O dugogodišnjem istraživanju Pavla Rittera Vitezovića, nesklonosti domaće historiografije prema teoriji, budućnosti humanistike te nedavno održanim promocijama dvaju Vitezovićevih prepjevanih djela na hrvatski, razgovarala sam s redovitom profesoricom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. sc. Zrinkom Blažević.
Kada se sjetim kolegija kod prof. Zrinke Blažević, a odslušala sam ih zaista sve, čini mi se da mogu preformulirati riječi velebnog kapetana Jamesa Kirka; istraživali smo granice, ne nužno novih svjetova, ali svojih mogućnosti svakako. A, to sam uvijek smatrala najbitnijim.
Zrinka Blažević, redovita profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dugogodišnja povjesničarka, riterologinja, teoretičarka povijesti te od nedavno ponovo prepjevavateljica latinskih djela u stihu na hrvatski jezik, pristala je na intervju o, vidjet ćete, zaista mnogo tema. Povod je ipak bila objedinjena promocija dvaju prepjevanih djela Pavla Rittera Vitezovića, Uplakane Hrvatske objavljene netom prije početka pandemije i Pjesničkih poslanica objavljenih u travnju 2022.
Pjesničke poslanice i Uplakana Hrvatska
Profesorice, prošlog petka održala se u Senju promocija dviju vaših knjiga, Uplakane Hrvatske i Pjesničkih poslanica. Recite nam molim Vas, o kakvim djelima se radi?
ZB: Riječ je prepjevima Vitezovićevih pjesničkih djela na kojima sam radila proteklih nekoliko godina, a koji su se odlično uklopili u proslavu 370-te godišnjice rođenja Pavla Rittera Vitezovića. To je prepoznao i Grad Senj te je ovogodišnja proslava Dana grada bila u znaku toga važnog, no Senjanima slabo poznatog baroknog polihistora. Stoga je upravo predstavljanje prijevoda dvaju funkcionalno različitih Vitezovićevih latinskih pjesničkih djela – nacionalnog epa Plorantis Croatiae saecula duo kao reprezentativnog primjera “visoke” književnosti i pjesničkih poslanica kao svakodnevnog komunikacijskog medija barokne intelektualne elite dobra prigoda da se senjska, ali i šira kulturna javnost upozna s raznolikošću Vitezovićeve književne produkcije na latinskom jeziku.
Kako to da ste se nakon dugogodišnjeg povjesničarskog rada počeli baviti prepjevavanjem Vitezovićevih djela?
ZB: Prepjevi latinske poezije zapravo su moja prva mladenačka ljubav koju sam, zbog zahtjeva koju nameće akademska karijera, na duže vrijeme morala zapostaviti. Sada kada sam se donekle uspjela etablirati na profesionalnom planu, učinilo mi se da je došao pravi trenutak da se vratim hobiju iz mladosti kako bih povezala povjesničarska znanja koja sam stekla u proteklih četvrt stoljeća bavljenja ranonovovjekovnom poviješću s ljubavlju prema latinskoj poeziji. Vitezovićev bogat političko-publicistički, historiografski i pjesnički opus na latinskome jeziku je, kako mi se čini, doista bio najbolji predložak za takvu kreativnu sintezu.
Dani grada Senja
Kako to da se promocija održala baš u Senju?
ZB: Premda se promocija “Uplakane Hrvatske” potkraj 2019. godine već održalo u Zagrebu, na poziv g. Mislava Bilovića, koordinatora za kulturu i društvene djelatnosti Grada Senja, pristala sam predstaviti Vitezovićev nacionalni ep i njegovim sugrađanima. Kako sam u međuvremenu u sklopu aktivnosti na HRZZ projektu “Predmoderna hrvatska književnost u europskoj kulturi: kontakti i transferi” s kolegicom Violetom Moretti priredila izdanje prepjeva odabranih Vitezovićevih poslanica, činilo mi se zgodnim oba djela, koja odlično ilustriraju širok dijapazon Vitezovićeva latinskog stvaralaštva, predstaviti zainteresiranoj senjskoj publici.
Podsjetime, prošlog vikenda se tijekom Dana grada Senja obilježila i 370. godišnjica rođenja Pavla Rittera Vitezovića. Recite mi nešto više o obilježavanju Dana grada Senja u Vitezovićevom znaku?
