Federalne rezerve – srce američkog financijskog sustava

Federalne rezerve ili skraćeno FED najvažnija su financijska institucija na svijetu, jer odluke koje se donose i monetarna politika koju provodi FED uvijek pošalju nezaustavljive valove koji utječu ne samo na ekonomiju SAD-a, već i ekonomiju cijelog svijeta. Federalne rezerve u službenoj su definiciji centralna banka SAD-a sa svojih 12 banaka, plus glavni centar u Washington D.C.-u. Banke su zajednički odgovorne za provedbu monetarne politike koju je utvrdio Savezni odbor za otvoreno tržište (FOMC) kojem je cilj utjecati na dostupnost i cijenu novca i kredita za promicanje nacionalnih ekonomskih ciljeva.

Reakcija Federalnih rezervi na turbulentna ekonomska kretanja i nesigurnosti u makroekonomiji često se svodi na dva pristupa. Prvi bi bio da FED hrani gospodarstvo s idealnim kamatnim stopama što dovodi do niske nezaposlenosti (u pravilu držanje kamatnih stopa na niskim razinama), ali to najčešće dovodi i do distorzije ekonomije. Drugi pristup je da možete imati FED koji nudi malo pomoći, što u konačnici prisiljava gospodarstvo da nauči pomoći samo sebi. Idealni FED bi bio spreman učiniti oboje. Iako je bilo poziva na eliminaciju Federalnih rezervi kako američka ekonomija sazrijeva, vrlo je vjerojatno da će FED nastaviti voditi američko gospodarstvo još dugi niz godina.

A.W. Phillips je bio jedan od prvih ekonomista koji je predstavio uvjerljive dokaze o inverzivnom odnosu između nezaposlenosti i inflacije plaća. Da ne bi preduboko ulazili u sve ekonomske postulate i definicije, važno je zapamtiti da najčešće niske kamatne stope znače rast inflacije, dok rast kamatnih stopa dovodi do potencijalne recesije, ali i pada cijena. Važna stavka je i da su u idealnom scenariju niska inflacija i puna zaposlenost kamen temeljac monetarne politike za bilo koju modernu središnju banku, no takav scenarij je često fantazija zbog korupcije i raznih utjecaja koji se vežu uz sve centralne banke, a pogotovo FED.

Povijesno gledano, „neovisne“ centralne banke političarima su dobro dolazile kao institucije na koje će svaljivati krivicu pri iznošenju fiskalnih i drugih makroekonomskih podataka prema javnosti (iako je u visoko-financijskim krugovima sve premreženo i puno korupcije i nepotizma), a nerijetko bi se događalo da i sami centralni bankari poput onih u FED-u umisle kako su oni jedini kreatori makroekonomije i rade više nego što bi trebali ili morali, što u pravilu dovodi do problematičnih poteza unutar vođenja makroekonomskih politika.

Nastanak centralne banke u SAD-u i kriza 1907. – što je u prvom planu, a što se prešućuje?

Paul Warburg, američki investicijski bankar s početka 20. stoljeća i jedan od začetnika FED-a, rekao je: „Američki financijski sustav je na otprilike istoj razini koja je u Europi dosegnuta u vrijeme Medicija, a u Aziji u vrijeme Hamurabija“. Senzacionalistička izjava tipična za američke bankare i političare toga doba kada žele uvjeriti javnost da je vrijeme za „reforme“, a tu riječ „reforma“ je javnost jako voljela, pa makar se ispod površine skrivala neka tajna agenda ili skriveni interes. Činjenica je da je ekonomiju SAD-a pratilo nevjerojatno turbulentno razdoblje 19. stoljeća. Američki građanski rat i učestale ekonomske depresije (Panic of 1857., 1873., 1884., Boring crisis, Panic of 1893., 1896.) počele su sve više dovoditi pod upitnik bankarski sustav u SAD-u kakav se prakticirao. Centralna banka kao koncept nije bilo nešto novo, ali u SAD-u nije bila vrlo popularna ideja. Nizozemska je 1609. godine osnovala svoju centralnu banku koja je bila jedan od najvažnijih instrumenata u transformiranju Nizozemske u globalnu ekonomsku silu. Nakon njih i u Engleskoj je stvorena takva institucija – Bank of England osnovana je 1694. i također je djelovala kao kičma budućeg moćnog carstva.

