljstvo stranom vlašću u njihovoj zemlji sve je više raslo. Wazir Akbar Khan, sposobni i mudri sin Dosta Muhammeda postaje vođa otpora. Prvi koraci su bili ometanje lanaca opskrbe i ugrožavanje sigurnosti na cestama koje su povezivale gradove. 1841. godina se bližila kraju, a Britanci su se osjećali sve nesigurnije.
Krajem godine počinju se i javljati glasine da su britanski vojnici počeli stupati u ljubavne odnose s lokalnim ženama. Strogo muslimansko i patrijarhalno društvo nije trebalo više od tih glasina da iskoristi to kao još jedan razlog da protjera okupatore iz svoje zemlje. Rulja u Kabulu je krenula prema kući Alexandera Burnsa, čovjeka koji je stvorio povjerenje među lokalnim stanovništvom nakon desetak godina života u tim krajevima, a sada neočekivano postao metom. Rulja ga je prebila do smrti i to je bio početak oružanog sukoba s Britancima. Wazir Akbar Khan je u prosincu ubio Macnaghtena za vrijeme pregovora o miru, nakon što je saznao da je Macnaghten potajno zapovjedio garnizonu u Kandaharu da se pripremi za marširanje prema Kabulu. General William Elphinstone bio je u nedoumici. Napustiti vrlo dobro utvrđenu bazu u Kabulu u zamjenu za siguran prolaz Britanaca do Jalalabada ili ostati i braniti utvrdu? Elphinstone je odabrao povlačenje iz Kabula uz pratnju iako je naišao na negodovanje mladih časnika koji su htjeli ostati i braniti garnizon.
Sudbina kolonista usred teške zime bila je zapečaćena u dolinama i klancima Afganistana gdje su dočekani u zasjedu. Ubijeni su ili smrznuti bili gotovi svi britanski i indijski vojnici i civili. Nekih pedesetak vojnika uspjelo je doći do mjesta Gandamad gdje su na jednom brdašcu bili okruženi i naposljetku ubijeni. Samo jedan čovjek je stigao do Jalalabada, po imenu William Brydon, vojni doktor toliko izmoren od puta da je pred bazom u Jalalabadu pao s konja od zadobivenih teških rana i iscrpljenosti.
Britansko Carstvo nikad nije niti će ikada doživjeti takav težak vojni poraz kao u tom ratu. S druge strane, za Afganistance, prvi Anglo-afganistanski rat bio je njihov najveći uspjeh, što je potvrdilo plemenima tog prostora da su ratnički narod i da mogu odbiti puno moćniju silu kad se bore na svom teritoriju. Povjesničari također vide još jednu veliku ostavštinu tog rata, a to je bio motiv i osjećaj džihada koji se po prvi puta ozbiljno počinje koristiti u političke svrhe baš zbog odbijanja zapadnjačkog imperijalizma od strane jednog muslimanskog naroda. Prvi puta je pojam džihad mogao biti iskorišten unutar muslimanskog teritorija, a ne samo u okvirima muslimanskih osvajanja u borbi protiv „nevjernika“.
Veliki neuspjeh i žrtva Anglo-afganistanskog rata nije spriječio britanski imperij da nastavi u svom naumu osvajanja tog teritorija. Još nekoliko velikih sukoba potreslo je taj prostor (današnji Afganistan, Pakistan i sjeverozapad Indije). Drugi Anglo-afganistanski rat, opsada Malakanda, Tirah ekspedicija (veliki sukobi sa paštunskim plemenima današnjeg sjevernog i zapadnog Pakistana, a tadašnjeg teritorija Britanske Indije) i u konačnici Treći Anglo-afganistanski rat 1919. godine koji je započeo nakon napada Afganistanskog Emirata na teritorije Britanske Indije, a završio britanskim priznavanjem Durandove linije kao granične zone između Afganistanskog Emirata i Britanske Indije. Ta linija je zapravo i temelj današnje granice između Afganistana i Pakistana. Kako se činilo, tada to je značio i kraj višedesetljetnog sukoba koji su na teritoriju Afganistana vodili Britanci, ali to nije bio kraj, jer će se britanska vojska ponovo vratiti u Afganistan gotovo sto godina kasnije, ovaj put zbog nekih drugih interesa i u drukčijem obličju.
„Operation Enduring Freedom“ – Američka invazija na Afganistan
Vremeplov nas vodi u budućnost, u 2001. godinu. Sjedinjene Države još od raspada Sovjetskog Saveza nemaju ni jednog ozbiljnog takmaca na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Početkom 2000-ih SAD je apsolutni vladar svijeta u ekonomskom, vojnom i kulturološkom smislu. Početak kraja te hegemonije počet će upravo na tada potpuno neočekivanom mjestu – Afganistanu.
Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. na nebodere Svjetskog trgovačkog centra u New York Cityju i na Pentagon, Sjedinjene Države postaju de facto država u ratu. George W. Bush se transformirao od predsjednika s upitnim legitimitetom, koji je izabran na kontroverznim izborima, do čovjeka koji je preuzeo goleme izvanredne predsjedničke ovlasti. Njegova administracija opravdala je svoje postupke pozivajući se na članak II. Ustava SAD-a koji definira ovlasti predsjednika kao vrhovnog zapovjednika, kao i zakonske ovlasti koje je donio Kongres. Izvanredno stanje SAD pretvara u državu gdje ratni huškači iz svih sfera političkog života zajedno s vojno-industrijskim kompleksom ne samo smanjuju prava svojih građana, već se pokreće i invazija na Afganistan. Tamo se po američkim obavještajnim izvorima skrivao glavni planer terorističkih napada i vođa Al-Qaide Ossama Bin Ladden koji je bio podržavan od strane talibanskih vlasti. Afganistanom tada vlada vrlo surov talibanski režim sa sektaškim radikalnim shvaćanjem islamske religije koji je došao do vlasti nakon građanskog rata koji je trajao u prekidima od 1992. do 2001. godine.
Kad su Talibani prvi put zauzeli Kabul 1996. godine, mnogi ne-paštunski etnički vođe, uglavnom iz skupina u sjevernom Afganistanu, pobunili su se protiv talibanske vladavine, formirajući pokret otpora koji je kolokvijalno postao poznat kao Sjeverni savez.
Bombardiranje Svjetskog trgovačkog centra i Pentagona 11. rujna 2001. godine promijenilo je situaciju u Afganistanu i ulogu Sjevernog saveza. Kad su Sjedinjene Države ušle u rat u Afganistanu u jesen 2001. godine, Sjeverni savez je bio koristan saveznik. Sjedinjene Države isprva su, samo nekoliko tjedana nakon 11. rujna, poslale mali tim agenata CIA-e u regiju Panshir u središnjem Afganistanu, gdje je bio centar otpora protiv talibanskog režima. Sjedinjene Države i njihovi saveznici uspjeli su koordinirati svoje aktivnosti s elementima Sjevernog saveza i unutar tjedan dana, uz pomoć strateškog bombardiranja, istjerati talibane iz Afganistana do kasne jeseni 2001. godine.
Kao i Britanci prije njih, američke trupe ulaze u afganistansko društvo zajedno s ostalim zapadnim saveznicima pod izlikom rušenja režima bez shvaćanja kulture i društva u koje dolaze. Nadograđuju veliku bazu u Bagramu i aerodrom unutar kompleksa izgrađen još za vrijeme sovjetske okupacije.
„Pobjeda“ nad Talibanima bila je samo fasada iza koje je američki vojno-industrijski kompleks zajedno s velikim privatnim kompanijama u Afganistanu vidio šansu za zaradu kroz krađu prirodnih resursa poput nafte ili opijuma koji su bili duboko utkani u tkivo sukoba u Afganistanu, najdužeg rata u američkoj povijesti. Afganistan je prvi eksperiment američke politike nation buildinga. Ta politika će se pokazati katastrofalnom nakon dugih 20 godine okupacije i ogromnog broja poginulih američkih, britanskih i ostalih NATO vojnika koji su u najvećoj mjeri poginuli zapravo za vrijeme okupacije i u borbama s talibanima nakon inicijalnog „osvajanja“ Afganistana 2001. godine.
Pokušaj implementiranja proameričke vlasti imao je malo utjecaja na afganistansko društvo koje je i dalje bilo vrlo plemenski orijentirano, te nije priznavalo centralnu vlast u bilo kojem obliku, pogotovo ne zapadnjačku, s obzirom na iskustava britanske agresije na tom teritoriju. Kao i s britanskom prisutnošću u 19. stoljeću, tako je i ovog puta afganistansko stanovništvo na razini društva (izuzev talibanskog elementa) zapravo gotovo pa ignoriralo prisutnost stranaca u državi uz veliku dozu sumnje ili individualnih pokušaja profitiranja od rata. Terorizam, siromaštvo, kriminal i nepovjerenje u svim porama društva karakteriziralo je život pod američkom okupacijom i režimom koji su implementirali pod vodstvom prvo predsjednika Hamida Karzaia, a zatim Ashrafa Ghanija.
Administracija predsjednika Donalda Trumpa se 2018. godine sastala s predstavnicima talibana u Abu Dhabiju kako bi razgovarali o izgledima za mirovni proces. Nekoliko dana kasnije Sjedinjene Države objavile su svoju namjeru da povuku tisuće svojih vojnika iz Afganistana, potez koji se općenito tumači kao znak njihove ozbiljnosti u postizanju mirovnog sporazuma s talibanima. Ta je objava zatekla afganistansku vladu nespremnu, no dužnosnici su uvjerili javnost da afganistanske snage ionako već obavljaju većinu sigurnosnih operacija. Ti pregovori su početak mijenjanja američke politike kada su shvatili da više nemaju što tražiti u Afganistanu i da se stanje na terenu vrlo kritično počinje okretati na stranu radikalnih talibanskih postrojbi. S druge strane, taj potez je ostavio u čudu implementiranu vlast u Kabulu koje se počela bojati za svoje pozicije i budućnost države.