ZB: Zahvaljujući entuzijazmu i otvorenosti senjskih kolega, prije svega gospodina Mislava Bilovića koji je prepoznao potencijale kulturnog “brendiranja” Vitezovića, inicijalni događaj prigodničarskog predstavljanja knjiga za Dan grada pretvorio se u daleko ambiciozniji poduhvat cjelovitog osmišljavanja manifestacije “oživljene baštine” u Vitezovićevu znaku. Iznimno mi je drago da se u to uključila grupa kreativnih mladih povjesničara, doktoranada na studiju Predmoderne povijesti Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, na čelu s kolegom Lukom Jakopčićem koji se već niz godina bavi baštinskim menadžmentom razvijajući programe povijesno informiranog turizma.
Javna povijest
Radi li se o projektu iz područja javne povijesti? Što prema vašem mišljenju sve može i treba obuhvaćati prakticiranje javne povijesti (u Hrvatskoj)?
ZB: Definitivno je riječ o projektu s područja javne povijesti koju u okviru hrvatske historiografije najsnažnije zagovara i najkreativnije promovira mladi kolega Branimir Janković. Osim njega, potencijale javne povijesti prepoznala je i skupina profesionalnih povjesničara okupljenih u Društvu “Terra banalis” no, nažalost, unutar akademske historiografije još uvijek prevladava podosta podozriv i sumnjičav stav prema toj, u inozemstvu već posve etabliranoj, subdisciplini historijske znanosti. Riječ je o donekle subverzivnom pristupu koji inzistira na demokratizaciji historijskoga znanja koje se ne bi trebalo proizvoditi isključivo u domeni akademskih institucija, već, da bi bilo istinski društveno relevantno, mora postati svojinom različitih skupina. Moglo bi se kazati da javna povijest promovira politiku “potrošačke proizvodnje” historijskoga znanja putem različitih medija i platformi – od arhitekture, književnosti i filma do računalnih igara i festivala baštine. Ono što je pritom ključno jest stvoriti svijest o “drugosti” povijesti u najširim slojevima društva i time potaknuti individualno iskustveno sučeljavanje s poviješću koja jedino na taj način može postati u punom smislu “humanističkom” znanošću.
Vratit ćemo se na kratko na Vitezovića. Njime se između ostalog bavite već više od dvadeset i pet godina. Što vas je potaklo da se počnete baviti njime i zašto je taj čovjek toliko intrigantan da ste se i nastavili baviti njime, a nedavno počeli i prepjevavati njegova djela?
ZB: Kao i kod većine povjesničara, i moji su istraživački interesi proizašli iz pokušaja da pronađem odgovore na relevantna pitanja vlastite sadašnjosti. Tijekom druge polovice devedesetih godina, u doba opetovanog uzleta nacionalističkih politika i diskursa, željela sam pronaći izvorišta nacionalnog ideologema koji je inspirirao devetnaestostoljetne preporoditelje. Svi su putevi su vodili do Pavla Rittera Vitezovića i njegove “Oživljene Hrvatske” iz 1700. godine koja mi je pak otvorila vremenski portal prema istraživanju ranijih, humanističkih protonacionalnih ideologija. Kod Vitezovića me fascinirala njegova intelektualna svestranost, produktivnost i – možda i ponajviše – imaginativnost. Proučavajući njegova djela koja su reprezentativni primjeri “pragmatičke” historiografije, historiografije koja kreativno odgovara na različite političke izazove i ispunjava brojne ideološke potrebe, osvijestila sam koliko su imaginativnost i inventivnost važni za svakog povjesničara, i onog ranonovovjekovnog i onog suvremenog. A od te spoznaje do poezije bio je tek jedan maleni korak.
Teorija u historiografiji
Dopustit ću si da izravno kažem, slovite kao “žena od teorije”. Kada treba pronaći ili uklopiti nešto u teorijski okvir, Vi ste prvi u redu za pomoć. Zašto je teorija bitna za historijsku znanost?
ZB: Kako bih “izašla na kraj” s prilično zakučastom Vitezovićevom ideološkom koncepcijom, od svojih prvih istraživačkih koraka bila sam nužno upućena na teoriju. Kako je sredinom devedesetih godina u intelektualnoj historiji bila aktualna debata o utjecajima postmodernizma i “lingvističkog obrata”, moj je logični metodološki izbor bila kritička analiza diskursa koja se pokazala vrlo produktivnom platformom za analizu Vitezovićevih djela. Nažalost, u to sam vrijeme u svojim “teorijskim eksperimentima” bila prilično osamljena u domaćoj historiografiji, pa sam si, možda i iz nekog prkosa prema historiografskom “mainstreamu” i osjećaja neshvaćenosti, uzela u zadatak pratiti teorijska kretanja u historijskim i srodnim društveno-humanističkim znanostima te pokušavati ispitivati njihovu objasnidbenu učinkovitost u vlastitim istraživačkim “studijama-slučajevima”. Ako bih pokušala sažeti odgovor na pitanje o važnosti teorije za historijsku znanost, rekla bih da je ona ključna za kultiviranje imaginativnosti i kreativnosti povjesničara bez kojih, po mome dubokom uvjerenju, nema kvalitetnog historijskog objašnjenja.