Kombinacija američkog negativnog stava prema centralizaciji moći i činjenica da je omraženo Britansko Carstvo imalo moćnu instituciju poput Bank of England su neki od važnijih razloga zašto sve do 1913. godine SAD nije imao svoju centralnu banku. Koliko god negativnih aspekata bilo u modelu centralne banke, izostanak iste ostavljalo je američku ekonomiju vrlo ranjivom iznutra. Panike i krize koje sam naveo bile su potaknute najčešće kriminalnim radnjama u financijskom sektoru i „klađenjem“ ili, finijim rječnikom, mešetarenjem od strane bogatih industrijalaca i oligarha s Wall Streeta.

Primjer bi svakako bila kriza iz 1907. koja je bila i jedan od glavnih uzroka stvaranja centralne banke u SAD-u. Krajem 19. stoljeća stvara se nova financijska inovacija koja je omogućavala jednog kompaniji da posjeduje druge kompanije, što se u Americi nazivalo Corporate Trust ili korporacija. S tim novinama stvorene su jako velike korporacije poput Standard Oil-a ili Northern Securities-a. Veliki postotak tržišta dionica tako su zauzimale te velike korporacije početkom 20. stoljeća. Zanimljivo je istaknuti da je Theodore Roosevelt bio protiv postojanja korporacija jer je smatrao da štete slobodnoj trgovini i slobodnom tržištu te se čak sporio s mnogima u sudskim parnicama. Važno je naglasiti da je neizvjesnost i nesigurnost najveći uzrok bilo koje financijske krize pa je tako i politički pritisak Roosevelta na korporacije bio jedan od katalizatora te krize. Uz veliki potres i požar koji je zadesio San Francisco 1906. godine i činjenicu da korporacije nisu bile regulirane kao banke tako da nisu morale posjedovati otplaćene dijelove nekretnina i zaloge na svojim bilancama te su na taj način mogle povećavati svoje depozite da bi nudile veće kamatne stope i tako bile privlačniji od kamatnih stopa koje su nudile britanske banke nakon katastrofe u San Franciscu.

Svi ti segmenti doveli su do velike neizvjesnosti, a kap koja je prelila čašu bila je upravo kada je Charles W. Morse zajedno s još par bankara pokušao izmanipulirati cijenu dionica kompanije United Copper. Pokušaj se izjalovio i taj potez je doveo veliku većinu banaka u probleme sa solventnosti. Investicijski bankar John Pierpont Morgan tada je još više proširio svoje novčano carstvo jer je uz pomoć te krize preuzeo Tennessee Coal, Iron and Railroad Company čije su dionice potonule zbog krize. Kupio je i obveznice grada New Yorka, jer je i sam gradski proračun bio u problemu insolventnosti. J.P. Morgan će biti i jedan od ključnih ljudi u procesu stvaranja Federalnih rezervi. Moglo bi se spekulirati da je s obzirom na svoju financijsku moć i utjecaj J.P. Morgan imao u interesu krizu gdje bi on došao kao spasitelj i čovjek s rješenjem za ranjenu američku ekonomiju i tako još više proširio svoju moć i u političkom smislu, ali to vjerojatno nikad nećemo saznati. Neovisno o tom koruptivnom segmentu i ono što se koliko toliko moglo kontrolirati za vrijeme kriza nije bilo dobro regulirano jer bi propast čak i neke lokalne banke ili korporacije (najčešće zbog kockarskog ponašanja prema gospodarstvu bez posljedica; vidi gore) mogao imati za rezultat nacionalnu ekonomsku krizu.

Panika na križanju Wall Streeta i William Streeta za vrijeme najgoreg kraha burze 1907. godine

Aldrich-Vreeland Act, Federal Reserve Act i sastanak na otoku Jekyll

Prvi potez koji je doveo do stvaranja Federalnih rezervi bio je Aldrich-Vreeland Act iz 1908. godine koji je prošao u Kongresu. Nakon velike krize i panike 1907. cilj Akta bio je dati „elastičnost“ valuti dopuštajući nacionalnim bankama da izdaju valutu dodatno na obveznice saveznih država, gradova i okruga, kao i na čekove ili mjenice. Zakon je također stvorio Nacionalnu monetarnu komisiju koja će istraživati ​​monetarne sustave i bankarstvo u inozemstvu te savjetovati Kongres o reformama američkog bankarskog sustava. Međutim skepsa prema centralizaciji moći i stvaranju centralne banke se nastavljala pogotovo na jugu SAD-a gdje je stvaranje centralne banke bilo gledano s prijezirom i sumnjom i nakon Građanskog rata u tom agrarnom kraju.