Krvavo povlačenje
Na kraju dolazimo do kulminacije, odnosno završnih dana mučne američke epizode u Afganistanu. Na sjeveru države padali su distrikti za distriktom i 2021. godina sve je više bila izgledna za povratak talibana na vlast u Kabulu. Tisuće afganistanskih vojnika treniranih od strane SAD-a predavale su se bez borbe ili bježale na sigurno u Tadžikistan i Uzbekistan. Većinski tadžički sjever nije više vidio smisao u borbi s talibanskim snagama, s obzirom da je većina američkih trupa otišla iz zemlje, a Afganistan kao tvorevina nije im nikada bio važniji od plemenske kolektivne svijesti.
Dok cijeli Afganistan polako pada u ruke talibana, zadnji ostatci američke vojske još su u dijelovima Kabula, a najveći dio je u impresivnoj vojnoj bazi u Bagramu. Kako Talibani stežu obruč, nastaje kaos velikih razmjera jer ogroman broj civila želi spasiti živu glavu i pobjeći iz Afganistana. Jedino mjesto s kojeg to mogu napraviti – aerodrom u Kabulu. Strah i teror koji su sijali talibani 1990-ih u Afganistanu sada je bio ponovo u svijesti ogromnog djela populacije Kabula i metež oko aerodroma postaje sve veći.
Opasnost od bombaških napada također postaje velika mogućnost s obzirom na ogroman broj ljudi na malom mjestu. Kaos povećava odluka američke vojne vrhuške i administracije predsjednika Joea Bidena da napuste bazu u Bagramu. „Tvrđava“ se napušta bez nekog jasnog racionalnog razloga; puno nejasnije od britanskog povlačenja iz 1842. godine kad se William Elphinstone odlučuje za rizik vjerovanja obećanjima Afganistanaca o sigurnom povlačenju. Američke trupe napuštajući možda i najbolju bazu na svijetu u tom trenutku, ostavljaju za sobom i ogromnu količinu oružja i oko 5000 zatvorenika (većinom talibanskih simpatizera).
Kaos na aerodromu upotpunjuju upečatljive snimke Afganistanca koji se pokušavaju popeti na američke vojne teretne avione koji polijeću, gdje ih većina pogiba padovima s velikih visina. Trinaest američkih vojnika pogiba u metežu civila pomiješanih s talibanima i sporadičnim borbama oko aerodroma, a uz njih tu su bile i stotine afganistanskih civila. Jedno od najsramotnijih vojnih povlačenja moderne povijesti bilo je završeno, a politika SAD-a prema Afganistanu postaje takve prirode da se odriču svih dotadašnjih ciljeva i izvana se čini kao da nikada nisu ni bili na tom teritoriju.
Pouke o Afganistanu i imperijalizmu
Kad je na početku teksta napisano da je invazija na Afganistan 2001. godine bila početak kraja jednoga carstva, to je napisano u kontekstu sramotnog povlačenja 2021. godine. Sva nekadašnja moć američke vojske u tom trenu bila je izbrisana i bilo je jasno da je nešto jako trulo u samoj strukturi američke vojske. Sličan scenarij je doživjelo i Britansko Carstvo koje je od krvavog povlačenja 1842. godine bilo u fazi gubljenja svoje moći i geopolitičke važnosti, a neka su druga carstva i države sve više i više dolazile u prvi plan. Imperijalističke sile Zapada radile su kroz povijest vrlo slične greške, a posebna paralela može se povući baš na primjeru Afganistana, mjesta koje ne samo da nikad nisu mogle potpuno kontrolirati, nego ga nisu razumjele, odnosno nisu ni htjele razumjeti, jer je to za njih bila još jedna nazadna kultura koja će se brzo pokoriti.
Mentalitet, kultura i geografski položaj s kojim se nisu susreli niti Britanci u Indiji niti SAD u Vijetnamu ili Kuvajtu bili su nešto što je bio potpuni šok za te zapadne sile kad su shvatile da ni u jednom trenutku nisu imale potpunu kontrolu nad Afganistanom. Neovisno o svim ekonomskim nedaćama, promašenim unutarnjim politikama i društvenim nemirima, neuspjeh u Afganistanu je vrlo važan kotačić za početak velikoga potonuća SAD-a kao imperija i najmoćnije države svijeta. Slična sudbina je bila u povojima i nakon britanske tragedije sredinom 19. stoljeća.
Preporuke za čitanje:
Fremont-Barnest, Gregory. The Anglo-Afgan Wars 1839-1919. Oxford: Osprey Publishing, 2009.
Malkasian, Carter. The American War in Afganistan: A History. New York: New York Times, 2021.