Čini mi se da je velik postotak povjesničara u Hrvatskoj i dandanas prilično nesklon teoriji. Kako biste vi objasnili, zašto je to tako?
ZB: Ni samoj mi nije posve jasno odakle tolika nezainteresiranost i nesklonost povjesničara teoriji. S jedne strane je u pitanju možda konzervativnost i intelektualna lijenost, no s druge strane svakako uvjerenje da promjenjive “teorijske mode” historijskoj znanosti oduzimaju prijeko potrebnu znanstvenu kredibilnost i trajnost jer se povijesna spoznaja još uvijek smatra nečime što je apsolutno i univerzalno valjano. To je, dakako, razumljiv “obrambeni” impuls svake institucionalizirane znanosti, pa tako i one historijske. No po mome sudu je tolik otpor teoriji potpuno kontraproduktivan, štoviše poguban po njezinu epistemološku, ali još više društvenu relevantnost. Naime, jedino iskušavanje objasnidbene učinkovitosti suvremenih teorijskih pristupa i metodoloških postupaka stvara istinski relevantno historijsko znanje – znanje koje je proizvod suvremenosti i njezinih specifičnih potreba.
Potrebni su nam drugačiji sadržaji i mediji prezentacije…
Sada ću vas pitati jedno možda i osobno pitanje. Bilo bi pametno da mlađe generacije pokušavaju učiti iz pogrešaka starijih. Na tragu toga, da možete nešto promijeniti u svojoj historiografskoj karijeri, biste li promijenili išta i što bi to bilo?
ZB: Možda bih promijenila karijeru odnosno bila bih se posvetila prevoditeljstvu. Premda se malo šalim, činjenica jest da se nikada nisam osjećala posve ostvarenom kao povjesničarka. Kao što sam kazala, historijsku znanost sam uvijek držala odveć konzervativnom i tradicionalnom akademskom disciplinom i jedini način da je učinim prihvatljivom svome intelektualnom habitusu jest njezino obogaćivanje teorijom. I poezijom.
Što biste savjetovali mladim povjesničarima?
ZB: Moj najvažniji savjet mladim povjesničarima jest da slijede svoje unutarnje, intimne interese i nagnuća prilikom izbora istraživačkih tema kojima će se baviti. Jedino ako je u istraživački rad upleten dubok i istinski eros, pa čak i pokušaj da se pronađu odgovori na neka najosobnija pitanja, povjesničar može stvoriti doista vrijednu i uvjerljivu historijsku interpretaciju.
Nekoliko puta su visoki politički dužnosnici javno savjetovali srednjoškolcima upis studija iz STEM područja, doslovno navodeći studij povijesti kao jedan od nepoželjnih. Što biste kao redoviti profesor na Odsjeku za povijest savjetovali srednjoškolcima koji planiraju upisati studij povijesti?
ZB: Da iskoriste studij povijesti kako bi stekli znanja o novim historiografskim trendovima, ali i da sve što će čuti i učiti na studiju, uključujući i nastavne pristupe i metode, kritički propituju. Pritom se s jedne strane trebaju pripremiti na to da će studij povijesti razbiti historiografske mitove koji su ih možda naveli na odluku da ga upišu, a s druge strane na to što će možda biti nedovoljno usklađen s njihovim interesima i potrebama. Novim generacijama trebaju drugačiji sadržaji i mediji prezentacije povijesnih znanja, a tu, nažalost, većina studija povijesti, i u nas i u svijetu, prilično zaostaje. Nadajmo se da će najavljena reforma studija iznjedriti novi kurikul studija povijesti, više usmjeren prema javnoj povijesti i praktičnim povjesničarskim vještinama.
Na kraju, kako vidite budućnost historiografije i humanistike u Hrvatskoj i svijetu?
ZB: To ponajprije ovisi o njima samima. Ako budu prepoznale potrebe novih generacija i prilagodile se izazovima svijeta koji se neprestano mijenja ali reciklirajući neke stare modele, budućnost će im biti relativno sigurna. Pritom je ključno da se ne uljuljkaju u samozaljubljenu samodostatnost i akademski elitizam već stalno propituju i preispituju svoje epistemološke temelje i, što je još važnije, sposobnost da pruže relevantne odgovore na pitanja suvremenog “svijeta života”.
Profesorice, hvala Vam puno na kratkom, ali iznimno sadržajnom intervjuu. Nadam se da ćemo imati prilike još razgovarati, možda nekim novim povodom…