Jug SAD-a međutim nije bio jedini koji je trebao brinuti, jer su se alarmi na uzbunu trebali paliti po cijelom SAD-u kada su krenuli dogovori oko stvaranja te nove institucije centralne banke. Transparentnost prema javnosti je tih godina potpuno zanemarena jer bi se očekivalo da će se takvi pregovori o stvaranju centralne banke voditi negdje u blizini Capitol Hilla ili barem u Washington D.C.-u, ali to nije bio slučaj. Pregovori su se vodili na otoku Jekyll u saveznoj državi Georgiji u jednom odmaralištu u kojem se i inače sastajao klub najbogatijih i najutjecajnijih ljudi u SAD-u toga doba, uključujući i već spomenutog J.P. Morgana.

Prvi sastanci su održani 1910. godine. Uz spomenutog J.P. Morgana neka od važnijih imena koja su sudjelovala na tajnim sastancima bili su Nelson W. Aldrich, jedan od najmoćnijih  senatora i lider Republikanske stranke s početka 20. stoljeća, John D. Rockefeller, industrijalac i naftni magnat, Benjamin Strong Junior, američki bankar i ekonomist, zatim bankar Henry P. Davison (važan partner J.P. Morgan & Co), već spomenuti Paul Warburg, bankar i član Demokratske stranke i nimalo manje važan Frank Vanderlip. Zajednička im je bila ideja stvaranja kartela koji će voditi „reformu“ i „regulaciju“ koja se ionako spremala s novom legislativom od strane Kongresa koja je trebala reformirati bankarski sustav. Sastanci su trajali sve do 1913. godine kada je Kongres usvojio dokument pod nazivom Federal Reserve Act kojim se uvjerilo predsjednika Woodrowa Wilsona i Kongres da se taj Akt unese u službeni zakon u Washingtonu. Ogromna moć u kontroli novca je tako predana u ruke privatnih banaka jer kada je prihvaćen taj Akt dobile su pravo da budu te koji reguliraju svoju industriju, ali dobile su i nešto čemu se nisu nadale, a to je autoritet stvaranja američkog novca na onaj način kako su one smatrale da je prikladno. Tek desetljećima kasnije se saznalo kako je u tajnosti sudbina američkog financijskog sustava došla u ruke kartela bankara.

Frank Vanderlip o događajima iz 1910. i začetcima Federalnih rezervi:

„Bio sam tajnovit – dapače skriven – kao i svaki urotnik… Ne smatram da je pretjerano govoriti o našoj tajnoj ekspediciji na otok Jekyll kao o događaju i izvornom mjestu gdje je nastala koncepcija koja je na kraju postala sustav Federalnih rezervi“.

Frank Vanderlip, američki bankar i novinar, predsjednik nekadašnjeg National City Bank of New York, a današnjeg Citibanka

Zaključak

Kriza iz 1907. bila je tako prijelomni trenutak u američkoj povijesti ne samo zato što je pokrenula stvaranje FED-a, nego jer je i dovela i do tektonskih promjena u političkom i socijalnom životu SAD-a. Možemo također zaključiti da Federalne rezerve nikako nisu Federalne, to jest nisu u potpunosti državna institucija, već su nastale iz ruku privatnih bankara koji su iskoristili financijski sustav u svoju korist da bi zapravo taj sustav radio za njih i u njihovu korist. Ideja Federalnih rezervi je bila da prevenira propast banaka, da zaustavi velike deflacije, ali najveća deflacija u povijesti SAD-a se dogodila 1929. pod sustavom Federalnih rezervi. Velika inflacija nakon Drugog svjetskog rata također je bila krivica FED-a, jer su masovno kupovali obveznice koje je izdavala američka državna riznica (US Treasury). Teško je reći da li bi bez Federalnih rezervi ekonomska situacija u SAD-u bila bolja ili lošija kroz 20. stoljeće, ali sa sigurnošću se može reći da je u mnogim instancama ta institucija zakazala i stvorena je na krivim temeljima koruptivne povijesti.

Preporuke za čitanje:

Bruner, Robert F. i Carr Sean D. The Panic of 1907: Lessons Learned from the Market’s Perfect Storm. Hoboken, John Wiley & Sons, Inc., 2007.

Griffin, Edward G. The Creature from Jekyll Island. American Media Inc., 1994.