Otvorimo li nakratko neki od medijskih portala uvjerit ćemo se da je nacija u 21. stoljeću i dalje itekako relevantna tema. O naciji se u historiografiji i srodnim disciplinama mnogo pisalo, posebno u posljednjih pola stoljeća, pri čemu je došlo do velikih kritičkih zaokreta u pristupu. Nažalost, znanstvena dostignuća nisu dovoljno poznata široj javnosti, a priznajem da sve do preddiplomskog studija povijesti nisu bila poznata ni meni. Da ipak ne sjedim skrštenih ruku, odlučio sam barem malo pridonijeti cjelokupnom diskursu i ovdje podijeliti jednu preporuku za čitanje. Riječ je „Nacionalnom identitetu“, knjizi zamišljenoj kao kratki uvod u problematiku nastanka nacija na temelju njihovih etničkih osnova. Njezin autor, Anthony David Smith (1939-2016.), bio je jedan od vodećih sociologa koji se bavio pitanjem nacionalizma i nacionalnog identiteta kroz povijest. Objavljen davne 1991., „Nacionalni identitet“ danas ima status klasika. Iako je u međuvremenu napisano mnoštvo zanimljive literature o istoj temi, Smithov znanstveni rad prilično je dobro ostario. Knjigu je moguće shvatiti kao nastavak revolucionarne „Teorije podrijetla nacija“ kojom se Smith 1986. upustio u polemiku sa zagovornicima tzv. modernističke teorije nacija. Oni su začetke nacija smještali tek u moderno doba, a popularnost im je doživjela boom tri godine prije pojave Smithova djela izdanjem Hobsbawmovih „Izmišljenih nacija“, Andersonovih „Zamišljenih zajednica“ te Gellnerovih „Nacija i nacionalizma“. Na „Nacionalni identitet“ može se gledati i kao na prethodnika važnog događaja iz 1995., nadolazeće Debate u Warwicku, na kojoj se Smith konačno obračunao sa svojim mentorom, Ernestom Gellnerom. Događaj je iz više razloga dobar uvod u temu; pojašnjava ne samo ovu knjigu, već i cjelokupnu polemiku oko nastanka nacija.

Imaju li nacije pupak?

Debata je sažeta u neobičnom Gellnerovom pitanju „Imaju li nacije pupak?“. Aluzija je to na stare rasprave između evolucionista i kreacionista o početku čovječanstva, u jeziku kojih se Gellner definirao kao umjerenog kreacionista. Umjerenog, zato jer smatra da su nacije nastale u moderno doba, ali ne odbacuje postojanje nekakve preteče (iako joj ne daje presudnu ulogu). S druge strane, Smith nema puno drugačije gledište: tvrdi da su nacije u načelu nastale u moderno doba, ali smatra etnije jednako važnom pretečom. To nas dovodi do njegove razdiobe pitanja podrijetla nacije.

Jean-Jacques Scherrer, Ulazak Ivane Orleanske u Orleans (1887.)
Jean-Jacques Scherrer, Ulazak Ivane Orleanske u Orleans (1887.)

Ono se može gledati kao povijesno i kao sociološko. Kao povijesno cilja na smještaj nastanka nacije u vremenu, dok se kao sociološko dotiče prirode ljudskog društva. Perenijalisti smatraju da nacije postoje oduvijek, a modernisti samo od modernog doba; primordijalisti smatraju da je ona dio ljudske prirode, konstruktivisti da je stvorena od društva. Gellnerovo nerazlikovanje perenijalista i primordijalista ono je što dovodi do nesporazuma. Predstavlja Smitha kao primordijalista, dok je ustvari, poput njega samog, konstruktivist. Osim toga, debatu je zamutila činjenica da, uobičajeno, svaki od sudionika svoga protivnika po potrebi „iskrivljava“ kako bi lakše iskazao svoje mišljenje. U stvarnosti su sličniji jedan drugome jer obojica naciju žele razumjeti u modernom obliku. Razlika je što Gellner pokušava razumjeti odozgo, a Smith odozdo. Dok Gellner govori u oprekama agrarno-industrijsko, etnički-nacionalno, euklidovski dijeleći Europu na vremenske zone nastanka nacija, a modernu povijest na stadije, Smith u svojoj reviziji odustaje od stvaranja teorija. Za razliku od mentora polazi od kontinuiteta. Zagovara tzv. etno-simbolički pristup u kojem umjesto o tipovima govori o procesima. Nastanak nacija, tvrdi Smith, treba promatrati individualno. Taj obrat vidi se i u „Nacionalnom identitetu“.

