Prvi hrvatski kralj nedvojbeno je jedan od najpoznatijih likova hrvatske povijesti. Unatoč tome, bolje upućeni znaju da su relevantni povijesni izvori o njemu u najmanju ruku šturi. Neovisno o tome, interes znanstvene zajednice i javnosti o njemu je postojan. U slijedećem nastavku povijesne lektire, kratke priče temeljene na dostupnim izvorima, zamišljamo jedan od mogućih diskursa Tomislavovih suvremenika. Uz tekst donosimo i prijedlog pitanja za njegovu analizu koja se mogu koristiti na nastavi povijesti (redovnoj ili dodatnoj). Opširniji uvod u temu s metodološkim pojašnjenjima objavljen je također na našem portalu u članku POVIJESNA LEKTIRA: Mudri redovnik (1/5).
Prvi hrvatski kralj
Ljuban se nestrpljivo premještao s noge na nogu. Njegova braća i drugi dječaci iz sela lovili
su žabe na potoku, a poslije će ih ispeći na vatri te pojesti. Ako uspiju upaliti vatru, naravno… Za to treba dosta strpljenja. Nije htio propustiti priliku za zabavu i zasladu, međutim znao je da ne smije otići prije nego odradi vježbe mačevanja sa svojim ocem.
Ljuban je ponekad zavidio svojoj braći i ostalim dječacima iz sela. Znao je da ne bi trebao tako razmišljati i ne bi nikad to izrekao na glas, ali oni su uvijek imali više vremena za razne igre i nestašluke. Za Ljubana se sve promijenilo kada je navršio više godina nego što ima prstiju na rukama. Tako nešto mu je objašnjavao seoski svećenik. Nije baš bio vješt u brojevima. Ali njegov je otac bio župan, a Ljuban kao najstariji sin bi ga trebao naslijediti, i to je navodno bila važna stvar. Ali i lov na žabe je važan…
“Ljubane, vina!” misli mu prekine ljutiti glas njegova oca, župana Ljutomira, koji je odlučnim korakom ušao u kuću.
Ljuban brzo natoči vina u drvenu pliticu te ga nepomiješana s vodom pruži ocu.
“Hoćemo li vježbati?” upita ga.
“Ne danas, previše sam ljut. A i moram posložiti misli”, odvrati Ljutomir svom najstarijem sinu.
“Jesi li ljut na mene?” bojažljivo upita Ljuban pokušavajući se sjetiti što je zabrljao u posljednje vrijeme.
“Ne na tebe, sine moj. Ljut sam na svijet u kojem se naši stari običaji mijenjaju previše brzo za moj ukus.”
“Pa što se dogodilo?”
“Upravo sam saznao da je papa proglasio našeg vladara Tomislava, iz roda Trpimirovića, kraljem.”
“Kraljem???” Ljubanu se raširiše oči: “Nije li to dobro? Pa bolje da nam je vladar kralj nego knez kao do sada?”
“Knez, kralj… to su samo riječi!” podignu glas Ljutomir. “Mi Hrvati smo do sada uvijek sami birali, ili barem potvrđivali svog vođu! Vođa mora biti vojnik, ratnik, zapovjednik, a ne ljubitelj svetih guzica na istoku ili zapadu, svejedno.”
“A Tomislav nije jak ratnik?” upita Ljuban.
“Ma dobro, ne mogu baš reći da nije… Bio sam s njim u dva rata, i u oba smo pobijedili.”
“Sjećam se da si pričao o ratu protiv Bugara. Nije li zbog te pobjede Tomislav postao vladar gradova i otoka na našoj obali? Splita, Zadra, Dubrovnika, Krka, Raba… i drugih?” upita Ljuban.
“Pa sad… jest, istina je. Sam car u Bizantu je tako nagradio Tomislava zbog pomoći protiv Bugara. To su dobri, snažni ratnici, dostojni protivnici.”