Smithove nacije

Nakon interesantne uvodne priče o Edipu i važnosti identiteta u osobnom te društvenom životu, Smith u knjizi nastavlja temom etničkih identiteta u predmodernim društvima te njihovom genezom i razvitkom, a završava nacijama i njihovom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Svojim čitkim izlaganjem pokriva sva vremenska razdoblja ljudske povijesti, od prvih civilizacija pa do konca 20. st., dok nerijetko više stranica posvećuje određenim slučajevima kako bi potkrijepio neku od svojih teza ili otvorio nova pitanja. Unatoč tome što knjiga u naslovu ima sintagmu „nacionalni identitet,“ njezino istinsko područje interesa je veza između etnije i nacije. Ona, kao što je prethodno rečeno, za autora objašnjava cijeli problem (i definitivno ga odvaja od modernista).

Kada govori o dalekoj povijesti, Smith se ne ustručava koristiti moderne pojmove poput birokracije, državnog aparata, intelektualaca, nacionalizma i sl., ali s određenom dozom opreza te kontekstualizacije. Svoje rasprave otvara nabrajanjima, da bi ih kasnije razvio u primjere. Jedno bitno „nabrajanje“ jest da naciju čine: 1. povijesni teritorij, odnosno domovina, 2. zajednički mitovi i povijesna sjećanja, 3. zajednička masovna, javna kultura, 4. zajednička zakonska prava i dužnosti svih pripadnika nacije, 5. zajednička ekonomija, s teritorijalnom mobilnošću pripadnika nacije“. Iz ovog se da nazrijeti zašto Smith misli da je nacija samo djelomično moderni konstrukt. Njegov model ide na ruku povjesničarima predmodernih razdoblja, koji se pri istraživanju nacija često nalaze zakinuti. Tako je velški medijevist Rees Davies neka obilježja Smithove nacije prepoznao kod Škota već u Deklaraciji iz Arbroatha (1320.), „koja je zasigurno jedna od najelokventnijih i najistaknutijih potvrda nacionalnog identiteta u nekoj zemlji u srednjem vijeku“ (Davies, Nations and National Identities in the Medieval World: An Apologia, str. 575).

David Annand, statua arbroathskog opata i Roberta Brucea koji u zraku drže Declaraciju iz Arbroatha (2001.)
David Annand, statua arbroathskog opata i Roberta Brucea koji u zraku drže Declaraciju iz Arbroatha (2001.)

Teško je u Smithu pronaći „rupu“. Kao istraživač ima vrlo sintetski i uravnotežen pristup. S namjerom revizije, rado uzima teorije znanstvenika s kojima se ne slaže ili ih smatra zastarjelima. Primjerice, uzima podjelu na istočne i zapadne nacionalizme kao mistične i racionalne, kritizira je, ali i prihvaća, sve dok je namjeravamo koristiti s oprezom. Isto tako smatra da je Barthova „teorija drugotvorenja“ korisna, ali da je 18. stoljeće proizvelo novi koncept „izmišljanja nacija“ kroz znanosti, zbog čega interakcija više ne igra presudnu ulogu. Smith, dakle, ima fokus na metodi, a ne teoriji, iako bez posljednje ne može. Teoretski je sličan Gellneru koji neprestano kategorizira, ali u svojoj pragmatičnosti naglašava da su kategorizacije nesavršene te da je ključno kako se upotrijebe u istraživanjima. Odnosno, modernističko „gledište sadrži mnogo istine, ali štošta važno u njemu treba ublažiti“ (Smith, Nacionalni identitet, 75). Ovakav pristup u dobrom dijelu knjige, kao i u ostalim radovima, rezultira plodnim dijalogom općeg i pojedinačnog, apstraktnog i konkretnog, što je u širokopoteznim istraživanjima Smithovog tipa posebice poželjno.

Kuda dalje?

I trideset godina kasnije studija se čini mjerodavnom. Globalizacija i Internet, suprotno nekim očekivanjima, samo su ojačali neke nacionalizme, a slično je najavljivao Smith primjerom multinacionalnih kompanija – agenti globalizacije ne moraju nužno istrijebiti partikularno, već upravo suprotno. Da se radi o nekom tipu istraživanja drugačijem od kratke sinteze kakvu nam je ponudio, Smithu bi se moglo prigovoriti da kroz svoje eruditsko nizanje primjera u najboljem slučaju ostaje površan, a u najgorem ide protiv svoje metodologije i pristupa koji nalaže opširnije studije slučaja, ali ovako to nema smisla.

Juriš na Capitol Hill (6. siječnja 2021.) – jedna od manifestacija nacije i nacionalizma u doba interneta
Juriš na Capitol Hill (6. siječnja 2021.) – jedna od manifestacija nacije i nacionalizma u doba interneta

Kao nepoželjna može se spomenuti Smithova tendencija da kada govori o privlačnosti nacionalnog identiteta ostaje nedorečen, ali i nedosljedan. Suprotno konstruktivizmu, čini se da nacionalizam smatra neizbježnim. U njemu vidi najefektivniji način da čovjek zadovolji svoju potrebu za besmrtnošću, što nikada podrobnije ne objašnjava. Osim toga, postoje i drugi identiteti koji su možda svakodnevniji od nacionalizma, konkurirajući mu u utrci za besmrtnost: npr. obitelj ili religija, a takvi su u predmodernoj povijest svakako imali prednost. Možda je knjiga u nekoj mjeri odviše ambiciozan projekt za izdanje od 270 stranica manjeg formata. Tema je sveobuhvatna. U isto vrijeme čini se da je tekst plod jednog istraživanja (prvenstveno dotadašnje teorijske literature) i nacrt za nešto što tek dolazi, ali je rijetko ono između – rijetko je zasebno istraživanje. No čini li je to beskorisnom kao literaturu za daljnja istraživanja?

Neki su prigovarali Smithu jer se smatra konstruktivistom. Caspar Hirschi, čiji znanstveni opus ovdje nemam namjeru kritizirati, u njemu vidi samo nastavak Gellnera koji je ideje njemačke sociologije 19. stoljeća zaogrnuo u konstruktivističko ruho. Za razliku od njemačkih romantičara, Gellner je nacije vidio u modernim društvima, ali je zadržao dualistički model prirodno-umjetno. Hirschi isti model vidi kod Smitha te predlaže bolji konstruktivizam, onaj koji počiva na pristupu naciji kao jeziku. To bi trebalo otkloniti mehanicistička objašnjenja, misinterpretaciju nacija kao religija ili kao nečega što teži nacionalnoj državi te, za razliku od makrosociološkog pristupa, razotkriti sukobljene sile unutar samih nacionalizama. Čitajući Smithovu knjigu nisam svjedočio snažnom kontinuitetu između autora i njegova mentora, niti sam siguran da je zastranio u neku od ovih „modernističkih zabluda“.

Odgovoriti na pitanje o relevantnosti ove knjige znači vratiti se na Debati u Warwicku. Kao što zaključuje Milan Subotić, „pupak“ možda nije ni važan. Danas se debata o nacijama pomaknula u sferu postmoderne kritike pa se kod Smitha napada općenito ikakva pretpostavka o postojanju nacija i njenih povijesnih korijena. Činjenica je da zagovara postojanje barem nekakvog povijesnog temelja za kojeg se u istraživanju možemo „uhvatiti“, što mu, uz fleksibilan pristup, daje određenu heurističku vrijednost, a to je znanstveniku možda i najbolji kriterij. Ovdje njegova knjiga stoji kao prikladan uvod.

Više o temi pročitajte i na našem portalu: Nacionalni identitet i nacija: moderni ili predmoderni fenomeni?

Preporuke za čitanje

Hirschi, Caspar. The Origins of Nationalism: An Alternative History from Ancient Rome to Early Modern Germany. Cambridge: Cambridge University Press, 2012.

Milan Subotić, „Imaju li nacije pupak?“, Filozofija i društvo 25 (2004.): 177-211.

Davies, Rees, „Nations and National Identities in the Medieval World: An Apologia“, Revue belge d’histoire contemporaine 34 (2004.): 567-579.

Smith, Anthony D. Nacionalni identitet. Beograd: Biblioteka XX vek, 2010.

Smith, Anthony D. „National identities: modern and medieval?“. Concepts of national identity in the middle ages. Uredili Simone Forde, Lesley Johnson, Alan V. Murray, 21-46. Leeds: Leeds Studies in English, 1995.