„A protiv koga je ono bio drugi rat? Ne mogu nikako zapamtiti ime tog čudnog naroda…”
Ljutomir na trenutak utone u sjećanja te mu se šake počnu stezati u krilu. Odjednom se prene te odgovori:
“Ugri! E, oni su priča za sebe. Drugačiji su od svih ostalih ljudi koje sam ikada sreo. Ne možeš razumjeti ni jednu riječ njihova jezika, a u bitci su surovi i okrutni.”
“Ali ipak ste ih pobijedili?”
“Naravno da smo ih pobijedili! Otjerali smo te pasje skotove sve iza velike rijeke na sjeveru koju nazivaju Drava!” Ljutomir nije skrivao ponos u glasu prisjetivši se velike pobjede.
“Ali nije li onda Tomislav dobar ratnik? Sposoban vođa? Vrijedan poštovanja i veće titule od dosadašnjih?” odvaži se Ljuban upitati oca.
“Hmmmm…” Ljutomir se u neprilici nakašlja praveći se da čisti grlo. “Dobar je, najbolji do sada, sudeći po pričama koje se prepričavaju uz vatre… Ali do sada se pitalo uvijek nas, skupštinu ratnika, samo to kažem.”
“E pa, meni se baš sviđa nova titula”, s osmjehom konstatira Ljuban: “Kralj Tomislav, Kraljevina Hrvatska. Zvuči moćno!”
“Vi mladi uvijek želite nešto mijenjati. No dobro, dosta priče! Priča je za svećenike, ti se primaj mača, hajdemo odraditi taj trening. Vođa će trebati svoje vojnike, zvao se on kralj ili kako mu god bilo drago.”
Ljuban prvi istrča iz kuće te uze u ruku svoj drveni mač za vježbu koji je bio pripremljen pod starim hrastom. Međutim, otac mu ga uzme iz ruke te ga u jednom glatkom potezu prelomi preko koljena i pruži mu pravi, željezni mač donesen kao ratni plijen iz borbe protiv Ugra, tj. Mađara.
“Ako si dovoljno star za rasprave o politici, dovoljno si star i za pravo oružje, sine moj”, ponosno reče Ljutomir te njih dvojica započeše svoju uobičajenu vježbu.
Ljuban više nije žalio što propušta lov na žabe, osjećao se uzbuđeno, odraslo i spreman pokoriti Bugare, Ugre pa čak i same careve u Franačkoj i Bizantu, s pravim mačem u rukama.
PITANJA ZA RAZUMIJEVANJE I ANALIZU:
- Čime se zabavljaju dječaci iz priče? (1)
- Možemo li iz teksta zaključiti koliko je Ljuban star? (1)
- Zbog čega Ljuban ima manje vremena za igru od ostalih dječaka? (1)
- Zašto je župan Ljutomir ljut? (1)
- U koja dva rata je Ljutomir sudjelovao? (2)
- Koju osobinu kod ljudi Ljutomir najviše cijeni? (1)
- Kako je bizantski car nagradio Tomislava? (1)
- Kako je papa nagradio Tomislava? (1)
- Koju razliku između Ugra i ostalih naroda ističe Ljutomir? (1)
- Po čemu se razlikuju Ljuban i njegov otac Ljutomir? (1)
PITANJA ZA UČENIKE S TEŠKOĆAMA (odgovori u prvom odlomku):
- Dječaci iz priče se zabavljaju loveći žabe. DA/NE
- Ljuban ne voli loviti žabe. DA/NE
- Ljuban je najstariji sin u obitelji. DA/NE
- Ljubanov otac je župan. DA/NE
- Ljuban je ljut zato što mu otac brani mačevanje. DA/NE
- Papa je Tomislava proglasio knezom. DA/NE
- Papa je Tomislava proglasio kraljem. DA/NE
- Tomislav nije iz dinastije Trpimirović. DA/NE
- Mrkomir je ponosan što je Tomislav proglašen kraljem. DA/NE
- Tomislav je postao vladar Splita, Zadra, Dubrovnika i ostalih gradova na obali. DA/NE
